Piše: Enver Hrustić
Tu noć me je sustigla nevolja i morao sam da se snađem kako znam i umijem. Sam u stranom gradu dočekao sam noć napolju. Nemajući para, odlučim da prespavam na autobuskoj stanici. Sjedio sam tako i razmišljao o svojim mukama kad se iznenada pojavi jedna prilika i, ne oklijevajući, sjede pored mene.
Djevojka je bila mojih godina, pomalo zapuštena. Držala je svežanj papira raznih formata, prislonjen na grudi. Pomislih: „Samo mi još i skitnica treba na svu moju muku.“
Kako bih razbio monotoniju i sebi pružio lažnu sigurnost, upitah je li iz ovog grada i je li i nju sustigla neka nevolja. Reče da nije iz ovog grada i da nije ni u kakvoj nevolji, već se, sa osmijehom i blagim sažaljenjem, nasmija mojim riječima. Rekla je da se ne sjeća mnogih stvari, jer je iz straha i prevelikog stresa potisnula mnoga sjećanja, te sada slobodno luta gradovima.
Meni je malo čudno izgledalo to što je upravo rekla, ali, s obzirom na to da nemam kud te noći, šta mari da se ispričam sa svim utvarama ovog grada?
Upitah je šta se desilo i kako je dospjela ovdje. Ona se opet blago nasmija i poče da priča priču o tome kada i gdje se desio momenat koji joj je odredio život koji sada vodi.
„Sjećam se da sam jednog jutra, poprilično kasneći, krenula na posao i, onako sanjiva, zgrabim mobitel i vidim da je ugašen, jer ga nisam ostavila da se puni tokom noći. U trku potražim USB kojim ću ga prikopčati u autu da se puni na putu do posla.
Sjednem u auto i prikopčam mobitel te ga odmah upalim. Krenem tako, ali već na prvom semaforu se uhvatila gužva. Mobitel se upalio, a zatim krenu lavina poruka i mejlova. Ja onako u žurbi pokušavam prelistati šta mi dolazi, kad se iza mene prolomi zvuk sirena. Moj je red da krenem, jer je semafor u tom momentu prebacio na žuto, dakle ne na zeleno, već na žuto…
Nastavim voziti dalje, poprilično nervozna što kasnim. Upalim radio pomislivši: „Neka svira bar nešto da me malo smiri“, kad na radiju udarne vijesti o tome kako je na Bliskom istoku granata pala u selo i ubila troje djece; još tragaju za stradalima. Naježim se i ugasim radio, ali zato mobitel ne prestaje da zvoni. Bacim pogled na ekran: poruke — „Gdje si? Zašto si nedostupna? Dolaziš li danas? Požuri, u frci smo!“ … i tako dalje.
Na sljedećem semaforu stanem i dok čekam, uzmem mobitel i otvorim aplikaciju preko koje sam naručila tašnu da vidim dokle je došla isporuka, kad tamo iskoči reklama koju ne mogu da ugasim. Stiskam na X, ali u tom trenutku mi mobitel zablokira.
Sebe uhvatih kako tupo gledam u mobitel na kojem stoji zamrznuta reklama sretne porodice sa blještavo bijelim zubima. Opet se prolomi iritantan zvuk sirena. Mobitel mi ispade iz ruke. Osjetih kako me panika hvata. Poče nešto da me steže u grlu, nešto što ne mogu progutati, te mi dah postade plići i učestaliji.
Stezala sam volan od nemoći da dođem do zraka, kad u jednom trenutku sve stade. I tu se desio prelom. Kada sam uspjela prvi put duboko da udahnem, ujedno sam počela vrišteći da plačem, te sam istrčala iz auta. Kroz kišu psovki bijesnih vozača, ja sam samo trčala bez cilja, bježala od sveg tog nevidljivog smoga koji se lijepio za mene godinama.
I znaš šta?“
Ja, onako u čudu, izustih:
„Šta?“
Kaže ona:
„I tad mi se desilo ono najbitnije. Počela sam kroz suze da se smijem i da iz sveg glasa urličem. Toliko su me emocije slobode preplavile da mi se srce usijalo i progorjelo mi košulju. Tu bijelu košulju koju sam tako skupo platila. Planula je dok sam je skidala sa sebe i vitlala njom u znak kapitulacije, u znak predaje sebe same životu. Smijala sam se iz sveg glasa.
Ostavila sam jedan život i okrenula se, idući bez straha da se suočim sa nepoznatim.“
Ja nisam imao šta da kažem na sve ovo što mi je rekla, pa onako, reda radi, pitah je za hartije u krilu.
„Ah“, reče ona uz blagi trzaj, „ovo su želje i snovi koje sam zapisala. Znaš, tako se jedino možemo riješiti prošlosti i neostvarenih želja. Tako jedino sebi oprostimo što nismo postali ono što smo željeli i što se od nas tražilo.
Shvatila sam da prošlost nije bila ljepša, niti je budućnost svjetlija. Ono što se jedino vidi i zna jeste sljedeći korak koji moramo napraviti. Zato sam sve to zapisala i idem na obalu gdje gore velike lomače i gdje dolaze ljudi koji traže oprost od neuspjeha i konačno iskupljenje.“
Meni prvo što je izletjelo bilo je:
„Pa ovaj grad nije na obali.“
Ona se opet, onako melanholično, nasmija, kao da me sažalijeva. Ustade sa klupe i krenu. A zatim stade i nakratko se okrenu pa reče:
„Znam da ovaj grad nije na obali. Zato idem dalje, da je pronađem. A ti, ili ćeš sa tom mišlju ostati na ovoj ili nekoj drugoj stanici, ili ćeš krenuti u bilo kojem smjeru tražeći svoju obalu. To prepuštam tebi.“
Dok sam je gledao kako odlazi, ja sam razmišljao o obali, o slobodi, o neispunjenim željama koje nisam nikad sebi oprostio i o svim krivim odlukama…
Ne znam koliko je tačno vremena prošlo kada sam osjetio peckanje u grudima i, dok sam otkopčavao jaknu da vidim šta me to pecka, primijetio sam da mi je košulja počela gorjeti…
