Piše: https://www.waternewseurope.com/
Unatoč dobrim zakonima EU o vodi, sustav opskrbe pitkom vodom u Europskoj uniji pokazuje ozbiljne pukotine u nekoliko regija. U Španjolskoj i Italiji te pukotine već uzrokuju zabrinjavajuće situacije, a u sjevernoj Europi problemi se naziru – zemlje bogate vodom poput Švedske, Irske i Nizozemske moraju poduzeti hitne mjere kako bi zaštitile pristup čistoj pitkoj vodi. Ovo istraživanje otkriva različite probleme u ovih pet država članica EU i utvrđuje da su dobro upravljanje vodama i provedba zakona ključni.
Evropski vodni sektor je poput kaleidoskopa s blistavim, različitim bojama. Svaka država članica ima svoj krajolik, od snježnih planina i zelenih livada do prostranih delti i gotovo pustinja. Svaka zemlja ima svoju vlastitu vodnu politiku, a usluge pitke vode organizovane su drugačije diljem Europe. Riječni slivovi prelaze međunarodne granice, a rijeke teku kroz područja s različitim propisima. Provedba jedinstvenih zakona o vodama radi očuvanja pitke vode u tom složenom krajoliku zahtijeva visoku razinu političke predanosti i djelovanja svih vlasti, političara, tvrtki i građana. A upravo to nedostaje, u različitim stupnjevima, u pet ispitanih zemalja, od kojih se svaka suočava sa svojim vlastitim izazovima vezanim uz vodu, što je dodatno pogoršano učincima klimatskih promjena.
Zagađeni izvori pitke vode u Španjolskoj
Na sjeveru ruralne pokrajine Córdoba u Španjolskoj rezervoar La Colada je rezervni izvor pitke vode i desetljećima je zagađen čistim gnojem sa stočarskih farmi i preljevima iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Prije tri godine, zbog suše, zagađenje u ovom rezervoaru dovelo je do krize pitke vode neviđenih razmjera.
„Godinu dana smo se tuširali zatvorenih očiju i usta, a svoju novorođenčad sam morala prati bočicama vode za piće.“
„Bila sam trudna i, ne znajući, mjesec dana sam sebe i svoje nerođeno dijete izložila riziku pijući ovu jako zagađenu vodu. Godinu dana smo se tuširali zatvorenih očiju i usta, a svoju novorođenčad morala sam prati bocama pitke vode“, kaže Elena, stanovnica Pozoblanca koja ne želi da joj se prezime spominje u bilo kojoj publikaciji. Zahvaljujući kiši prošle zime, pitka voda sada dolazi iz drugog rezervoara, ali problemi s La Coladom još su daleko od rješenja.
Gradonačelnik Juan Díaz iz malog španjolskog grada El Visa stoji na velikom rekreacijskom području koje graniči s rezervoarom La Colada, rezervatom pitke vode. Netko iz regionalne vlade Andaluzije upravo je postavio znak zabrane kupanja.
„Voda u jezeru je čak previše zagađena za kupanje, i to nije prvi put. Rezervoar je 90 posto pun, ali ne možemo ništa učiniti s vodom“, kaže Díaz.
„Čisti gnoj se ovdje ispušta godinama i još uvijek teče u jezero. Svi znaju za to i nitko ništa ne poduzima“, dodaje Miguel Aparicio, koordinator platforme Unidos por el Agua (Ujedinjeni za vodu). Godine 2023., nakon osam mjeseci smeđe, smrdljive vode koja je tekla iz slavina i očaja zbog neaktivnosti vlasti, Aparicio i još troje članova platforme započeli su štrajk glađu kako bi zahtijevali rješenje za krizu s vodom.
Zagađena voda
Međutim, ljeti 2026. problemi još uvijek nisu riješeni. Nadležne vlasti, ako uopće reagiraju, međusobno se traže rješenja, a potpuno nedostaje provedba nacionalnih i EU zakona, poput Okvirne direktive o vodama i Direktive o pitkoj vodi. Ako ne bude obilnih kiša tijekom nadolazećih zima, građani regije Zona Norte suočit će se s istim problemima ponovno za dvije godine. „Andaluzijska regionalna vlada i pokrajinsko vijeće šute unatoč ponovljenim pritužbama, izvješćima o onečišćenju i pitanjima platforme Unidos por el Agua.“
Godine 2023., sadašnja potpredsjednica EU-a Teresa Ribera posjetila je regiju u svojoj ulozi ministrice za ekološku tranziciju i demografske izazove (MITECO), ali nakon njezina odlaska nacionalna vlada nije se angažirala kako bi riješila probleme u Zona Norte. Prema Marleen van Rijswick, profesorici europskog i nacionalnog vodnog prava, odgovor na vodnu krizu u Zona Norte jasno pokazuje da „nedostaje političke volje za rješavanje vodne krize u ovoj ruralnoj regiji“.
