PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg zbog njegove opširnosti objavljujemo u nastavcima.
(treći nastavak drugog dijela eseja)
Domaći zvaničnici u službi međunarodne eksploatacije
Ispostavilo se da većina političara u Bosni i Hercegovini – uz nekoliko izuzetaka na lokalnom nivou – aktivno podržava strane korporacije i njihovo istraživanje i iskopavanje ruda uz veliku nebrigu o okolišu. Krajem 2023. i početkom 2024. godine, čelnici u oba entiteta usvojili su nove mjere koje zaobilaze volju javnosti.
Građane u Federaciji je tako šokiralo kada je krajem decembra prošle godine entitetski premijer Nermin Nikšić najavio da za odobravanje prenamjene šumskog zemljišta ili njegovog privremenog korištenja više neće biti potrebno mišljenje federalnog pravobranioca. Ova izmjena zakona se direktno tiče aktuelne eksploataciju zemljišta kod Vareša od strane Adriatic Metalsa. Ali, ovo ima i šire implikacije.
Vlada Federacije je sredinom novembra donijela odluku da se šumsko zemljište, osim za tradicionalno gazdovanje šumama, može koristiti i u druge svrhe, uključujući eksploataciju ruda i drugih prirodnih resursa. Za takvu promjenu namjene šumskog zemljišta do danas je bila potrebna saglasnost pravobranioca, jer zemljište koje se reguliše ovim zakonom potpada pod državnu svojinu.
Nedavnom izmjenom uzurpirane su ovlasti državnog nivoa i prenesene su na vladu entiteta. Premijer Nikšić je naveo da je ova promjena donesena uz odobrenje Christiana Schmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (institucija stvorena Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine). Schmidt nije javno osporio ovu tvrdnju, a promjena je posebno nelegalna s obzirom na to da je Ured visokog predstavnika (OHR) u julu 2023. godine nametnuo zakon kojim se privremeno zabranjuje raspolaganje državnom imovinom. Ovaj zakon je tehnički još uvijek na snazi.
Osim što je kompaniji Adriatic Metals omogućila da nastavi bezobzirnu sječu šuma u bosanskoj divljini, ova mjera na diskutabilan način ulazi u pitanje državne imovine. Raspolaganje državnom imovinom, uključujući rijeke, šume, poljoprivredno zemljište i vojne objekte, nije riješeno u pregovorima o Dejtonskom sporazumu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više navrata presudio da ova imovina zaista pripada državi, ali zvaničnici u Republici Srpskoj neprestano uzurpiraju zemljište i objekte radi zarade, dok su se političari u Federaciji do sada uporno protivili takvoj nereguliranoj eksploataciji.
Vijeće za provedbu mira (PIC), dejtonska institucija koja nadzire rad visokog predstavnika u poslijeratnoj Bosni, je pri stavu da je rješavanje spora o državnoj imovini preduvjet za pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Ovaj zahtjev je naveden kao jedan od uslova na listi “Pet plus dva” Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira koji bi doveli do zatvaranja Ureda visokog predstavnika. Ovaj problem mora riješiti državni parlament, a brljotina koju je po ovom pitanju napravila Federacija stoji u suprotnosti sa rješavanjem spora oko imovine, jer implicitno daje legitimitet zloupotrebi državne imovine koju vrši Republika Srpska.
Pravobranilaštvo BiH je 13. marta ove godine pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pokrenulo spor protiv Vlade Federacije zbog odluke da se dozvoli privremeno raspolaganje šumskim zemljištom za rudarenje mimo nadležnosti Pravobranilaštva.
Slična inicijativa kojom se građani zaobilaze u procesu odlučivanja o raspolaganju prirodnim resursima trenutno se razmatra i u RS. U decembru 2023. godine Narodna skupština RS razmatrala je Nacrt zakona koji bi, prema ekolozima, „ugrozio zdravlje građana, posebno na Majevici i Ozrenu“. Prema ovom zakonu, entitetska vlada bi oduzela lokalnim zajednicama pravo glasa u situacijama koje se tiču eksploatacije određenih ruda i metala na njihovoj teritoriji. Pri tome, objašnjenje predlagača je da lokalne vlasti “nemaju kapacitet da shvate ozbiljnost takvog posla”.
Nacrt zakona takođe predviđa pedesetostruko povećanje maksimalne količine rude koja je dozvoljena za vađenje „u svrhu istraživanja“ – sa već velikih 200 kubnih metara na 10.000 kubnih metara. Predloženi zakon trebalo je da bude razmatran u roku od 60 dana na više javnih sjednica.
Antidemokratska priroda predloženog zakona, kao i arogantno obrazloženje koje ga je pratilo, bili su među razlozima koji su doveli do organizacije javne tribine u Boljaniću 13. januara, na kojoj se potpisivala peticija protiv ovog prijedloga. Organizacija Ozrenski Studenac je naglasila kako „inicijativa suštinski centralizuje proces dodjele dozvola, sa jasnim ciljem da se pogoduje geološkim i rudarskim kompanijama, pri tome potpuno zanemarujući interese lokalnih zajednica“.
Nakon ove javne tribine na kojoj je izraženo oštro protivljenje nacrtu zakona, Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske zakazalo je niz sastanaka, navodno da bi se procijenilo raspoloženje javnosti po ovo pitanju. Dogovorena su četiri sastanka – u Gacku, Zvorniku, Prijedoru i Banjoj Luci – mjestima od kojih nijedno nije blisko sadašnjim spornim lokacijama oko Lopara i Ozrena. Štaviše, sastanci su bili zakazani radnim danima kada je trebalo da ljudi budu na poslu.
