Piše: Rubina Čengić
Budžetska izdvajanja za žrtve rodno zasnovanog nasilja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj veća su nego ranije, ali i dalje značajno nedovoljna, pa specijalizovane usluge podrške i dalje u velikoj mjeri zavise od organizacija civilnog društva i donatorske pomoći, zaključak je istraživanja provedenog u okviru Internacionalnog partnerstva Austria, u kojem iz BiH učestvuje Fondacija Udružene žene Banja Luka.
Istraživanje je pokazalo da u Federaciji BiH za 24-časovno radno vrijeme SOS telefona (1265) treba oko 450.000 KM godišnje, za sigurne kuće oko 3,5 miliona KM, za referalne centre za žrtve silovanja, koji uopšte ne postoje, oko 270.000 KM godišnje, za socijalno stanovanje oko 24.000 KM po stanu, te dodatna sredstva za besplatnu pravnu pomoć.
U Republici Srpskoj za 24-časovno radno vrijeme SOS telefona (1264) treba oko 370.000 KM godišnje, za sigurne kuće oko 1,6 miliona KM (dvije sigurne kuće sa 24 porodična mjesta i jedna sa 15 porodičnih mjesta), za referalne centre za žrtve silovanja oko 260.000 KM godišnje, za socijalno stanovanje oko 24.000 KM po stanu, te oko 500.000 KM za besplatnu pravnu pomoć.
Ovo istraživanje procijenilo je sredstva koja vlade izdvajaju za specijalizovane usluge za žene koje su preživjele nasilje, kao i sredstva potrebna za ispunjavanje standarda Istanbulske konvencije, odgovarajući na dva pitanja: u kojoj su mjeri vlade u BiH izdvojile i potrošile dovoljno sredstava za pružanje specijalizovanih usluga za adresiranje nasilja nad ženama u skladu sa Istanbulskom konvencijom u periodu 2022–2024. i u javnim budžetima predvidjele dovoljno sredstava za period 2025–2028, te koji su procijenjeni troškovi pružanja specijalizovanih usluga u skladu sa zahtjevima Istanbulske konvencije, uključujući i troškove podrške organizacijama civilnog društva koje pružaju usluge, za period 2026–2028.
Istraživačice su analizirale zakone i budžete koji se odnose na upravljanje javnim finansijama i nasilje nad ženama, analizirale trenutne i izračunale optimalne troškove za pet specijalizovanih usluga: SOS telefonske linije za pomoć, referalne centre za žrtve seksualnog nasilja, sigurne kuće, socijalno stanovanje i specijalizovanu pravnu pomoć.
„Iako je rodno zasnovano nasilje postepeno uvedeno u procese upravljanja javnim finansijama, provođenje u praksi i dalje je nedosljedno. Javne institucije rijetko provode sveobuhvatne rodne analize ili procjene troškova, a nedostatak standardizovanih metodologija, pouzdanih sistema prikupljanja podataka i praćenja rezultata ograničava planiranje i budžetiranje zasnovano na dokazima. SOS linija za podršku ženama koje su preživjele nasilje predstavlja jedan od najjasnijih primjera jaza između zakonskih obaveza i javnog finansiranja. Uprkos zakonskim odredbama u Federaciji BiH koje regulišu 24-satnu, besplatnu liniju za pomoć finansiranu iz budžeta Federacije BiH, uslugu su do 2026. godine gotovo isključivo finansirale organizacije civilnog društva. Prvi javni poziv za finansiranje SOS linije objavilo je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u aprilu 2026. godine“, navedeno je u analizi.
Slično je i sa finansiranjem sigurnih kuća.
„Troškovi uključuju stručno osoblje, psihosocijalnu podršku, pravnu pomoć, usluge usmjerene na djecu, superviziju, održavanje infrastrukture, opremu i operativne troškove. Trenutni modeli finansiranja ne pokrivaju u potpunosti ove troškove, što prisiljava sigurne kuće da se i dalje oslanjaju na donatorska sredstva kako bi održale kvalitet i održivost usluga“, zaključile su istraživačice i naglasile da usluge sigurnih kuća nisu dosljedno dostupne ženama s invaliditetom i drugim grupama žena koje se suočavaju sa višestrukim oblicima diskriminacije.
