Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir otišla je u ruke pedesetjednogodišnje iranske aktivistice za njenu borbu protiv represije nad ženama u Iranu i borbe za ljudska prava i slobode za svakoga. Ovo „otišla je u ruke“ treba shvatiti samo figurativno, budući da je dobitnica trenutno u zloglasnom teheranskom zatvoru Evin i male su šanse da će joj nagrada u skorije vrijeme biti uručena. Ona je Narges Mohammadi, heroina ljudskih prava.
Mohammadi je druga dobitnica Nobelove nagrade iz Irana, nakon što je ovu nagradu 2003. godine dobila Shirin Ebadi. Upravo je Ebadi bila ključna osoba u njenom aktivističkom angažmanu, budući da se baš te 2003. Mohammadi priključila njenoj organizaciji Centar zaštite ljudskih prava (Defenders of Human Rights Center, DHRC). Godinama kasnije, ona će postati desna ruka Shirin Ebadi i potpredsjednica DHRC.
Do tad je ova fizičarka radila u struci i povremeno se oglašavala kolumnama u pojedinim reformski orijentiranim novinama. Pisati po vlast problematične tekstove je počela još u studentskim danima, kada je bila dvaput hapšena zbog pripadnosti Pokretu prosvijećenih studenata. Zbog političke nepodobnosti su joj uskraćene brojne mogućnosti u iranskom društvu, a čak je i svoj hobi morala napustiti nakon što je izbačena iz penjačkog kluba.
Pripadnost DHRC-u i njen rad u ovoj organizaciji su je dovele na put stalnog sukoba sa vlastima i neprestane represije iranskog režima. Zbog kritike vlade je 1998 uhapšena i provela je godinu dana u zatvoru, a novo hapšenje uslijedilo je 2010. kad joj je u pritvoru narušeno zdravlje. Pritvor je trajao mjesec dana, nakon čega su nadležni shvatili da joj se razvio specifičan oblik epilepsije te je puštena na uslovnu slobodu, no tu nije ni izbliza bio kraj represiji prema njoj.
Već iduće godine je optužena i osuđena za „djelovanje protiv nacionalne sigurnosti, članstvo u DHRC-u i propagandu protiv vlasti.“ Sud u Teheranu ju je uputio na služenje zatvorske kazne u trajanju od 11 godina, a kazna je u drugostepenom postupku smanjena na šest godina. Uslijedile su brojne reakcije i pritisci iz inostranstva, počevši od Amnesty Internationala i britanskog ministarstva vanjskih poslova, pa do snažne međunarodne grupe parlamentaraca koja je uključivala američke senatore i brojne zastupnike iz Europe i Australije. Konačno, nakon ovih reakcija iranske vlasti su popustile i pustile je na slobodu u julu 2012. godine, nakon što je odslužila nekoliko mjeseci kazne.
Te godine je i njen suprug, takođe progresivno orijentisani novinar Taghi Rahmani odselio u Francusku nakon što je odležao višegodišnju zatvorsku kaznu ali Mohammadi je ostala u Iranu ne odustajući od svoje misije. Neprestano je bila svugdje gdje se ozbiljno govorilo o promjenama u iranskom društvu i kritizirao tamošnji reži, koji ju je sve vrijeme držao pod posebnom pažnjom. Njena obraćanja su imala snažan odjek u javnosti, poput onog na grobu iranskog bloggera Sattara Beheshtija koji je umro tokom ispitivanja u policijskoj stanici. Njen govor je preplavio društvene mreže a nju ponovo odveo u Evin.
Petog maja 2015. osuđena je na deset godina u zatvoru za formiranje ilegalne grupe, pet zbog udruživanje i zavjereničko djelovanje protiv države, i jednu za antidržavnu propagandu. U zatvoru je provela pet godina a puštena je u oktobru 2020. tokom pandemije koronavirusa.
Za to vrijeme je dobila nagradu Saharov za slobodu mišljenja 2018. godine, a u pismu zahvale je skrenula pažnju na naročitu okrutnost režima prema ženama. „Kada žena poput mene odluči prekršiti pravila koja oni nameću, ona mora trpjeti zatvaranje i odvajanje od djece, kao zastrašujuću opomenu svim drugim ženama,“ napisala je Mohammadi, koja vlastitu djecu nije vidjela nakon zatvaranja 2015. godine.
Kakav trn u oku za iranski režim predstavlja Narges Mohammadi lako je shvatiti ako znamo da je bilo potrebno samo nekoliko mjeseci na slobodi da im opet postane nepodnošljiva. Već u maju 2022. godine, nakon što je napisala predgovor za publikaciju o ljudskim pravima i smrtnoj kazni u Iranu osuđena je na još dvije i po godine robije ali se nije odazvala služenju kazne. Zbog toga je uhapšena u novembru iste godine, a čin hapšenja su Amnesty International i Međunarodna federacija za ljudska prava ocijenile kao proizvoljan i neopravdan.
Čak je i iz zatvora uspjela djelovati, praveći izvještaj o stanju političkih zatvorenika i zatvorenica u kojima je opisala seksualno i fizičko zlostavljanje kojima se izlažu. Prikupila je svjedočenja 58 zatvorenika i zatvorenica uz opširan opis svih tortura kroz koje su prošli, a njen je izvještaj zadao novu glavobolju režimu koji je do sad valjda trebao shvatiti da će se njena borba nastaviti sve dok jednog od njih više ne bude na zemlji.
„Vjerujem u put kojeg sam izabrala, u stvari koje sam uradila, kao i u svoja uvjerenja. Odlučna sam da učinimo da ljudska prava u Iranu postanu stvarnost i ni za čim ne žalim. Možda su oni koji tvrde da šire pravdu čvrsto protiv mene, ali sam i ja čvrsta u svojoj vjeri i uvjerenjima. Neću ih se odreći pod tiranskim kaznama koje će svesti moju slobodu na četiri zatvorska zida. Izdržaću kaznu, ali je nikad neću prihvatiti kao zakonitu, humanu ili moralnu i uvijek ću govoriti protiv nepravde,“ njen je zavjet.