Nažalost, situacija u Zona Norteu daleko je od izolirane. I drugdje u Španjolskoj onečišćenje također vrši znatan pritisak na kvalitetu vode. Analiza podataka SINAC-a, nacionalnog informacijskog sustava španjolskog Ministarstva zdravstva, koju je provela istraživačka agencija Datadista pokazuje da je u rujnu 2026. 208 općina premašilo zakonsku granicu za nitrate. Dodatnih 934 općine bile su na kritičnoj razini, dok su mjerenja nitrata nedostajala za 438 općina. Ukupno to utječe na više od dva milijuna ljudi. Interaktivna karta pokazuje da problemi s nitratima u vodi za piće nisu ograničeni na nekoliko žarišta, već se javljaju u velikim dijelovima Španjolske, posebno u ruralnim područjima.
Italija gubi 42% pitke vode zbog curenja
U Italiji se građani suočavaju s drugačijom vrstom problema. U četvrti Terravecchia, u središtu grada Ortona, zgrade, uglavnom izgrađene 1960-ih, gledaju na more i najveću luku u regiji. Ovdje mnoge obitelji već dugo žive s nedostatkom pitke vode.
„Ne znajući kada će se to dogoditi, čim voda poteče iz slavine, moramo napuniti kante i kanistere. U kupaonici imamo četiri umivaonika, uvijek pune lonce za kuhanje i boce za piće“, kaže Cristina Colonna koja ima više od osamdeset godina.
Njezina kći, Luisa Orlandi, arheologinja, živi s njom.
„Prije nekoliko godina, automobil bi prošao s megafonom kako bi nas upozorio na zatvaranje, ali više ne: objavljuju samo online, a ponekad ni to. Ali nemaju svi Facebook. Shvaćam da se nešto događa jer se protok usporava. Već oko četiri godine situacija se pogoršava. Cijele dane provodimo bez vode, i to ne samo noću. Stanovi često ne dopuštaju ugradnju tlačnih spremnika. Nitko ne dolazi ovdje, ne osiguravaju cisterne. Snalazimo se tako što unaprijed punimo gorivo“, priča Colonna.
Javno upravljanje vodama u administrativnoj regiji Abruzzo podijeljeno je na šest podpodručja. Područjem Chieti upravlja SASI, tvrtka za integrirane vodne usluge Abruzza, koja obuhvaća 87 općina. „Reforma upravljanja vodama započela je davno, 1994. godine, Zakonom Galli“, objašnjava Luigi Di Loreto, predsjednik Ersija, regionalne agencije za integrirane vodne usluge. „Cilj je bio ukloniti fragmentaciju upravljanja, koja je prije bila odgovornost općina, stvaranjem učinkovitijih upravitelja područja. Samo održavanje postrojenja za pročišćavanje vode zahtijeva milijune koje općine nisu imale. Toliko da je u središnjoj i južnoj Italiji otprilike 70 posto vodne infrastrukture izgrađeno zahvaljujući vladinom programu za borbu protiv siromaštva u Cassa del Mezzogiorno.“
Italija nije zemlja siromašna vodom, ali rasipa ogromne količine. Prema izvješću think tanka Italy for Climate iz lipnja 2026. pod nazivom „Previše ili premalo“ , Italija je zemlja koja troši najviše vode u Europi (36 milijardi kubičnih metara povučeno u 2023.), unatoč tome što ima jednu od najnižih dostupnosti vode po glavi stanovnika. Velik dio te vode nikada ne dođe do slavine: u prosjeku 42 posto gubi se duž starih i neučinkovitih mreža, a ta brojka raste na 51 posto na jugu. Ovo rasipanje ima svoju cijenu, koju CGIA sa sjedištem u Mestreu procjenjuje na 9,8 milijardi eura godišnje. Ove brojke proizlaze iz desetljeća zanemarivanja. Cijevi bi trebalo mijenjati svakih dvadeset ili trideset godina; ako ih ne zamijenite pedeset ili šezdeset godina, curenja se samo pogoršavaju.
