Naš urednik Adis Nadarević bio je u nedjelju gost dnevnika Radio-televizije Unsko-sanskog kantona i govorio je o aktuelnim dešavanjima na političkoj sceni USK i BiH, te o stanju u kojem se nalazi naša demokratija
Koliko su ovakve političke krize na kantonalnom nivou odraz širih problema u političkom sistemu BiH?
Za početak, ja posljednja dešavanja u USK ne bih nazvao krizom, to je manje-više regularno dešavanje na političkoj sceni koja je takva kakva je već trideset godina. Nama je kriza normalno stanje, mi smo u konstantnoj političkoj borbi, mi smo stalno u nekoj kampanji, nama je incident kada vidimo da vlast funkcioniše i da se neko vrijeme ne dešava ništa i da se živi normalno. To je prvo što bih rekao i kako bih postavio stvari, a što se odgovora na vaše pitanje tiče, odgovorio bih potvrdno – da, sva ova dešavanja su odraz problema u političkom sistemu BiH i grešaka u postavkama tog sistema, ali i manjka političke i demokratske kulture.
Pogledajmo predstavnička demokratska tijela u državi, od državnog, preko entitetskih preko kantonalnih pa do općinskih vijeća i skupština opština – ili obratno – očito je da mi na svim nivoima imamo tijela koja bi trebala predstavljati građane i raditi u njihovom interesu, ali se to ne dešava. Državni parlament je u blokadi, parlament federacije se ne sastaje i muku muči sa održavanjem većine, narodna skupština u RS služi samo kao kulisa za akrobacije režima Milorada Dodika, a na kantonalnom nivou i u lokalnim vijećima i skupštinama imamo stalnu borbu za očuvanje nekih klimavih većina.
Evo recimo uzmimo dva kantona na dva kraja ovog uključenja – U USK imamo redovna preslagivanja vlasti, sklapanje koalicija koje su privremenog i interesnog karaktera, u Kantonu Sarajevo se usvajaju izvještaji preduzeća iz 2023. godine, isto tako imamo većinu za koju se ne zna koliko je stabilna – to možda dijelom ima uporište u lošim postavkama sistema, ali je uglavnom riječ o niskom nivou naše političke i demokratske kulture i onoga kako mi vidimo i doživljavamo demokratiju.
Kakvu ulogu igraju federalni i državni centri moći u procesima na terenu, poput ovog u USK?
Naravno da su tu uvijek u pitanju borba za moć i borba za ovladavanje javnim resursima – borba za kontrolu javnog novca, za upravljanje javnim preduzećima, postavljanje vlastitih kardova… Nema više borbe za neke koncepte ili drugačije ideje, nema više nekih suprotstavljenih vizija toga kako bi društvo trebalo izgledati – imamo samo suprotstavljene stranke i suprotstavljene ličnosti i u osnovi se sve svodi na jednu arenu u kojoj pobjedu odnosi onaj čiji su navijači glasniji i brojniji.
Dakle, nema više govora o tome kako naše društvo treba ili može izgledati, sve se svodi na to ko će vladati društvom ovakvim kakvo je i kakvo će zauvijek ostati. I to nam je najveći problem, što smo na to pristali i što nam se diskusije svode samo na promjene onoga ko vlada a ne na promjene onoga čime se vlada ili načine na koji se vlada.
Najveći problem nam je ta „navijačka demokratija“, gdje svako ima omiljenu stranku preko čijeg je loših poteza spreman prelaziti. I naravno da politički centri moći računaju sa tim, i da im je svima u interesu toksična atmosfera, da im je u interesu da atmosfera uvijek bude naelektrisana, da se uvijek ima u koga uprijeti prstom, i sve stranke u BiH su spremne trpjeti posljedice te močvare dok god su na vlasti, jer se to jednostavno isplati. Nakon tog perioda idete u opoziciju gdje odjednom imate rješenja koja vam nisu padala na pamet dok ste bili na vlasti, gdje izigravate neki plemeniti korektiv, glumite brigu za građane i računate s njihovom kratkom pameću dok opet ne dođete na vlast i dok se krug ne zatvori.
