Piše: Boris Lalić
Moj pas Blek, njemački ovčar krupnog rasta, tako je neustrašiv i odvažan da me to ponekad nervira. Mi često šetamo šumom, po kojoj isto tako šetaju volovi i konji, a to mog Bleka, stvorenje od prirode željno pastirstva, tjera da ih ganja i sabira u krdo.
Razumna objašnjenja, da konji i volovi ne idu zajedno, te da njegova pseća sreća pravi ljudsku nesreću, njemu ne znače apsolutno ništa. Da ne postoji nešto što se zove povodac i snaga ruku, tada bi moja priča njemu bila klasična propovijed u pustinju, ali ovako, uz pomoć grube sile, pomalo još i ispada kao da me sluša.
Prošle jeseni, dok su volovi i konji hvatali posljednju žutu travu, šetali smo tako šumom, pazeći da zaobiđemo grdno blato, posljedicu izvlačenja bezbroj balvana, za koje se priča da je svaki drugi izvučen na crno.
Po ivici blatnjavog puta stigosmo najzad i do odredišta, a to je prostrana livada usred šume, mjesto na kom Blek slobodno trči, jer tu ako koji turista i zađe, onda je to neko ko se ne boji ni puno ozbiljnijih stvari, a ne prelijepih razigranih pasa.
Pustiti Bleka sa povodnika, to je kao odapeti strijelu iz luka: ne zna on ni kuda goni čini se, ali čini to munjevito i pravo, a ja ga opet u tome razumijem, jer i ja se tako bacam na skejt kad završim s poslom, i baš taj prvi push mora biti iz sve snage, koja je u radnog čovjeka najviša u onim prvim minutama po okončanju radnog vremena; motus vita est.
Po svom smiješnom običaju, pušteni Blek se zatrčao preko livade što može brže i nestao između dvije guste jele na suprotnoj strani, što obično potraje dok ne skonta da me ispustio iz vida, jer ma koliko bio snažan i hrabar, ipak se bez mene ne osjeća najsigurnije.
I zaista, tridesetak sekundi poslije zatresoše se visoke jele, između kojih izbi crna tačkica i velikom brzinom stade da se približava, otkrivajući najprije da u toj crnini ima i žute boje, zatim da tačkica ima i noge, i na kraju glavu, iz koje se kao zastavica vijori crveni jezik.
Susret sa mrkim medvjedom
Primijetio sam da je u tom trku nešto neobično kad se pas približio, a nije smanjio brzinu. Bio sam siguran da nam je za leđima krupna stoka, jer samo ona je kadra učiniti da Blek projuri pored mene kao da me nema, i već sam prijeteći krenuo za njim, ali sam se refleksno okrenuo još jednom iza sebe i ugledao – medvjeda!
Sad kad na tu situaciju gledam, jasno mi je da nije ni bila tako opasna, jer medvjed je bio sigurno tristo ili četiristo metara dalje i stao je, ali u tom trenutku trčao sam kao da mi život o tome ovisi, i nisam se zaustavljao sve dok nisam stigao do kuće, u koju se zaključah skupa sa cukom, koji je stigao prije mene.
Bilo je u tome i nešto izuzetno lijepo, a to je osjećaj sreće samo zato što si živ, u svijetloj mladosti tako čest, a kasnije, kad nastupi život pod punom odgovornošću, tako rijedak da mnogi na njega sasvim zaborave.
Sačekavši da me prođe prvi nemir učinio sam ono što nalaže društvena odgovornost, to jeste, obavijestio sam putem viber grupe komšije da sam nadomak naselja vidio medvjeda, zbog čega ću se svega pet minuta poslije gorko pokajati.
Ukratko, svi su bili za to da se medvjed pod hitno pronađe i odstrijeli, a kakvih je sve zločinačkih razloga pri tome navedeno, to samo prestrašeni ljudi, oni što se sa svojom strahovima ne suočavaju nikad, mogu nalupati i naizmišljati.
Da skratim priču, lovci su išli u šumu poslije toga, gdje su pronašli tragove, ali ne i samog medvjeda, tako da od odstrela na kraju ipak nije bilo ništa, bar ne da se zna.
Kako sam se ipak osjećao pomalo krivim, osjećao sam potrebu da učinim nešto za medvjedovu zaštitu od neumjerenih ljudi, zbog čega sam uzeo da ga iznova proučim, sa idejom da ga poslije predstavim u viber grupi, uzdajući se u prosvjetiteljsku moć znanja.
Činjenicama protiv straha
Evropski mrki medvjed je najveća zvijer Starog kontinenta, sa težinom koja ide i do 400 kg i visinom od 120 cm kada je na sve četiri, a preko 2 m kada se uspravi. Po prehrani je svaštojed koji više naginje biljkama, insektima i ribama, ali umije biti i opasan predator, koji može uloviti odraslog jelena.
Od čovjeka mrki medvjed bježi, a jedina moguća opasnija situacija s njim jeste u slučaju susreta sa medvjedici koja ima mečiće; kao svaka sisarska majka, medvjedica je u odbrani potomstva neustrašiva i tu zna biti pomalo kao ljudi, koji će pod zastavom samoodbrane rado napasti i raskomadati slabije od sebe, a posebno one koji im nisu ništa uradili, ali su slabiji.