Prema revidiranoj Direktivi o pitkoj vodi koja je stupila na snagu 2021. godine, razine curenja vode trebale bi procijeniti sve države članice i smanjiti ih ako su iznad određenog praga. Dobavljači koji proizvode više od 10.000 m³ pitke vode dnevno ili opskrbljuju više od 50.000 ljudi morali su obavijestiti Europsku komisiju o svojim razinama curenja do početka 2026. U većini država članica curenja zbog starenja infrastrukture predstavljaju problem. Najnovije izvješće EurEaua , objavljeno 2026. godine, pokazuje da su vodovodna poduzeća vrlo zabrinuta zbog toga. Predsjednik EurEaua Pär Dalhielm, čija organizacija predstavlja nacionalna udruženja za pitku vodu i otpadne vode u Europi, rekao je: „Istina je da naša vodna infrastruktura stari i da su joj potrebna ulaganja, posebno kako bi se smanjila curenja.“ Europska komisija procjenjuje da investicijski jaz za širi vodni sektor iznosi 23 milijarde eura godišnje.
Starenje infrastrukture
Jedan od razloga zašto se sektor pitke vode suočava s ovim ogromnim investicijskim jazom jest taj što se načelo „onečišćivač plaća“ ne provodi dobro, prema izvješću Europskog revizorskog suda iz 2021. „Načelo „onečišćivač plaća“ ne primjenjuje se dosljedno u svim politikama i akcijama EU-a na području okoliša. Kućanstva u EU obično plaćaju većinu troškova vodoopskrbe i kanalizacije, iako troše samo 10% vode. Poljoprivreda, sektor koji vrši najveći pritisak na obnovljive resurse slatke vode, najmanje doprinosi“, navodi se u izvješću.
Rast Dublina ugrožava opskrbu pitkom vodom
No, nije samo starenje infrastrukture problem. Zbog klimatskih promjena i rastućeg stanovništva, potražnja za vodom u širem području Dublina u Irskoj „na rubu je noža“, rekla je vladinom odboru Maria O'Dwyer, direktorica isporuke infrastrukture u javnoj vodoopskrbnoj tvrtki Uisce Éireann. Upozorila je da je irska opskrba vodom pod stalnim i sve većim pritiskom. „U svibnju ove godine zabilježili smo rekordne razine potražnje za vodom u širem području Dublina, koje su dosegle 685 milijuna litara u jednom danu. U praksi, sustav radi preko kapaciteta i s ograničenom otpornošću.“
Iako Irska godišnje dobije 1118 mm oborina, većina pada na slabije naseljenom zapadu, dok se Dublin, na istoku, brzo širi. Prema popisu stanovništva iz 2022. godine, u širem području Dublina živjelo je 2,08 milijuna ljudi, što je jednako 40% stanovništva Irske. Procjene koje je objavio Središnji statistički ured sugeriraju da će broj stanovnika šireg područja Dublina doseći 2,4 milijuna do 2026. godine. Prema statističkoj agenciji EU, Irska bi do 2060. godine mogla imati 6,5 milijuna ljudi – što je povećanje od 46% u odnosu na razinu iz 2010. godine.
Klimatske promjene i rastuća populacija mogli bi dovesti do značajne nestašice vode u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju. Kao rezultat toga, „trebalo bi provesti mjere za smanjenje potražnje“, navodi Agencija za zaštitu okoliša, vladino tijelo. Uisce Éireann također planira izgraditi cjevovod dug 170 kilometara za transport do 300 milijuna litara vode dnevno od rijeke Shannon do Dublina. Procijenjeni trošak iznosi 4,6 milijardi eura, ali bi se u najgorem slučaju mogao povećati na 10 milijardi eura.
