U Bosni i Hercegovini svakodnevni život je jedan veliki festival – dok jedni slave svoju prošlost, drugi je negiraju, treći je ne razumiju, a četvrti se pitaju kada će ovim svakodnevnim slavama konačno doći kraj?! I iskreno se pitam da li će ova naša zajednička priča ikada doći do sretnog kraja jer trenutno živimo u zemlji koja podsjeća na kružni tok – i to bez putokaza, a mi bez žmigavca. S obzirom na to da imamo političare i političarke koji često zloupotrebljavaju prošlost da bi dobili vlast, nameće se pitanje – kada će ova zemlja preći iz politika populističkih parola u stvarni život? I da li je moguće da se desi da ovi ljudi prestanu da igraju na kartu etničkih identiteta sa ciljem podjela i da nam ponude nešto novo – recimo, bolji i kvalitetniji život pa da narod bude zadovoljan.
Da se razumijemo, mi smo narod koji voli da se poigrava sa prošlošću. A toliko smo se zaigrali da je prošlost postala toliki teret da više ne vidimo put do budućnosti. Politika u Bosni i Hercegovini je licemjerno igralište gdje se koristi sve i svašta da bi se opravdala vlast i njena (ne)djela. A zašto je tako? Pa zato što lako manipulišu onima koji se (pri)klanjaju historijskim revizionizmima nego onima koji se bore za pravo da žive kao slobodni i ravnopravni građani i građanke Bosne i Hercegovine. Nema političara i političarke u Bosni i Hercegovini koji nisu usavršili vještinu (zlo)upotrebe patriotizma i vitalnog nacionalnog interesa, koje koriste kao alat za predizborni marketing i biznis. Političari i političarke, oni koji sve znaju, sve mogu, a zapravo ništa ne rade osim što manipulišu našim emocijama, shvatili su da je savršen način djelovanja sljedeći – obećaj više, a da nikada ne ispuniš. Ako slučajno nešto i ispuniš, neka to bude toliko sitno, beznačajno i dovoljno da se ljudima zamažu oči.
Zbog svega ovoga, da budem iskren, bi bilo dobro da prestanemo vjerovati u iluziju našeg političkog sistema. Ova politika, dragi moji i drage moje, je savršen cirkus. Cirkus u kojem se proizvodi b(r)uka i svjetlosni efekti, svi se svađaju, a narodu se sve to prodaje kao patriotizam i borba za narod.
A dok su naši političari i političarke na pozornici, mi, narod, smo u publici i čekamo da se predstava završi. Dok oni manipulišu sa nama i zavode nas najljepšim obećanjima, ostajemo zarobljeni u ovom nesretnom kružnom toku, vjerujući da je neko stvarno spreman da napravi promjene. Svi čekamo, svi ponovo vjerujemo i svi ćemo opet biti razočarani. Jer, sve ovo nije politika – ovo je biznis.
Zato, postavimo sebi pitanje, hoćemo li ponovo dopustiti da nas prevare ili ćemo se konačno probuditi i reći – ne?
Poenta je da je nacionalizam u Bosni i Hercegovini postao najluksuzniji biznis, a mi, naivni potrošači, stojimo u redu čekajući da kupimo svoj dio ovog skupog paketa. I vjerujte mi, ovaj biznis je toliko unosan da bi mu pozavidjeli i najluksuzniji brendovi. Na prvoj liniji, političari – naši omiljeni prodavci – nude najnovije proizvode pod imenom vitalni nacionalni interes. U pakovanju s obećanjima o slobodi, identitetu i sigurnosti. I sve što treba da uradite je da uplatite svoje povjerenje, i voila! – nacionalizam je tu, kao statusni simbol, jači nego ikad!
Za početak, imamo sve te prelijepe pakete obećanja koja zvuče kao reklame na TV-u: “Za najvrijednije ono što imate – vaše pravo da date glas – obezbijedite sigurnost za svoj narod!” Ili možda nešto poput: “Neka vas vaša prošlost vodi ka svijetloj budućnosti!” – i to je sve! A kad dobiju vlast, ponude nam program reformi na stranici i pol A4 formata. Niko ne postavlja pitanja o tome kako sprovesti te reforme i šta tačno ta svijetla budućnost znači jer postavljanje pitanja je za slabiće koji ne razumije pravu vrijednost proizvoda.
Oni koji su najviše uložili u ovaj biznis zarađuju najbolje. Ima tu i strateških partnerstava – predsjednici/e, ministri/ce, lideri/ke iz svih naroda i narodnosti. Svi oni imaju iste proizvode u rukama samo što se razlikuju u pakovanju. Jedni prodaju nacionalnu jedinstvenost dok drugi nude autonomiju i budućnost, a sve to uz nevjerovatno visoku cijenu. Svako njihovo obećanje o boljoj budućnosti uzima oblik stvarnih benefita, poput pozicija u vladi, državnim preduzećima i najviših mjesta na spiskovima privilegovanih. Sve dok ne shvatimo da je to još jedan prazni paket upakovan ukrasnim papirom kojim nam mažu oči, dok sve ono što je stvarno važno – ekonomija, obrazovanje, zdravstvo – leži zaboravljeno u kutiji sa starim reklamama, nećemo krenuti dalje. Zanimljivo je da svi ti političari i političarke koji prodaju nacionalizam zapravo ne koriste tu retoriku kad je riječ o njihovim ličnim interesima. Mimo naših očiju, svi oni, bez obzira kom narodu i političkoj opciji pripadaju, dobro surađuju, znaju gdje da ulože, kako da zaštite svoje interese i kako da uživaju u privilegijama koje njihove politike donose. Jer na kraju, oni su svi na istoj strani – strani onih koji profitiraju na ovoj igri. Na strani korupcije i zla!
I tako, dok pjevamo patriotske pjesme i vičemo slogane, oni nam se smiju dok idu do svojih luksuznih vikendica, vozeći se u automobilima vrijednim mnogo više nego što je cijeli naš godišnji kućni budžet. Nacionalizam u Bosni i Hercegovini više nije ni ideja u koji oni vjeruju. Postao je brend i što više ulažeš u njega, to više postaješ dio ove ekskluzivne zajednice. Dok se borimo za pravo da budemo građani i građanke, političari i političarke mirno sjede i nastavljaju da nam prodaju svoj hit proizvod – paket nacionalnog ponosa. I to po cijenu naše budućnosti.
Zato, ljudi moji, kada vas sljedeći put pozovu da glasate za nacionalnu čast i historijski ponos, sjetite se da vi zapravo kupujete najnoviji luksuzni proizvod – i to u paketu sa mnogo lažnih obećanja. A ko prodaje taj proizvod? Pa, naravno, isti oni koji će se kasnije smještati u najljepšim kućama i vikendicama, jer… šta drugo da radimo u zemlji u kojoj je nacionalizam postao najunosniji biznis?
Draga braćo i sestre, drugovi i drugarice, možda je došlo vrijeme da se zapitamo da li treba da odigramo i mi svoju igru i da se borimo za sebe? Ako ćemo, neka borba bar bude poštena i na šake, jer ovo što sada imamo, to nije ni politika ni budućnost. To je samo predstava za koju plaćamo najskuplje ulaznice.