Ima li potencijala za promjene?
Taj se krug mora razbiti, ali teško da možemo u ovakvim postavkama govoriti o nekom potencijalu da se on razbija jer jednostavno nema nikoga na političkoj sceni kome je u interesu da se postojeće stanje mijenja. Na osnovu preko dvadeset godina bavljenja društvom, medijima i politikom mogu sa sigurnošću reći da se mi nalazimo u idealnoj situaciji za političare, kako one na vlasti, tako i na opozicionare – svima je dobro. Kad biste političare ograničenih kapaciteta poput naših pitali da vam opišu idealne okolnosti za rad, oni bi vam opisali ovo naše okruženje – privilegije su sjajne, odgovornost nikakva, kritička javnost zatrovana navijanjem, šta god da uradite jedni će vas napadati, drugi braniti, a za rezultate vas niko ne pita.
Evo da vas pitam nešto o čemu se ne govori – jeste li čuli ijednu stranku da u pričama oko promjena izbornog zakona spominje bilo šta što bi otežalo famozno „prelijetanje“ zastupnika? Ne, upravo zbog toga što svi računaju sa preletačima i sa tim da im kretanja na političkoj pijaci nekad ne idu na ruku, ali nekad itekako idu!
Mi smo samo u prošloj sedmici došli na rub propasti reformske agende. Je li neko pitao za to? Nije, jer je to očekivano – političari od nas očekuju da mi od njih nemamo nikakva očekivanja, i mi ih stvarno nemamo. Mi imamo vijeće ministara koje se hvali kako je uspjelo donijeti sedam zakona, od kojih su se neki već pokazali kao loši. Nama za pristupanje EU treba 300-500 većih zakonskih intervencija, dakle treba nam sedam zakona dnevno ili sedmično, a ne u trogodišnjem mandatu. I nikoga nije briga, i zato stranke nemaju potrebu da išta mijenjaju – dovoljno im je da sačekaju da se mi zasitimo jednih ili drugih i da ih na izborima zamijenimo, i sami svjesni da promjene nema.
A tu je ključni problem – demokratija se zasniva na vjeri pojedinca da svojim glasom može nešto promijeniti. Kad ubijete tu vjeru, ubili ste demokratiju.
Šta biste poručili građanima USK koji osjećaju umor, ali i zbunjenost zbog ovakvih dešavanja?
Pa, možda sam još uvijek isuviše mlad da odustanem od vjere da bilo što ikome poručim može nešto promijeniti, ali sam dovoljno iskusan da znam da od tih poruka nema neke koristi, jer se ljudi ponašaju onako kako su naučili i nerado mijenjaju obrasce ponašanja.
Ali, kad su ova konkretna dešavanja u pitanju, imao bih jednu poruku za političke aktere u Krajini a to je ono što im prilikom susreta i razgovora uvijek ponavljam – nemojte nikad propustiti priliku za spuštanje tenzija, koliko god to našem krajiškom mentalitetu nije prirodno. U Skupštini USK nemate svemirce i tuđince, tamo nisu Marsovci i Zemljani, tamo su zemljaci, komšije i prijatelji u koje su uprte oči ljudi među kojima se kreću i sa kojima žive. Lako je dopustiti da nas vode politički interesi, ponos, čak i egoizam, najlakše je kopati rovove, ali je pravi izazov sjesti i razgovarati gdje mi vidimo naš dom, šta želimo od sebe samih, od naše države, izazov je pobijediti sebe, izazov je izgraditi mostove…
Historija uvijek pamti ujedinitelje, ljude koji su oko sebe okupljali druge ljude, koji su znali reći pravu riječ i uraditi pravu stvar u pravo vrijeme. Krajina je premala, Bosna je premala – pa evo u globalnim okvirima se vidi i da je Europa premala za podjele i neslogu. Ono što bih ja volio vidjeti u Unsko-sanskom kantonu je sloga koja će ujediniti tu energiju koja se troši na međusobne svađe i koja će tu energiju usmjeriti ka pravom cilju. Tek tada ćemo moći izgovore tražiti u drugima.