Većina kiše pada na zapadu, dok se Dublin, na istoku, brzo širi. Planiran je novi cjevovod koji će Dublinu opskrbljivati pitkom vodom. Slika: Leon de Korte
Ekološka organizacija Prijatelji irskog okoliša protivi se novom cjevovodu, zajedno s mnogim lokalnim vijećnicima. Tijekom sušnih razdoblja kada su ekološki sustavi pod najvećim pritiskom, predloženo zahvaćanje uklonilo bi jednu četvrtinu do gotovo dvije petine riječnog protoka. „Ovo je ključna stvarnost planiranja koju prikrivaju metrike prosječnog protoka“, kaže Elaine Doyle iz Saveza za zaštitu rijeke Shannon (RSPA). „U 2018. godini bilo je 74 dana kada elektrana Ardnacrusha nije uzimala vodu. Dakle, tijekom tih 74 dana, kako bi se očuvao zakonski protok u starom Shannonu, cjevovod ne bi mogao uzimati vodu! S obzirom na to da nam svake dvije godine padaju suše, ovo je velika briga.“
Velike razlike u cijenama vode u Švedskoj
Na Gotlandu, popularnom turističkom odredištu u Švedskoj, lokalno stanovništvo plaća više od prosjeka za gradsku vodovodnu mrežu. No, stvarni trošak nestašice vode nije vidljiv samo na računu. Tijekom ljeta građani se suočavaju sa zabranama navodnjavanja, zabranom punjenja bazena i periodično smanjenim tlakom vode. Osim starih cijevi i velikih investicijskih potreba, stanovnici Gotlanda suočavaju se i s izazovom od kojeg su veliki dijelovi Švedske do sada bili relativno pošteđeni – jasnim ograničenjima same sirove vode. Regija je stoga izgradila dva postrojenja za desalinizaciju i istražuje treće za Visby. Tijekom ljeta, upravo kada je dostupnost vode najgora, stanovništvo brzo raste.
Situacija je potaknula Regiju Gotland da počne raspravljati o drugačijem tarifnom modelu. Susanne Bjergegaard Pettersson, viša stručnjakinja za vodu i sanitaciju u Odjelu za vodu i otpad Regije Gotland, govori više o tome na klupi u parku tijekom suhog ljetnog dana u Almedalenu. „Diferencirane tarife odnose se na prebacivanje većeg dijela troškova na razdoblje kada je opterećenje vodoopskrbnog sustava najveće. Stoga je prijedlog da tarifa bude viša ljeti, a niža zimi“, kaže. Ideja nije da stalni stanovnik automatski plaća više tijekom cijele godine, već da se naknade mijenjaju samo tijekom godišnjih doba.
Švedska ima vrlo velike geografske razlike u cijenama. Gusto naseljene općine s mnogo stambenih zgrada mogu rasporediti infrastrukturu među mnogo ljudi. Rijetko naseljena općina, općina na arhipelagu ili općina sa složenom geologijom može imati znatno više metara cjevovoda po korisniku vode. Unatoč različitim uvjetima, uzima se zdravo za gotovo da svaki lokalni kolektiv za vodu i kanalizaciju treba snositi vlastite troškove.
Kao što su David Nilsson i izvanredni profesor industrijske ekonomije Pär Blomkvist nedavno napisali na stranici za raspravu Svenska Dagbladet, cijena vode i kanalizacije razlikuje se četiri puta između različitih općina.
„Tko bi prihvatio takve geografske razlike u cijenama za ostale potrepštine? Bi li bilo u redu plaćati 60 kruna po litri mlijeka u Trosi, kada u Fagersti košta 15?“, pita on.
Do sada je pitanje vode izazvalo relativno malo političkih sukoba. „Jedan od razloga je taj što još uvijek nije dovoljno skupo da bi stvarno boljelo. Počinje biti skupo, ali je još uvijek u granicama pristojnosti na većini mjesta“, kaže David Nilsson, izvanredni profesor tehničke povijesti i bivši ravnatelj Vodnog centra KTH u Slottsbackenu u Stockholmu.
Neuspjeh protiv načela povrata troškova
EU ima nekoliko zakona koji doprinose „dobrom upravljanju vodama“ i odgovarajućem određivanju cijena vode. Jedno važno načelo Okvirne direktive o vodama je „Načelo povrata troškova“ (članak 9.). To znači da bi se ulaganja u vodnu infrastrukturu trebala odražavati u cijeni vode. Iz te perspektive mnoga tijela ili regulatori u različitim EVROPSKIm državama članicama ne naplaćuju dovoljno za čistu i sigurnu pitku vodu. Trenutne tarife nisu dovoljne za financiranje ulaganja u infrastrukturu i dodatni tretman, potreban za onečišćujuće tvari poput farmaceutskih ostataka i PFAS-a. „Ako pogledate Načelo povrata troškova, morate biti jasni oko toga što je uključeno u ulaganja. Govorimo li o infrastrukturi, rješenjima temeljenim na prirodi, energetskoj neutralnosti i održavanju?“, pita izvršni direktor Milo Fiasconaro iz Acqua Publica Europea (APE), europske organizacije javnih vodoopskrbnih tvrtki.