Referalni centri za žrtve silovanja i seksualnog nasilja nisu regulisani postojećim zakonodavstvom, a trenutno ne postoji ni namjenski mehanizam finansiranja, pa podrška zavisi od kapaciteta pojedinačnih zdravstvenih ustanova. Stambena podrška u Federaciji BiH je fragmentirana, neravnomjerno regulisana među kantonima, zakonodavni okviri nisu usklađeni, a metodologija obračuna troškova nije standardizovana. Istovremeno, ne postoji javno finansiranje besplatne pravne pomoći za žrtve nasilja.
„Postojeći sistemi pravne pomoći znatno se razlikuju među kantonima, a prikupljanje institucionalnih podataka o korištenju usluga i rezultatima i dalje je ograničeno. To podriva održivost i planiranje budžeta zasnovano na dokazima“, zaključuju istraživačice.
U Republici Srpskoj Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, kao glavni zakon koji reguliše postupanje u vezi sa nasiljem nad ženama, ograničen je kada je riječ o adresiranju troškova specijalizovanih usluga za preživjele nasilja u porodici uključujući finansiranje sigurnih kuća i pristup besplatnim uslugama podrške. Osim toga, Zakon se bavi samo nasiljem u porodici i ne reguliše zaštitu žrtava seksualnog nasilja. Analiza budžeta pokazuje da za specijalizovane usluge nema dovoljno novca.
SOS linija za podršku žrtvama nasilja u RS-u uglavnom se finansira dodatnim i volonterskim radom osoblja organizacija civilnog društva. Sigurne kuće za preživjele nasilja u porodici u RS-u finansiraju se javnim sredstvima Ministarstva porodice, omladine i sporta, tako što se sredstva dodjeljuju nakon zbrinjavanja žrtve na osnovu broja korisnica i korisnika koje su službeno uputili centri za socijalni rad, broja dana boravka i godišnje definisane cijene smještaja. Za besplatnu pravnu pomoć koju pružaju organizacije civilnog društva nema sredstava iz budžeta, socijalno stanovanje nije regulisano i nedovoljno je razvijeno, a za žrtve seksualnog nasilja ne postoje specijalizovane usluge.
Kao primjer dobre prakse za socijalno stanovanje navodi se Gradska uprava Banja Luka, koja je u budžet ugradila stavku „Podrška socijalnom stanovanju za žrtve nasilja u porodici“. Ona obuhvata procijenjene troškove za osoblje i tehničko održavanje, uključujući manje popravke te potrebne zamjene namještaja i opreme stana. Model podrazumijeva da bi nekretninu osigurala vlast, a uslugu upravljanja podugovarale kvalifikovane organizacije civilnog društva specijalizovane za osnaživanje žena koje su preživjele nasilje.
„Model iz Banje Luke može se prenijeti na kontekst Federacije BiH i u svrhu ovog istraživanja korišten je kao polazna osnova za razvoj jedinstvenog modela finansiranja u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Potrebna su dalja istraživanja kako bi se procijenile prednosti i nedostaci različitih oblika socijalnog stanovanja i procijenili njihovi troškovi, uključujući procjenu specifičnih potreba žrtava nasilja nad ženama“, poručuju istraživačice.
Istraživanje preporučuje i promjene zakonodavnog okvira, sistema upravljanja podacima i praksi budžetiranja, te unapređenje prakse prikupljanja i upravljanja podacima za usluge namijenjene žrtvama nasilja, uključujući izradu kvalitetne baze podataka za dokumentovanje i analizu podataka o specijalizovanim uslugama koje žrtvama nasilja nad ženama pružaju ženske organizacije civilnog društva.
