Piše: Seđad Muhić (New Voices)
Država Bosna i Hercegovina, tačnije njen politički sistem po svojoj složenosti i pojedinim nelogičnim rješenjima, jedan je od rijetkih primjera u svijetu. Gotovo je sigurno, u 21. stoljeću naša država jedinstvena je i daleko poznati po čuvenom “rješenju” u obrazovanju, odnosno po famoznom fenomenu “dvije škole pod jednim krovom”.
U vremenu interneta i globalizacije, kada se svijet gleda kao jedinstveno područje otvoreno za sve, bez obzira na boju kože, naciju, religiju i bilo koju drugu specifičnost, u BiH, tačnije u jednom njenom dijelu, voljom politike, postoje “dvije škole pod jednim krovom” što nedvojbeno predstavlja eklatantan primjer segregacije.
Ukidanja teškog oblika segregacije
To je, dakle, rješenje prema kojem učenici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji, na primjer, žive u istom gradu, istoj ulici ili zgradi, idu odvojeno u školu. Najčešće se radi o istoj zgradi, ali su odvojeni ulazi za bošnjačku i hrvatsku djecu ili pak jedni idu u prvu, a drugi u drugu smjenu. Bošnjačka djeca se obrazuju po federalnom nastavnom planu i programu, a njihovi vršnjaci Hrvati se naslanjaju na nastavni plan i program susjedne Hrvatske. Takav slučaj brutalne segregacije, a sve pod plaštom zaštite nacionaliteta, nije zabilježen u civiliziranom dijelu svijeta.
Važno je napomenuti da slučajeve “dvije škole pod jednim krovom” postoje u tri kantona u Federaciji BiH, Srednjobosanskom (Travnik, Bugojno, Busovača, Fojnica, Gornji Vakuf, Jajce, Kiseljak i Vitez), Hercegovačko-neretvanskom (Mostar, Čapljina, Prozor/Rama) i u Zeničko-dobojskom (Žepče i Maglaj).
Iako ovaj problem, u navedenim dijelovima BiH, postoji od kraja agresije na našu državu, godinama je pokušavano doći do kvalitetnijeg rješenja i ukidanja teškog oblika segregacije, ali to se nije desilo. Ni medijacija predstavnika međunarodne zajednice, koji su nesebično uložili veliku energiju, nije dala prave rezultate.
Spriječene dodatne podjele učenika
Šta više, 2018. godine, u pokušaju ispravljanja nepravde prema učenicima Bošnjacima u srednjim školama u Jajcu, koji su primorani na nastavu po planu i programu iz Hrvatske, prema prijedlogu Vlade Srednjobosanskog kantona, išlo bi se u dodatne podjele. U ovom gradu, naime, osnovci idu u „dvije škole pod jednim krovom“, dok srednjoškolci pohađaju nastavu zajedno, ali po hrvatskom planu i programu s čim se ne slažu bošnjačka djeca i njihovi roditelji, koji žele učiti po bosanskom. Kako bi se taj problem riješio, iz Vlade SBK došao je prijedlog da se podijele i srednje škole, odnosno da se osnuje jedna nova s bosanskim planom i programom.
Kada je taj Vladin naum ušao i u proces realizacije, na scenu su stupili jajački srednjoškolci. Ustali su složno mladići i djevojke, i Bošnjaci i Hrvati i svi drugi. Hrabro su, jasno i glasno, kao učeničko vijeće, digli svoj glas protiv podjela bilo koje vrste i mirnim protestima poslali poruku vlastima, ali i svim drugim relevantnim institucijama u BiH, da žele zajedno ići u školu, obrazovati se, stjecati porodice i živjeti u budućnosti.
Od tog trenutka, jajački srednjoškolci postali su svojevrsni simbol naše države, ohrabrujući dokaz da Bosna i Hercegovina kao država i društvo imaju budućnost.
Velika nagrada OSCE-a jajačkim srednjoškolcima
Zbog takve svoje borbe, hrabrosti i stava jajački srednjoškolci imali su veliku podršku šefa Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Jonathana Moorea, a učenici su za svoj aktivizam dobili nagradu „Max van der Stoel“ za 2018. godinu, koju dodjeljuje Visoki komesar OSCE-a za nacionalne manjine sa sjedištem u Hagu.
Iako je omladinski aktivizam 2018. godine, možemo sa sigurnošću kazati, kolokvijalno rečeno sačuvao obraz Bosni i Hercegovini, problem još uvijek nije riješen, jer “dvije škole pod jednim krovom” i dalje egzistiraju u našoj domovini.