„Sve države članice trebale su primiti pismo o kršenju propisa od Europske komisije jer se ne pridržavaju načela povrata troškova“, kaže predsjednik EurEau-a Pär Dalhielm. „U našem najnovijem izvješću otkrili smo da su cijene pitke vode porasle za samo 5%. To nije dovoljno ni da se prati inflacija i daleko je od investicijskih potreba u sektoru. Ako se ovaj trend nastavi, predviđamo sve veće poremećaje u opskrbi vodom, što će zauzvrat utjecati na produktivnost u industrijama, malim poduzećima i kućanstvima.“
„Provedba načela „onečišćivač plaća“ važan je dio održavanja pristupačnosti vodnih usluga“, kaže Pär Dalhielm. „Vodnim uslugama potrebno je održivo financiranje kako bi se održala i obnovila kritična infrastruktura te zadovoljila rastuća potražnja. Rano ulaganje ključno je za održavanje sigurnih i pouzdanih usluga i izbjegavanje većih troškova u budućnosti. Voda ostaje pristupačna EVROPSKIm kućanstvima, a prosječno kućanstvo troši oko 1% svojih prihoda na vodne usluge. Moramo održati tu pristupačnost, a istovremeno osigurati da vodne usluge imaju resurse potrebne za ulaganje u budućnost.“
Potrebne zakonske promjene u Nizozemskoj
Ovi poremećaji se već događaju u Nizozemskoj za neke industrije i predviđaju se u bliskoj budućnosti za novoizgrađene urbanizacije. Na nizozemskom nasipu koji je 1932. godine zatvorio Zuiderzee, između Waddenskog mora i jezera IJssel, voda je posvuda kamo god pogledate. S jedne strane 30 kilometara dugog nasipa, turbulentno Waddensko more zapljuskuje obranu od poplava, dok se s druge strane nalazi prostrano jezero IJssel. Danas je jezero IJssel, sa svojom izvanrednom poviješću, poznato i kao nizozemski nacionalni rezervoar kišnice.
Za mnoge Nizozemce to je nezamislivo, ali pitka voda u ovoj zemlji bogatoj vodom je u opasnosti od nestanka. Nacionalno upravljanje vodama i novi izvori pitke vode trebaju veliku reviziju kako bi se to spriječilo. Prema nizozemskom zakonu, pitka voda mora se proizvoditi iz izvora slatke vode. Zakon o pitkoj vodi treba promijeniti kako bi se omogućila proizvodnja pitke vode iz bočatih podzemnih voda i morske vode. Ministarstvo infrastrukture i vodnog gospodarstva trenutno radi na izmjeni Zakona o okolišu i planiranju kako bi se omogućilo zahvaćanje iz drugih izvora. Ministar infrastrukture i vodnog gospodarstva Karremans priznaje rizike i kaže da će preuzeti odgovornost na nacionalnoj razini.
Nova inicijativa za vodu
Hitnost djelovanja osjeća se i u Bruxellesu. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je novu inicijativu za vodu tijekom Govora o stanju Unije (SOTEU) u srijedu, 16. rujna. Glavni ciljevi ove nove inicijative za vodu su smanjenje curenja i rješavanje rastućeg jaza između ekonomskih gubitaka uzrokovanih klimatskim katastrofama i udjela pokrivenog osiguranjem. Prema riječima Von der Leyen, ovog je ljeta zbog suše i nestašice vode izgubljeno oko 12 milijuna tona usjeva. „Ključne rijeke poput Dunava, Rajne i Garonne nestaju pred našim očima“, izjavila je.
