Dejan Rakita, Valter.Portal
Dok se javnost još uvijek pokušava snaći u lavini informacija i kontroverzi u vezi sa planiranim rudnikom hroma u vareškom kraju, u prvi plan sve češće izbija ime Miloša Bošnjakovića – čovjeka kojeg jedni vide kao vizionara, a drugi kao oličenje beskrupuloznog rudarskog lobija.
Njegova nova kompanija Seven Plus, osnovana krajem 2019., a zvanično predstavljena u Varešu krajem maja 2025., formalno je specijalizovana za istraživačko-eksploatacione poslove.
Ali, iza svečane trake, aplauza lokalnih vlasti i poruka o „novoj šansi za razvoj“, eko aktivisti i dio stručne javnosti prepoznaju već viđeni obrazac: dobiti koncesiju ili pokrenuti radove i bez svih potrebnih dozvola, krenuti s istraživanjima, započeti eksploataciju – i na kraju, unosno preprodati nalazište velikim svjetskim igračima.
ZA LOKALNU ZAJEDNICU MALA ILI NIKAKVA KORIST
Taj model Bošnjaković nije izgradio tek sada u Varešu, nego ga je počeo primjenjivati mnogo ranije. Već 2008. godine osnovao je firmu Eastern Mining, koja je pokrenula priču o rudniku Rupice u Varešu.
Način rada Eastern Mininga od samog početka pratile su brojne kontradiktornosti. Kompanija je 2013. preuzela firmu MM Project d.o.o. Kreševo, koja je godinu ranije dobila koncesiona prava za istraživanje i eksploataciju metala u općini Vareš, a ubrzo promijenila naziv u Eastern Mining. Prema ugovoru, bila je predviđena jednokratna koncesiona naknada od 0,15 KM po kvadratnom metru (1.500 KM po hektaru), uz obavezu kontinuirane naknade od 1,50 KM po toni iskopane rude. Međutim, MM Project uopšte nije uplatio početne obaveze, pa je Eastern Mining tek naknadno uplatio 175.205 KM – što je značajno manje od 422.000 KM koliko je prema kritikama trebalo biti uplaćeno kantonu.
Dodatno, prema podacima o novom koncesionom prostoru od oko 585 hektara, Eastern Mining je uplatio svega 876.489 KM na ime jednokratne naknade, iako je prema tada važećoj odluci bio obavezan uplatiti približno 5,85 miliona KM. Time je, prema ocjenama kritičara, tadašnja Vlada ZDK na čelu sa premijerom Miralemom Galijaševićem oštetila vlastiti budžet za oko pet miliona KM.
Ugovorom je ujedno bilo predviđeno da eksploatacija krene u roku od pet godina, ali taj rok nikada nije ispoštovan, već je produžen kroz anekse i dodatne dogovore, što je dodatno otvorilo prostor za sumnje i optužbe o pogodovanju investitoru.
Taj projekat otvorio je vrata britanskom Adriatic Metalsu, a na kraju i prodaji rudnika kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals polovinom juna ove godine za 1,25 milijardi dolara – od čega lokalna zajednica je imala malo, a moguće i nimalo koristi.
Bošnjaković je širio mrežu kroz kompanije povezane sa australijskim Lykos Metals Limited – SNK Metali, Braha Resources i Medeni brijeg. Na Ozrenu, u Čajniču i Jezeru najavljivao je „zlatnu groznicu“, pozivajući se na senzacionalističke podatke o nalazištima zlata „svjetske klase“. Na primjer, u opštini Jezero su plasirani podaci o koncentraciji zlata od čak 27,5 grama po toni u kontinuitetu od 60 metara – brojke koje su u svijetu rijetkost i koje su odmah odjeknule i na australijskoj berzi. Ali umjesto investicione euforije, uslijedile su krivične prijave, otpor lokalnog stanovništva i obustave radova.
Sam Ozren pamtiće ga kao čovjeka koji je obećavao da drži „budućnost Ozrena“ u rukama, a završio kao protivnik cijele zajednice – protiv njega je u martu 2024. podnesena krivična prijava zbog sumnji u ugrožavanje zdravlja ljudi i prirode. Projekat u Petrovu je propao pod pritiskom mještana, a i u drugim lokalnim zajednicama naišao je na blokade.
