Razgovarala: Iskra Tafro
Politička situacija u Republici Srpskoj posljednjih mjeseci primjetno je pogoršana. Potezi Vlade u drastičnoj mjeri sužavaju prostor za građanski angažman, na štetu interesa ovog entiteta i ostatka zemlje, pri čemu se odbacuju temeljne evropske vrijednosti, a zemlja nazaduje na evropskom putu za koji se opredijelila. Usvajanje Nacrta izmjena i dopuna Krivičnog zakonika u Narodnoj skupštini RS, kojim se uvode krivične sankcije za klevetu i uvredu, je nesporno korak u pogrešnom smjeru, jednako kao i prijedlog Nacrta zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, kojima se nameću nepotrebna i nesrazmjerna ograničenja rada nezavisnih medija i civilnog društva, sa značajnim posljedicama na slobodu medija i izražavanja.
Tim povodom razgovarali smo sa Ivanom Korajlić, izvršnom direktoricom Transparency Internationala BiH.
BiH je prije više od 20 godina postala prva zemlja Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu. Koji su, prema Vašem mišljenju, razlozi za prvu fazu usvajanja Nacrta zakona kojim se u bh. entitetu Republika Srpska vraća kriminalizacija klevete i uvrede, a što je izazvalo dosta kritika medijskih radnika i nevladinog sektora?
KORAJLIĆ: Jasan je cilj – ugušiti bilo kakvu kritiku u RS, zastrašiti građane, civilni sektor, posebno medije koji kritički izvještavaju o radu vlasti u RS. Opasan je ogroman prostor ostavljen za tumačenje predloženih naredbi, da se uvodi cenzura ne samo u radu medija, nego u bilo kakvom izražavanju, počevši od toga da se ne radi samo o iznošenju neistinitih informacija i kriminalizacije klevete, već i kada se radi o istinitim informacijama – ukoliko one mogu dovesti do uvrede ili nanijeti štetu. Mi smo više puta upozoravali kroz javne rasprave, obraćanje institucijama, međutim bezuspješno, bez obzira na negativne reakcije i domaće javnosti i relevantnih međunarodnih institucija i upozorenja šta bi ovo moglo proizvesti. I dalje se ne prestaje sa korištenjem ovog povoda da se i dalje targetiraju mediji, nevladine organizacije, i cijeli jedan niz koraka koje poduzima vlast u Republici Srpskoj da se stavi stigma na bilo koga ko nije u vlasti, ko iznosi informacije ili kritiku na račun rada vlasti. Vidimo i negativni uticaj na javni diskurs, način izražavanja nosioca funkcija o radu medija i civilnog društva, i na kraju percepcije građana gdje smo iz nedavno provedenih istraživanja od strane novinarskih udruženja mogli vidjeti da u RS-u 74% ispitanih građana da je napad na novinare ponekad opravdan. Dakle, ide se na potpuno ograničavanje slobode govora, načina izvještavanja i izražavanja, ne samo u kontekstu medija, već među ljudima, na društvenim mrežama. Uvode se ogomne sankcije za ova krivična djela, uz napomenu da mi već imamo zakonske mehanizme za zaštitu od klevete propisane u Zakonu o javnom redu i miru.
U Banjoj Luci je održana prva javna rasprava, u Istočnom Sarajevu druga, prilikom kojih je novinarska zajednica ponovo zatražila da se odbaci Nacrt koji ugrožava slobodu medija i govora. Vaš komentar na dvije od četiri planirane javne rasprave. Postoji li plan u pogledu daljih koraka do okončanja javne rasprave?