Omiljeno stanište mrkog medvjeda je šuma, a voli i treba i listopadnu i zimzelenu, jer u njima se nalaze različite medvjeđe poslastice, kao što su žir, kesten, kupina, šumska jagoda, a iznad svega med, po kom je među slavenskim narodima i prozvan.
Nekada je mrki medvjed nastanjivao gotovo čitavu Evropu, ali su ga ljudi tokom historije istrijebili iz mnogih dijelova, prije svega sa Zapada, koji je svoju antiprirodnost uspio pretvoriti u novce, koje sada troši da se vrati prirodi, između ostalog i na povratak mrkog medvjeda. U posljednjih četvrt stoljeća taj je projekat dao određenih rezultata, pa mrkog medvjeda sada ponovo imamo i u Španiji, Francuskoj, Njemačkoj, istina u brojevima koji se ne prelaze desetine, ali dovoljnim za dokaz da je moguće i da treba nastaviti sa projektom.
Najveće evropsko stanište medvjeda danas je Skandinavija, a odmah za njom Balkan, gdje je Bosna i Hercegovina jedna od zemalja koja se može pohvaliti da ih ima najviše – podaci variraju, ali recimo da ih kod nas nema manje od 700, ni više od 1200.
Siromaštvo države i bogatstvo prirode
Generalno govoreći, biti među najsiromašnijim zemljama Evrope ne znači biti najlošiji u svemu; napredne evropske zemlje danas moraju ulagati novac da bi postale više nalik na svoje slabije razvijene sestre, koje su stoga ostale bogatije u ovom prirodnom smislu, koji će u budućnosti postajati sve važniji i traženiji, s obzirom da je to jedini put s kojim ljudski rod neće postati sam svoja apokalipsa.
Kad se stvari tako postave, onda naša zemlja ne djeluje toliko zaostalo, koliko očuvano. Prilika je to i za posao, prirodni turizam prije svega, gdje bi nam naš mrki medvjed bio puno više na korist, nego na štetu, mada je on to i sada – ako se ponekad čega ljudskog i dočepa, kakve ovčice ili kozice, njemu je dosta i jedna, nije kao vuk da zbog jedne pokolje sve. Jedno janje za medu nije ništa naspram broja ljudi koji u Bosnu dođu svake godine u nadi da će ga vidjeti.
No, iako su prirodni uslovi tu, ono što nas koči u razvoju prirodnog turizma je društvo. Da li zato što smo se s tim rodili pa ne vidimo to kao nešto posebno, da li od starog bosanskog kompleksa prema kom je biti šumski seljak teški grijeh, ili zbog nečeg trećeg, ali ljudi u Bosni ne samo da su nesvjesni prirodnih bogatstava vlastite zemlje, nego vrlo često misle za to bogatstvo da je štetno, kao naprimjer za divlje životinje.
U romanu Branka Ćopića “Osma ofanziva” objašnjen je taj fenomen na veoma duhovit način, kad vanredni gimnazijalac Pepo dobije zadatak da sastavi pismenu na temu “Prirodne ljepote moga kraja”, pa ostane zgranut kad mu nastavnik objasni na šta se zapravo misli, jer nastavnik bi da seljak Pepo veliča svoje drevne neprijatelje, štetne šumske zvijeri s kojima je bio ljuti boj sve dok ga vihor rata nije podigao sa Grmeča i prenio u Beograd, da bude vladin birokrata, zbog čega mora u gimnaziju pod stare dane.
Današnji najveći neprijatelji mrkog medvjeda u BiH jesu krivolov i ilegalna sječa šume.
Lov i krivolov
Ubiti medvjeda, to je za lovce stvar prestiža, pa kako u Bosni adekvatni zakoni o šumskim bogatstvima nisu još ni donešeni, postali smo centar evropskog krivolova. Tu bi nam razvijenije zemlje mogle pomoći na način što će staviti vlastite lovce pod matični zakon bez obzira gdje lovili, jer većina njih krivolov ih i dolazi iz zemalja gdje se takve stvari ni ne pomišljaju, a kamoli sprovode.
Ilegalna sječa šume, to je stari bh. problem, za kog se čini da mu sama država ide na ruku, jer prosto je nevjerovatno da već decenijama svake godine čitamo izvještaje koji svjedoče organizovani šumski kriminal velikih razmjera, dok među licima koja za to odgovaraju susrećemo isključivo socijalne slučajeve, čije su krađe puno više jadne, nego strašne.
Novi zakoni nam svakako trebaju, ali da bi od njih bilo neke koristi ima jedna uporedna aktivnost, koja je puno važnija, a to je edukacija stanovništva. Ljudi koji su svjesni šta je to priroda, da je ona uređen logički sistem u kom svaki član ima svoju funkciju, njima zakon nije ni potreban da bi se ponašali ekološki, ali neka im ga da mogu prijaviti ponekog ko te stvari mora naučiti na teži način.
Moje predstavljanje mrkog medvjeda u viber grupi sa jahorinskim komšijama nije napravilo puno, ali nije prošlo ni potpuno neopaženo, pa su neki ljudi završili šaleći se da, kad je to već tako atraktivno turistima, treba svima reći kako nam u naselje, pored lisica, srna i veprova, sada dolaze i medvjedi.
Moj odgovor na to glasio je: “U svakoj šali je pola istine.”