Sada, sa projektom u Duboštici i Tribiji, Bošnjaković ponovo dolazi u centar pažnje. Seven Plus je, prema registrima, godinama poslovala bez prihoda (2020. – 0 KM, 2021. – 16.000 KM, 2022. – 53.020 KM, 2023. i 2024. – 0 KM), da bi tek sada „oživjela“ s planom da istražuje hrom. Lokalna i kantonalna vlasti ga dočekuju kao partnera: načelnik Vareša Zdravko Marošević tvrdi da projekat otvara perspektivu za mlade, a ministar privrede ZDK Samir Šibonjić naglašava da će donijeti nova radna mjesta.
Ali stručnjaci i aktivisti koje smo ranije konsultovali – poput profesora Dalibora Balliana sa Šumarskog fakulteta i hidrologa Muriza Spahića – upozoravaju da je riječ o najproduktivnijim šumama u zemlji i o području u slivu rijeke Krivaje, gdje bi eksploatacija hroma mogla izazvati dugotrajnu i nepovratnu štetu po ekosistem i zdravlje ljudi. Njihove procjene su jasne: svako otvaranje rudnika u Duboštici i Tribiji značilo bi devastaciju prostora koji je predviđen za zaštitu, a ne za industrijsku eksploataciju.
Isto upozoravaju i aktivisti na terenu. Davor Šupuković iz Udruženja Fojničani, podsjeća da je čitav projekat zasnovan na kršenju odluka institucija i pravnom vakuumu, dok Majda Ibraković iz mreže Eko BiH tvrdi da je riječ o netransparentnom procesu u kojem se lokalna zajednica potpuno zaobilazi. Pravnica Nina Kreševljaković iz Aarhus centra naglašava da se ignorisanjem zakona i uskraćivanjem informacija građanima direktno krše međunarodni standardi i Aarhuska konvencija.
Na djelu je, tvrde, nastavak iste priče: prethodnica koja probija led za industriju, a račun i posljedice ostaju zajednici.
BOŠNJAKOVIĆ: SVE PO ZAKONU I BEZ SKRIVENIH NAMJERA
Iako nam Miloš Bošnjaković nije odgovorio na pitanja koja smo mu poslali na mail kompanije, niti se javljao na telefonske pozive, a kancelarije firme Seven Plus u Sarajevu i Varešu nisu radile tokom obilaska novinara Valtera, njegova ranija javna istupanja daju uvid u način na koji vidi svoje poslovanje. Posebno ilustrativan je slučaj na Ozrenu, gdje je 2022. godine, kao direktor kompanije Lykos Metals Limited i povezanih firmi Lykos Balkan Metals i Medeni Brijeg, branio geološka istraživanja uprkos otporu lokalne zajednice.
U intervjuu za portal Kapital tvrdio je da stanovnici nemaju razloga za brigu jer se radi „isključivo o osnovnim geološkim radovima zasnovanim na istorijskoj građi iz 1969. godine“.
„Stanovnici Petrova nemaju razloga za brigu, ono što radimo neće uticati na vodu, zemlju niti zdravlje ljudi“, poručio je tada, naglašavajući da „nema skrivenih namjera, sve je po zakonu i propisima“. Negodovanja mještana objašnjavao je „organizovanim napadima i dezinformacijama“, navodeći da je zajednica „podijeljena na one koji sarađuju, one koji su zabrinuti i one koji su izmanipulisani“.
Tokom jednog od skupova u Petrovu, održanog u martu 2022. kod hotela Terme, dio građana odbio je da prisustvuje sastanku s predstavnicima kompanije, uz poruku da su protiv bilo kakvih bušenja i kopanja u blizini svojih imanja. Bošnjaković je tada izašao pred okupljene i poručio:
„Tvrdnje da će doći do zagađivanja zemljišta i vode su neopravdane. Dozvole koje imamo odnose se na istraživanja koja ne mogu dovesti do ugrožavanja životne sredine.“ Dodao je i da je kompanija samoinicijativno zaustavila radove iz „poštovanja prema stanovnicima“ i da je cilj bio da odgovore na sva pitanja.
Kao argument kredibiliteta naglašavao je da je Lykos Metals prva kompanija iz Republike Srpske listirana na australijskoj berzi (ASX), što, po njemu, potvrđuje najviše standarde poslovanja i donosi reputacionu korist i RS. Dodao je da kompanija radi po međunarodnim JORC standardima i da za eventualni rudnik „od stotinu istražnih projekata nastaje tek jedan“.