KORAJLIĆ: Ono što možemo jedino uraditi jeste nastaviti kontinuirano ukazivati na štetnost predloženih odredbi. Predstavnici medija tražili su da se iz zakonskog prijedloga brišu odredbe koje se tiču klevete i uvrede, i generalno ostale koje se tiču slobode izražavanja. To je uradio i najveći broj nevladinih organizacija. Svi su ujedinjeni u inicijativi i u komentarima iznesenim tokom javnih rasprava. Generalni stav je da ovim odredbama nije mjesto u krivičnom zakoniku, da ne možemo pregovarati o visini kazne i formulacijama u samim krivičnim djelima, jer je apsolutno neprihvatljivo da ovo bude tretirano kao krivično djelo. Ukoliko se zaista želi da radi na unapređenju zaštite od klevete, postoji mnogo drugih načina, od jačanja efikasnosti pravosuđa u predmetima koji su pokrenuti tužbama za klevetu, jačanju nezavisnosti pravosuđa, usvajanje zakona koji će regulisati rad medija, a da ne zadiru u pitanja njihove slobode, do rada na edukaciji u vezi sa prepoznavanjem dezinformacija, lažnih vijesti i sl. Odredbe se pokušavaju staviti u kontekst borbe protiv lažnih informacija, neodgovornog rada medija, a suština je uvođenje cenzure i na kraju autocenzure te sprječavanja kritike nosilaca javnih funkcija u RS-u. Vrlo su nam ograničene mogućnosti djelovanja dok se zakon ne usvoji.
Istovremeno sa kriminalizacijom klevete i uvrede, usvajajući prvi Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, vlast u RS-u odlučila je da se obračuna i sa neprofitnim sektorom, time i sa nezavisnim medijima registrovanim kao NVO, koji se finansiraju sredstvima međunarodnih donatora. I ovaj zakon izazvao je reakcije aktivista, novinara i građana. Ima li razloga za zabrinutost?
KORAJLIĆ: Sigurno imamo ukoliko bude upućen u skupštinsku proceduru i ako se ustraje u namjeri s obzirom da su predložene vrlo diskriminatorne odredbe prema organizacijama koje se finansiraju iz međunarodnih izvora. Dakle, zakon se ne odnosi na sva udruženja, koja se pri tome u zakonskim odredbama nazivaju agentima stranog uticaja. Podrazumjeva se formiranje posebnih registara, posebno izvještavanje, čak zadiranje u vrstu aktivnosti i djelovanja koja ova udruženja mogu provoditi. Posebno mislim na političko djelovanje i aktivnosti zagovaranja za unapređenja određenih zakona, javnih politika, djelovanje prema donosiocima odluka, institucijama. Postoje izuzeci u smislu oblasti djelovanja, ali se ostavlja prostor nadležnim organima, prije svega Ministarstvu pravde i nadležnoj inspekciji da tumači da li djelovanje ovih udruženja potpada pod ovo ili ne. Čak se ostavlja mogućnost ne samo novčanih sankcija, posebnog i vanrednog nadzora, već i zabranu rada određenim udruženjima.
Koji je najefikasniji način borbe i učešća OCD u javnoj raspravi po pitanju ovog zakona?
KORAJLIĆ: Radi se o kršenju konvencija o ljudskim pravima i Ustava. Vlasti u RS nisu uradile ništa da unaprijede transparentnost finansiranja iz budžeta, raspodjele novca poreskih obveznika RS i djelovanja udruženja kojima se dodjeljuju sredstva, a koja su vrlo često direktno rukovođena ljudima u vlasti, eksponenti politika stranaka na vlasti, gdje su mnogi u direktnom sukobu interesa. Time se niko ne bavi i ne reaguju na prijave za sukob interesa po ovom pitanju. Ne uvodi se nadzor, ali se pod krinkom transparentnosti ide na uvođenje kontrole nad radom udruženja koja se finansiraju iz međunarodnih izvora, istih izvora kao i institucije RS kroz različite projekte EU, američke vlade, drugih vlada članica EU, što tada nije sporno, ali u kontekstu udruženja se pokušava predstaviti kao neki strani agenti uz pokušaj uspostave kontrole rada.
Da li su institucije RS-a u tom slučaju agenti stranog uticaja budući da se djelimično finansiraju sredstvima međunarodnih donatora?
KORAJLIĆ: To jeste jedna vrsta licemjerja. Imate predstavnike vlasti kojima ne predstavlja problem da otvaraju objekte finansirane stranim sredstvima, finansiraju se i specifične aktivnosti i to ne predstavlja problem, ali jeste kada se provode projekti usmjereni na zaštitu životne sredine, ljudskih prava, borbu protiv korupcije i sl zato što to podrazumjeva vrstu nezavisnog djelovanja, kritike, pokušaja učešća u donošenju odluka. To nije model upravljanja, već apsolutna diktatura, a to na kraju pokazuju i ove zakonske inicijative.
