Što zbog daljine, što zbog manjka političkih, ekonomskih, demografskih i drugih veza, kod nas se o historiji Južne Amerike generalno ne zna previše. Tek nam neka značajna imena poput Ernesta Guevare ili Augusta Pinocheta zazvuče poznato, za Juana Perona znamo iz popularnog filma Evita sa Madonnom u glavnoj ulozi, ali ratovi i ustanci u postkolonijalnoj Južnoj Americi nikad nisu zauzeli značajno mjesto u našim školskim kurikulumima. Ratova, ustanaka, državnih udara, diktatora i vojnih hunti na ovom kontinentu nije nedostajalo, jedan od tih je i tzv. Prljavi rat u Argentini, a jedna od osoba koje su ga obilježili je Estela de Carlotto – heroina ljudskih prava.
Argentinski Prljavi rat je naziv za period državnog terora u ovoj zemlji u godinama između 1974. i 1983., tokom kojeg su vojne i sigurnosne snage zajedno sa odredima smrti Argentinske antikomunističke alijanse (AAA) progonile političke neistomišljenike i svakoga za koga se sumnjalo da je povezan sa socijalistima i ljevičarima nekadašnjeg predsjednika države Juana Perona. Procjenjuje se da je između 9,000 i 30,000 ljudi ubijeno ili nestalo tokom ovog perioda, a brojke je nemoguće utvrditi zbog prirode državnog terora koji je desničarskoj hunti dao mogućnost sakrivanja i zataškavanja zločina. Mnogi leševi su pronađeni obezglavljeni ili odsječenih šaka kako bi identifikacija bila nemoguća, a poznata je bila i praksa „letova smrti“ u kojima su žrtve bacane u Atlantik iz aviona.
Mete su redom, dakle, bili ljevičari i socijalisti koji su u očima hunte predstavljali prijetnju neoliberalnoj ekonomskoj politici i koje je bilo potrebno ućutkati po svaku cijenu. No, ekonomski kolaps i fijasko Falklandskog rata doveli su do kraja hunte i ponovne uspostave demokratije, te je tako završio i Prljavi rat, čiji su brojni akteri i danas u zatvoru zbog zločina protiv čovječnosti koje su počinili.
Jedan od najstrašnijih zločina argentinske hunte bilo je odvajanje djece od njihovih roditelja. Procjenjuje se da je bilo oteto oko 30,000 osoba u dobi od 16 do 35 godina, trećina njih su bile djevojke i žene, a među njima je bilo dosta žena u drugom stanju, te onih koje su kidnapovane zajedno sa svojom djecom. Ukupno oko pet stotina djece koja su oteta ili rođena u zatvorima bilo je oteto i dato na posvajanje istaknutim članovima hunte.
Bio je to monstruozan plan da se spriječi dolazak nove generacije protivnika, tako što će njihovu djecu odgajati porodice oficira hunte ili bliskih saradnika režima. Prema Međuameričkoj komisiji za ljudska prava (IACHR), hunta se plašila da će „patnje preživjelih srodnika nestalih proizvesti novu generaciju suberzivnih elemenata koja neće dopustiti efikasan kraj Prljavog rata.“
Jedna od onih čija su djeca i unučad bili žrtve kidnapovanja bila je i Estela de Carlotto. Njeno troje djece, dvije kćerke i sin, bili su pripadnici studentskih pokreta protiv diktature hunte, a muž joj je u augustu 1977. bio uhapšen i mučen, ali je pušten iz zatvora uz visoku kauciju. Svega nekoliko mjeseci kasnije, u novembru, njena kćerka Laura Estele je oteta i odvedena u tajni zatvor iako je bila na početku trudnoće.
Neposredno pred porod, odvedena je iz zatvora u nepoznatu bolnicu gdje je 26. juna 1978. rodila dječaka. U međuvremenu, porodica o njenom stanju i lokaciji na kojoj se nalazi nije znala ništa, i do njih su dolazile oprečne informacije. Konačno, 25. augusta su vojne vlasti pozvale Estelu de Carlotto da preuzme tijelo kćerke. Ovo je bio rijedak slučaj da je porodici isporučeno tijelo osobe umrle u zatvoru, ali za Estelu je to samo označilo početak potrage za otetim unukom o kojem nije imala nikakve vijesti.
Nakon što je sahranila kćerku penzionisala se i priključila se aktivističkoj grupi Bake Majskog trga (Asociación Civil Abuelas de Plaza de Mayo), koja je tako nazvana u čast žrtava zločina koje su militanti počinile na trgu Plaza de Mayo u Buenos Airesu. Ova organizacija je osnovana 1977. upravo zbog potrage za djecom nestalom u vojnoj diktaturi, a Estela de Carlotto je ubrzo izabrana za njenu predsjednicu.
Pod njenim vodstvom, ubrzo je dokumentovan nestanak 71 djeteta, od njih je do 1998. godine locirano njih 56 a sedmoro je u međuvremenu umrlo. Rad Baka Majskog trga je doveo do uspostave Argentinskog tima za forenzičku antropologiju i formiranje Nacionalne banke genetičkih podataka. Uz pomoć napretka genetike i genetičkih testiranja, još 31 dijete je vraćeno biološkim porodicama, a u 13 drugih slučajeva su se usvojitelji i biološke porodice dogovorile oko zajedničkog podizanja djece.
Pred Božić 2009. godine, gđa. De Carlotto je objavila pronalazak stotog otetog djeteta od njih ukupno petstotinjak, ali sve to vrijeme je njeno unuče još uvijek bilo u cifri od onih oko četiri stotine čija otmica nije riješena.
Estela de Carlotto je za svoje djelovanje dobila niz domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima se izdvaja Nagrada Ujedinjenih nacija za ljudska prava, a po organizaciji na čijem je čelu provela četiri decenije nazvan je i jedan trg u Parizu. No najveća nagrada došla je 5. augusta 2014. kada se Ignacio Hurban, profesionalni jazz muzičar i direktor muzičke škole u predgrađu Buenos Airesa iz nekih svojih sumnji dobrovoljno prijavio za DNK testiranje.
Bio je to unuk Estele de Carlotto, stotinu i četrnaesto dijete čiji je stvarni identitet otkriven u njenoj misiji. Nakon trideset i šest godina potrage, heroina ljudskih prava doživjela je da po prvi put zagrli svoga unuka u svojoj osamdeset i četvrtoj godini života.