Na svom zvaničnom sajtu kompanija Seven Plus d.o.o. navodi da je registrovana u Bosni i Hercegovini i da se bavi geološkim istraživanjima mineralnih sirovina. Kako ističu, na osnovu koncesionog ugovora sa Ministarstvom za privredu Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) provode geološka istraživanja rude hroma i pratećih minerala na području Duboštica–Tribija u opštini Vareš. Cilj kompanije je, prema njihovim riječima, da se „stručnim, pažljivim i odgovornim pristupom ispita potencijal ovog područja za pronalazak mineralnih sirovina“, uz naglasak da geološka istraživanja predstavljaju tek prvu fazu svakog rudarskog projekta i „ne podrazumijevaju eksploataciju“.
Iz firme Seven Plus podsjećaju da se na širem području Duboštice–Tribije, koje obuhvata oko 10 kvadratnih kilometara, već decenijama registruju ležišta i pojave rude hroma.
U posebnom dijelu sajta posvećenom zaštiti životne sredine, kompanija naglašava da im je „priroda najvažniji partner“. Između ostalog, kako ističu, obavezuju se na minimalan uticaj na okoliš, primjenu naprednih tehnologija koje će smanjiti emisije i očuvati biodiverzitet, te na odgovorno upravljanje resursima.
„Od prvog dana gradimo poslovanje na temeljima odgovornosti, transparentnosti i održivosti. Svjesni smo da geološka istraživanja i rudarska industrija imaju značajan uticaj na okoliš i društvo, te se obavezujemo da naš rad od samog početka bude usklađen s najvišim ESG standardima“, stoji na sajtu Seven Plus.
ZAKLJUČANE KANCELARIJE KOMPANIJE „SEVEN PLUS“
Ekipa portala Valter obišla je adresu na kojoj je registrovana firma Seven Plus, u Ulici Antuna Branka Šimića 3 u Sarajevu, ali je zatekla samo zaključana vrata i prostor bez ikakvih oznaka koje bi upućivale na postojanje kompanije – osim table sa upozorenjem „zabranjen parking“.
Nije bilo ni poštanskog sandučeta, niti bilo kakvih tragova da se tu odvija poslovna aktivnost. Telefonski broj naveden na zvaničnoj stranici firme ostao je nedostupan, dok su zaposleni iz susjedne kancelarije potvrdili da se radi o sjedištu Seven Plusa, ali nisu znali objasniti zašto nema nikakve oznake, iako je firma osnovana još 2020. godine.
Ništa drugačiju sliku nije pružio ni Vareš, gdje je prema zvaničnim saopštenjima otvorena poslovnica Seven Plusa. Međutim, i tu su vrata bila zaključana usred radnog dana, bez imena firme na ulazu. Na oglasnoj tabli nalazilo se obavještenje o konkursu za posao, ali bez naznake na koju kompaniju se odnosi.
Prema Zakonu o privrednim društvima Federacije BiH, svaka firma je obavezna da na ulazu u svoje sjedište ili poslovne prostorije jasno istakne naziv i sjedište društva, kao i radno vrijeme. Izostanak ovih osnovnih oznaka nije samo neuobičajen za kompaniju koja upravlja milionskim koncesijama, već može predstavljati i prekršaj za koji su predviđene novčane kazne.
A posebno je zanimljivo da, iako ta situacija traje već više od četiri mjeseca, to nije privuklo pažnju inspekcijskih službi Opštine Vareš, koja se nalazi odmah prekoputa kancelarije Seven Plus.
Podsjećamo, na naša pitanja upućena na njihovu mail adresu, navedenu na oficijelnom sajtu, iz firme Seven Plus nikada nisu odgovorili.
Podaci sa sajta Akta otkrivaju da Seven Plus uopšte nije ostvario prihode ni u 2023. ni u 2024. godini, a broj zaposlenih se sa jednog u 2023. sveo na nijednog u 2024.
OZREN – OGLEDALO ODNOSA INVESTITORA I LOKALNE ZAJEDNICE
Za Zorana Poljaševića, lidera ekološkog udruženja Ozrenski studenac iz Petrova, Ozren je postao simbol svega onoga što upozoravaju lokalne zajednice suočene s rudarskim projektima: neizvjesnost, nedostatak transparentnosti i pritisak investitora. On podsjeća da se Miloš Bošnjaković, kroz kompaniju Medeni Brijeg d.o.o. Bijeljina, pojavio na Ozrenu u jesen 2021. godine s namjerom da u mjestu Sočkovac provodi geološka bušenja.