Međutim, oni koji su uspjeli da prisustvuju sastancima otvoreno su izrazili svoje protivljenje. Zamjenik ministra energetike i rudarstva RS Esad Salčin i tim geologa u Zvorniku su 23. januara predstavili nacrt zakona, ali nisu uspjeli prisutne građane uvjeriti u njegovu valjanost. U razmjeni uvreda koja je uslijedila, građani nisu odustajali od stava da je riječ o pokušaju da se zaobiđe učešće lokalnih zajednica u odlučivanju. Jedan od učesnika je rekao: „Očigledno je da postoji pokušaj da se javnosti zamažu u oči izigravanjem demokratije“. Stavljajući se na stranu građana, gradonačelnik Bijeljine je rekao kako će građani Semberije [regije oko Lopara] „svojim tijelima braniti životnu sredinu… jer je jasno da će zakon biti usvojen bez obzira na prigovore svih u Republici Srpskoj.”
Još jedan sastanak na istu temu uslijedio je u Banjoj Luci 29. januara. Posjećenost je bila velika, a iznošenje primjedbi na rudarenje na Ozrenu trajalo je više od dva sata. Između ostalih, govorio je i Zoran Poljašević u svojstvu predsjednika NVO Ozrenski Studenac. Svega nekoliko dana poslije, otpušten je sa posla u Elektroprivredi Doboj, gdje je bio zaposlen kao inženjer zaštite životne sredine.
Poljašević nije dobio objašnjenje o razlozima za otkaz, ali je teško pobjeći od zaključka da je riječ o odmazdi Vlade Republike Srpske protiv onih koji su digli glas i organizovali se protiv uništavanja životne sredine.
Zastrašivanje aktivista
Uporedo sa egzibicijama kojima su vlade oba bh. entiteta pokušale da sebi nezakonito olakšaju donošenje odluka o korištenju javne imovine, razni akteri su radili na zastrašivanju ljudi koji su pokušavali odbraniti svoje okruženje. Facebook stranica “Ozren na dlanu” oklevetala je aktiviste, nazvavši ih “kvaziekolozima, plaćenicima, ljudima bez srama i bez morala…”.
Bez konkretnih dokaza za sada, može se samo pretpostaviti da ovu stranicu administriraju operativci u službi Lykos Balkan Metals, u cilju stvaranja podjela među probuđenim stanovništvom i ulijevanja nepovjerenja u aktiviste. Na istoj stranici, pod rubrikom „Dosije Ozren“, pristalice rudarenja su objavile listu od dvadesetak aktivista sa imenima i fotografijama. Tekst uz fotografije je okarakterisao aktiviste kao “neprijatelje ekonomskog prosperiteta Republike Srpske”.
U još jednom slučaju zastrašivanja, Adriatic Metals je u decembru 2023. godine podnio tužbu protiv Hajrije Čobo zbog navodnog “narušavanja ugleda” kompanije, optužujući je da daje “neosnovane komentare” koji upozoravaju na zagađenje vode i degradaciju bioloških staništa u Mehoriću između Vareša i Kaknja. Tužba se odnosila na aktivizam gospođe Čobo putem društvenih mreža. Radio Kakanj tužbu je okarakterizirao kao „klasičnu taktiku zastrašivanja“ i SLAPP tužbu (Strateška tužba protiv učešća javnosti). Kada je vijest o tužbi dospjela u javnost, brojne ekološke organizacije u oba entiteta oglasile su se sa izrazima ogorčenja i podrške kakanjskoj aktivistici.
Od sredine 2022. godine pa sve do tužbe, gospođa Čobo je primala i prijeteće poruke putem društvenih mreža, kao i „prijateljska upozorenja“ lično od ljudi koji su upozoravali kako bi je neko mogao ubiti.
Kompanija Adriatic Metals je od Hajrije Čobo tražila odštetu od 2.000 KM, uz kamatu od datuma objave istraživačkog članka u kojem se ona citira. Ali, pozivajući građane na otpor, ona odgovara: „Ovo je samo pokušaj da me uplašite, ali tužba me ne može uplašiti. Ne može me uplašiti ni metak u glavu, ali se bojim života sa zagađenom vodom. To bi trebao biti najveći strah svih nas iz Kaknja.” Također je, prema medijima, izjavila i sljedeće: „Oni nam uskraćuju pravo na izražavanje, pravo na zdravu životnu sredinu i čistu vodu. Želim da vlada raskine ugovor [sa Adriatic Metalsom]. Naši životi vrijede više od onoga što vlada dobija.”
Čobo je u razgovoru izrazila očaj po pitanju domaćih vođa. „Pokušali smo sa izborom drugih političkih opcija, ali smo došli u još goru situaciju. Novi funkcioneri su samo nastavili sa istom politikom i pogoršali stvar“, rekla je. Ova aktivistica kaže kako nemaju glasati ni za koga ko bi riješio problem i ko bi rekao „ne“ uništavanju rijeka i izvora života. Ciljajući široko na domaće političare koji su na vlasti, Čobo kaže: „Ono što se događa ne bi bilo moguće da to nisu dopustili političari. Ali dogodilo se. I nije u skladu sa zakonom. Zato se moramo boriti protiv političara, oni su glavni krivci.“
PRETHODNI NASTAVAK: POSTAJE LI BiH VELIKI RUDNIK EUROPE: Ekološki otpor korporativnoj pošasti 2/II
IDUĆI NASTAVAK: POSTAJE LI BiH VELIKI RUDNIK EUROPE: Ekološki otpor korporativnoj pošasti 4/II