Zbog te činjenice Misija OSCE-a u BiH nedavno je javno podsjetila nadležne institucije u BiH na nužnost poduzimanja konkretnih koraka kako bi se prekinula praksa “dvije škole pod jednim krovom”, ističući kako ta praksa predstavlja kršenje međunarodnih konvencija i domaćeg zakonodavstva.
To je diskriminatorna praksa za koju se može očekivati da će imati štetan utjecaj na djecu i sposobnost BiH da se razvije kao demokratska i inkluzivna država – rečeno je iz OSCE-a u vezi s i dalje prisutnom praksom u BiH “dvije škole pod jednim krovom”.
Dugoročno rješenje koje će zbližiti učenike
Napominju da je Misija više puta pozivala sve nadležne organe da riješe ovo pitanje i iznađu dugoročno rješenje koje će zbližiti učenike, umjesto da ih razdvaja po etničkoj osnovi. Prema podacima OSCE-a, postoji 56 škola, u što spadaju centralne i područne škole, koje su pogođene fenomenom “dvije škole pod jednim krovom“, to je 46 osnovnih i deset srednjih škola. Ove škole su smještene na 28 lokacija.
Naglašavaju, također, da postoji niz konkretnih koraka koji se mogu poduzeti kako bi se prekinula praksa “dvije škole pod jednim krovom“ u BiH.
Cilj bi trebao biti, kako podvlače, uspostavljanje inkluzivnih škola u kojima djeca zajedno pohađaju mnoge časove i, dok se jezičke i kulturne razlike priznaju i poštuju, uključujući i kroz odvojene časove jezika i vjeronauke, djeca se poučavaju na osnovu nastavnih planova i programa koji promoviraju toleranciju i kritičko mišljenje, i koji učenicima nude višestruke perspektive.
- Misija preporučuje odgovornim vlastima da se uključe u politički dijalog s ciljem razvoja inkluzivnog pristupa koji eliminira diskriminaciju. Također preporučuje administrativno i pravno ujedinjenje škola kako bi se sistematski povećala interakcija među djecom, reformirali postojeći nastavni planovi i programi i osiguralo puno poštivanje sudskih odluka – poručuju iz OSCE-a.
Kakav obrazovni sistem želimo budućim generacijama
Zanimljivo je i to da se ovaj problem u posljednje vrijeme sve češće potencira u javnom diskursu. Tako i društveni aktivista Suad Đozić, koji je na čelu neformalne građanske grupe “ReSTART”, u posljednje vrijeme sve više potencira problem “dvije škole pod jednim krovom”, inicirajući i pozivajući nadležne u BiH da što prije krenu u pravcu pronalaženja rješenja i ukidanja diskriminacije.
- Ako bi prelistali štampu u Južnoafričkoj Republici između 1948. i 1994. godine, vjerovatno bi pronašli slične jezičke konstrukcije. Tada su djecu (i odrasle) razdvajali, ne samo u školama, već i u autobusima, parkovima i slično. Danas Južnoafrička Republika još uvijek liječi rane tog perioda iako je, makar, ukinula zakonsku podlogu za segregaciju i aparthejd. Bosna i Hercegovina nije – napisao je nedavno Đozić te u formi pitanja ukazao na realne probleme i neophodnost njihovog rješavanja:
- Kakav obrazovni sistem želimo budućim generacijama? Da li je naš cilj mržnja, nacionalizam, kršenja ljudskih prava i segregacije učenika koji mogu direktno i indirektno ugroziti stabilnost, sigurnost i budućnost jedne razorene postkonfliktne države? Možemo li napredovati kao druge normalne države ili ćemo ostati ukopani u ratnim rovovima ograđenim bodljikavom žicom? Hoćemo li naprijed ili nazad? Vrijeme je da se konačno osvijestimo jer rat nikom ništa dobro nije donio, samo prouzrokovao gubitak, bol, patnju, mržnju, podjelu. Zašto da djeca danas (ali i u budućnosti) ispaštaju prošlost kad mogu živjeti civilizirano i zajedno kao i svi drugi u Evropi – zapitao se Đozić.
Na kraju je poentirao iznoseći činjenicu da se “zrelost jednog društva mjeri po tome koliko je sposobno da uoči vlastite greške i nađe načina da ih ispravi”. Ko posije sjeme zla, ne može se nadati dobru. Teško je ispraviti voćku, ako smo je nekoliko desetljeća pustili da raste krivo!