„Mještani su informacije o istraživanjima pronašli na sajtu australijske berze, jer od naših institucija nismo mogli dobiti odgovor o tome šta se traži. Tek tada smo saznali da je riječ o niklu i kobaltu, što je pokrenulo prve proteste“, kaže Poljašević.
U tom periodu, navodi, Bošnjaković je posjetio Zorana Vasića, na čijem imanju je bila planirana bušotina, i uvjeravao ga da projekat ima političku i institucionalnu podršku.
„Rekao mu je da poznaje ljude iz vlasti i MUP-a i da mještani ne treba ni da pomišljaju da mogu zaustaviti njegove planove. To dovoljno govori o načinu na koji je pristupio lokalnoj zajednici“, tvrdi Poljašević.
Nakon što je dozvola za istraživanja u Sočkovcu ukinuta, priča se, kako kaže, nastavila kroz pokušaje posrednih pritisaka. On se prisjeća da mu je došao tadašnji policijski inspektor iz Doboja s prijedlogom da se sastane sa Bošnjakovićem, a predsjednik mjesne zajednice je, prema njegovim riječima, primio posjetu kontroverznog čovjeka iz Beograda koji je tražio da podrži obnovu licence za istraživanja.
„Kada je odbio, pokušali su da ga zastraše, ali nisu uspjeli“, dodaje Poljašević.
Cijeli slučaj, kaže on, pokazuje obrazac u kojem se lokalne zajednice stavljaju pred svršen čin, dok se informacije o pravim namjerama dobijaju tek posredno, i to najčešće iz inostranih izvora, a ne od vlastitih institucija. Ovaj primjer, ističe Poljašević, najbolje ilustruje kako izgledaju prvi koraci jedne rudarske „zlatne groznice“ – od netransparentnih dozvola i tajnovitih planova, do pokušaja uticaja i zastrašivanja onih koji se usprotive.
Danas, gotovo četiri godine nakon prvih protesta u Sočkovcu, priča o Ozrenu polako dobija svoj konačni epilog. U maju 2025. godine Skupština grada Doboja jednoglasno je proglasila planinu Ozren za zaštićeno područje sa održivim korištenjem prirodnih resursa – odluka koja je (možda) označila i zaokret političke većine u odnosu na period kada je ta ista skupština, okupljena oko gradonačelnika Borisa Jerinića i dobojskog SNSD-a, 2023. godine odobrila geološka istraživanja firmi Lykos Balkan Metals. Iako se radi o šestom nivou zaštite, dok Prostorni plan RS predviđa stroži status nacionalnog parka, ova odluka je značajan korak u očuvanju prirodnog bogatstva Ozrena i rezultat višegodišnjih napora lokalnog stanovništva, ekoloških udruženja i naučne zajednice.
U VAREŠU SE PONAVLJA VEĆ VIĐENA MATRICA
Nakon što je na Ozrenu ostavio dubok trag, Miloš Bošnjaković se ponovo vraća u Vareš – grad u kojem njegovo ime već nosi određenu težinu i iskustvo. Ranije, kroz kompaniju Eastern Mining, on je bio prvi koji je otvorio priču o rudniku Rupice, a taj projekt je kasnije preuzeo Adriatic Metals i pretvoren u međunarodni posao vrijedan milijarde maraka.
Danas, međutim, mnogi u Varešu taj period opisuju kao još jednu propuštenu priliku za lokalnu zajednicu.
„Mi smo svi očekivali od tog rudnika neki napredak, jer je i sve što je napravljeno u Varešu nekad bilo izgrađeno zahvaljujući starom rudniku željezne rude. Ali danas, ovakvim rudarenjem, novac odlazi iz Vareša, a lokalnoj zajednici ostaje vrlo malo“, kaže Mario Maričić, stanovnik Vareša i bivši vijećnik u Opštinskom vijeću.