RS je pokušala 2018. uvesti sličan zakon od čega je odustala nakon snažnih intervencija iz EU. Potencira se sličnost sa jedne strane s američkim, s druge, ruskim zakonom o nevladinim organizacijama koji strane agente definiše kao pojedince koji djeluju pod direktivama iz stranih država. Kojem je sličniji?
KORAJLIĆ: Takođe jedan od spinova je da se pokušava uvođenje američkih ili evropskih standarda. Svojom sadržinom više asocira na ruski model, posebno kada govorimo o definiciji udruženja kao agenata stranog uticaja. U SAD-u postoje određeni zakoni koj podrazumijevaju transparentnost i registre za lica koja zastupaju interese stranih vlada, ali tu se ne radi o udruženjima građana. Postoje zakoni o lobiranju koji podrazumjevanju prijavljivanje svake vrste interesa i uticanja na donošenje odluka, ali se radi o uvođenju transparentnosti različitih vrsta uticaja na donošenje odluka, a ne na ograničavanje nečijeg rada ili zabranu određenih vrsta aktivnosti tako što će im se ograničiti djelovanje i spriječiti pokušaj legitimnog zagovaranja za unapređenje zakonskog okvira, rada institucija, ukazivanja na nedostatke u društvu ili radu insitucija.
Da li to onda i kako utiče na proces BiH integracija u EU? Postoji li mogućnost progresa na putu za koji se BiH opredijelila?
KORAJLIĆ: Sigurno da ne, jer se upravo jedan od 14 priroriteta odnosi na slobodu medija i civilno društvo. Međutim, mi nismo vodili računa ni o ispunjavanju drugih prioriteta, tako da nema razlike u odnosu vlasti na svim nivoima u BiH na prioritete koji se tiču vladavine prava, borbe protiv korupcije i građanskih sloboda. Kada govorimo o EU, imamo primjere drugih država, članica, poput Mađarske, koje takođe godinama postepeno uvode slične, restriktivne mjere i mehanizme koji ograničavaju rad civilnog društva i medija, a vlast u RS-u, njima bliska, prepisuje takve modele, dok im ne pada napamet orjentacija na progresivnije, koji će dati više slobode građanima, civilnom društvu i medijima, nego nas vode u potpunu autokratiju. Nije cilj ispunjavanje dobrih praksi i standarda, već ostanak na vlasti i uspostavljanje kontrole nad svima.
Da li su i kako ova dva zakona povezana sa nedavnim napadom na LGBTIQ aktiviste u Banja Luci, koji su generalno meta verbalnih i fizičkih mastaja i govora mržnje?
KORAJLIĆ: To je dio niza aktivnosti, paketa represivnih mjera i poduzetih koraka, od najava zakona, do uvreda i napada na novinare, njihovu imovinu, čiji nastavak je retorika prema aktivistima, zaštitnicima ljudskih prava kojima su zabranjene aktivnosti do sada bez problema održavane u Banjoj Luci. Stvaranje atmosfere linča prema svima, uključujući LGBTIQ aktiviste. Napadi su posljedica takve retorike, a sam izostanak odgovora policije, koja nije uradila ništa da zaštiti građane, govori o tome da je se radio o sistemskom pristupu i odnosu prema civilnom društvu uopšte.
Da li je moguće u BiH postupiti po primjeru Gruzije, odnosno da li bi solidarnost NVO i građana, masovni protesti, doveli do promjene?
KORAJLIĆ: Teško je očekivati takvu vrstu reakcije građana ovdje. Zadnjih 20 godina imamo sistemsko širenje propagande protiv nevladinih organizacija i nezavisnih medija, targetiranje kao agenata, izdajnika, špijuna i sl. Mislim da su bili vrlo uspješni u ostvarenju tog cilja da većina građana na kraju zaista i percipira ove organizacije tako. Zbog toga se ne može očekivati tolika solidarnost, s druge strane apatija građana je dosta izraženija nego proteklih godina zbog ranije održavanih protesta koji nisu dali rezultate, represija policije, napada i progona. Uspjelo se građane dovesti do toga da misle kako nema efekta buniti se. Mislim da nismo na tom nivou, sa ovakvom opozicijom, rasparčanim građanskim društvom i građanima koji se bave preživljavanjem, inflacijom i sve težim uslovima života i koji u takvim okolnostima ne smatraju problem zaštite ljudskih prava svojim.