On podsjeća da je u decembru 2019. održana i javna rasprava u Domu na Pržićima, gdje se nalazio pogon za preradu, ali da od tada sličnog procesa nije bilo:
„Na toj raspravi bilo je osamdesetak ljudi, a većina su bili Bošnjakovićevi uposlenici. Vjerovatno ih je doveo da naprave pritisak. Ja sam tada iznio tridesetak primjedbi na studiju o uticaju na okoliš, ali Ministarstvo nije uvažilo nijednu“.
Sada, kroz kompaniju Seven Plus, Bošnjaković ponovo otvara varešku priču – ovaj put na lokalitetu Duboštica–Tribija, gdje planira istraživanja hroma i pratećih minerala. I dok on, načelnik opštine Zdravko Marošević i ministar privrede ZDK Samir Šibonjić naglašavaju da projekat donosi „novu razvojnu šansu“ i obećavaju radna mjesta, sagovornici portala Valter ističu da se ponavlja stari obrazac.
„Bošnjaković je bio prva osoba koja je kontaktirala oko Rupica i na početku je to izgledalo korektno. Međutim, vremenom se pokazalo da je igrač privatnog kapitala sa svojim ciljevima. Puna su im usta bila priče o dobrobiti zajednice, a onda se nađu lokalni partneri s kojima sarađuju, dok oni koji se usprotive dobiju metu na čelo. To je ta matrica“, tvrdi Maričić.
Da se radi o širem obrascu upozorava i Majda Ibraković, ekološka aktivistkinja i koordinatorica mreže Eko BiH. Ona naglašava da rudarske kompanije ne nastupaju stihijski, nego s jasno definisanom taktikom:
„Uđe se u zajednicu, stvori se prijateljsko okruženje, ublaži otpor i pripremi teren za veće igrače. Bošnjaković je tu prethodnica – on otvori vrata, a onda dolaze kapital i investitori. Mi smo već vidjeli šta znači preprodaja od dvije milijarde KM gdje ni lokalna zajednica ni država nisu osjetile ni fening koristi. To je sramotno, jer ovdje rudnici postaju roba, a resursi odlaze u bescjenje“.
Na isti problem ukazuje i Davor Šupuković, sekretar Udruženja Fojničani iz Maglaja, koje godinama prati rudarske projekte u srednjoj Bosni:
„Iluzorno je očekivati da će strane kompanije koje dolaze u BiH poštovati visoke standarde. Dolaze baš zato što znaju da ovdje mogu da ih krše. Zakonodavstvo je slabo, ekološki standardi niski, radna snaga jeftina, a koncesione naknade mizerne. To je glavna računica“.
On podsjeća da se ime Miloša Bošnjakovića uvijek javlja u prvim fazama projekata, a kasnije nestaje iz prvog plana:
„On je prethodnica. Bio je prvi u Varešu kod Rupica, pa je došao Adriatic Metals, a potom Dandi. Sada je opet prvi u Duboštici. To je mreža ljudi sa vezama u vlasti – oni izboksuju dozvole i koncesije, a onda preprodaju rudnike. Lokalna zajednica i država ne dobiju ništa. To je rasprodaja posljednjih resursa koje ova zemlja ima“.
ULOGA PETRA ĐOKIĆA I SPORNE IZMJENE ZAKONA
Upravo zbog toga, ekološki aktivisti upozoravaju da u Varešu nije riječ samo o jednom projektu nego o ponavljanju već viđenog scenarija: privremeni entuzijazam, obećanja o radnim mjestima i razvoju, a zatim prodaja koncesija i odlazak profita van zemlje. Na lokalu, ostaju pitanja o posljedicama po okoliš i zdravlje stanovništva, ali i sumnja da će i Duboštica i Tribija završiti kao još jedna epizoda u kojoj su javni resursi pretvoreni u privatni kapital.
U mreži projekata koje vodi Miloš Bošnjaković i njegove firme, područja Sinjakovo kod Mrkonjić Grada i opština Jezero zauzimaju posebno mjesto. Riječ je o lokacijama koje su često manje u fokusu javnosti od Ozrena ili Vareša, ali nose isti obrazac – istraživačke dozvole, obećanja o razvoju i otpor lokalne zajednice.
Na području Jezera, kćerka firma SNK Metali iz Bijeljine dobila je od Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske produženje roka za geološka istraživanja olova, cinka, bakra, barita i pratećih metala – i to za dodatne tri godine, do marta 2028. godine. Protiv tog rješenja tužbe su podnijeliCentar za životnu sredinu i Udruženje građana Dolina Plive, uz ocjenu da su vlasti i investitori godinama uskraćivali javnosti ključne informacije.
„U slučaju Jezera smo i ranije tražili da nam se dostavi projektna dokumentacija kako bi javnost dobila uvid u to šta se istražuje. Sud je u četiri presude naložio Ministarstvu da nam je dostavi, ali je mi i dalje nemamo. Ako je riječ o društveno odgovornim kompanijama i transparentnim institucijama, postavlja se pitanje šta se zapravo krije“, upozorava Vladimir Topić iz Centra.
Iako je Ministarstvo saopštilo da su svi zakonski uslovi ispunjeni, a ministar Petar Đokić tvrdio da istraživanja „ne predstavljaju opasnost po građane i životnu sredinu“, lokalne zajednice nisu ubijeđene. Posebno je sporna izmjena zakona iz 2024. godine, kojom je dozvoljena količina mineralne sirovine za istraživanje povećana deset puta – sa 200 na 2.000 tona – što je dodatno pojačalo nepovjerenje.
Bošnjaković je u svojim javnim nastupima odbacivao optužbe da istraživanja nose rizike, dok je njegova kompanija isticala rezultate laboratorijskih analiza prema kojima su u raskopima pronađene značajne količine zlata – i do 27,5 grama po toni – što je, kako tvrdi, potvrda da BiH ima „ogroman geološki potencijal“.
No, na terenu situacija izgleda drugačije. Aktivist i političar iz Mrkonjić Grada Sergej Milanović prisjeća se više razgovora koje je imao sa Bošnjakovićem i njegovim timom:
„Na sastanku su rekli da je to ekološko rudarenje koje ne pravi nikakve posljedice, da će dati svu dokumentaciju i da tek kada država odluči dolazi do koncesije. Ali svi znamo da jednom kad rudarske kompanije precizno utvrde količine i lokacije ruda, one će učiniti sve da krenu u eksploataciju. A naše institucije, spore, korumpirane i nestručne, nisu u stanju da provedu standarde zelenog rudarenja“.
Milanović naglašava da problem nije u jednom čovjeku, već u sistemu:
„Nemam ništa lično protiv Bošnjakovića, on je definitvno profesionalac u svom poslu, ali on je za mene treće lice. On istražuje i nudi resurse na tržištu. Ali odgovornost je na našim ministrima i načelnicima. Oni prave ustupke, a kad dođe do eksploatacije, posljedice će biti devastirana priroda i uništeni eko sistemi. Korupcijom se ovdje može zaobići svaki propis“.
Na istu logiku upozorava i Azra Berbić iz ekološke organizacije Atelje za društvene promjene (ACT). Ona ističe da se radi o širem obrascu, u kojem su pojedinci poput Bošnjakovića samo karika u lancu: osnivaju se firme sa minimalnim kapitalom, bez zaposlenih i stvarnog poslovanja, koje služe isključivo za sticanje istražnih i koncesionih prava.
„Njihov cilj nije da sami eksploatišu rude, već da koncesije preprodaju velikim stranim kompanijama. Lokalnim zajednicama ostaju rizici, a obećani razvoj i profit nikada ne stižu“, kaže Berbić.
Ona upozorava da takva praksa BiH pretvara u prostor rudarskog kolonijalizma, gdje priroda, voda i zrak postaju jeftina roba za trgovinu, dok građani snose posljedice.
Planirani rudnik hroma u Varešu nije izolovan slučaj, već dio šire slike rudarskih ambicija koje se u posljednjim godinama otvaraju širom Bosne i Hercegovine. I dok investitori i vlasti govore o novim prilikama i razvojnim šansama, iskustva iz drugih sredina – poput Ozrena, Jezera ili Sinjakova – ostavljaju dozu opreza i pitanja bez odgovora.
Investitori poput Miloša Bošnjakovića u toj priči igraju specifičnu ulogu: pojavljuju se u prvim fazama, kada se odlučuje o istraživanjima i koncesijama, a upravo ti koraci određuju sudbinu lokalne zajednice za decenije unaprijed. Zato je ključno pitanje hoće li Vareš, u susret novom rudarskom projektu, uspjeti da izbjegne već viđene greške i obezbijedi da prirodna bogatstva ne budu samo roba za trgovinu, već resurs koji će dugoročno koristiti građanima i budućim generacijama.