Europska povjerenica Jessika Roswall, odgovorna za okoliš, otpornost na vodu i konkurentno kružno gospodarstvo, predstavila je prošle godine strategiju otpornosti na vodu s glavnim ciljem očuvanja čiste vode za sve. Roswall priznaje da je u nekim regijama pristup pitkoj vodi pod sve većim pritiskom. „Ruralna područja i ranjive zajednice mogu se suočiti s posebnim izazovima. Zakoni EU-a, posebno Direktiva o pitkoj vodi i Okvirna direktiva o vodama, daju državama članicama snažnu osnovu za zaštitu izvora vode, osiguravanje sigurnosti opskrbljene vodom i pripremu za buduće rizike. Unatoč tome, u nekim dijelovima EU-a pristup sigurnoj pitkoj vodi očito je pod pritiskom, stoga nam je potrebna jača prevencija, ulaganja, praćenje i provedba.“ Kao što jasno pokazuju problemi istaknuti u Španjolskoj, Italiji, Švedskoj, Irskoj i Nizozemskoj.
Jačanje provedbe
„Direktiva o vodi za piće utvrđuje razinu sigurnosti vode za piće koja se mora postići, ali institucionalnu organizaciju i veliki dio upravljanja vodama ostavlja državama članicama“, kaže Roswall. Povjerenica EU-a za otpornost vode provodi strukturirane dijaloge sa svim državama članicama o provedbi postojećeg zakonodavstva o vodama zbog postojećih nedostataka u provedbi. „Jačanje provedbe i provođenja veliki je prioritet. Kada se pronađu trajni problemi, uključujući područja poput onečišćenja ili zaštite vode za piće, Europska komisija može poduzeti mjere provedbe.“
„Istovremeno, učinkovita provedba uvelike ovisi o sustavima inspekcije i kontrole koje su uspostavile same države članice“, kaže Roswall. „Kao prvi korak, pogođeni građani mogu dokumentirati problem, kontaktirati nadležna tijela za vodu, zdravstvo i okoliš, zatražiti pristup informacijama o okolišu, sudjelovati u konzultacijama i, gdje je to primjereno, iznijeti stvar pred nacionalne sudove jer građani u Córdobi u Španjolskoj godinama pokušavaju riješiti svoje probleme. Ako smatraju da država članica krši pravo EU-a, tada mogu podnijeti i pritužbu Europskoj komisiji“, izjavljuje Roswall. Mora se reći da je vjerojatnost da će Europska komisija pokrenuti postupak zbog povrede nakon pritužbe podnesene putem stranice za izvještavanje Europske komisije vrlo mala. U 2022. godini Europska komisija dalje je istraživala manje od 5% pritužbi pokretanjem istraga, navodi se na web stranici Europske komisije.
Zato profesorica europskog i domaćeg vodnog prava Marleen van Rijswick uvijek savjetuje građanima i nevladinim organizacijama da pokrenu postupke pred nacionalnim sudom. „Mogu tvrditi da je došlo do kršenja zahtjeva prava EU. Nacionalni sud tada bi trebao pustiti da prevlada pravo EU. Pristup sigurnoj pitkoj vodi u svim državama članicama pitanje je upravljanja. Radi se o pravilnoj provedbi postojećeg zakonodavstva, ali još važnije, o provedbi nacionalnog i zakonodavstva EU. To također zahtijeva političku volju i hrabrost političara na regionalnoj ili lokalnoj razini. Upravljanje vodama ključno je za učinkovitost upravljanja vodama. Međutim, sve države članice imaju vlastiti dizajn upravljanja vodama. Pravo EU samo zahtijeva da ono bude učinkovito u smislu da svaka država članica treba ispuniti ciljeve EU-a u vezi s vodama.“
Potrebna je hitna akcija
U pet istraženih zemalja izazovi se razlikuju, od onečišćenja i curenja infrastrukture do rastuće potražnje i nedovoljnih ulaganja. Ono što ih povezuje jest rastući pritisak na opskrbu pitkom vodom i potreba da se postojeće europske obveze pretvore u učinkovite akcije kroz odgovorno upravljanje i snažnu provedbu. Europa mora poduzeti mjere kako bi spriječila da države članice ostanu bez pitke vode.
EVROPSKI zakoni o vodama
Okvirna direktiva o vodama , Direktiva o vodi za piće , Direktiva o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda i Direktiva o nitratima osmišljene su kako bi zaštitile dostupnost i kvalitetu vode diljem EU-a. No jesu li te direktive još uvijek dovoljne? Europska povjerenica Jessika Roswall suočava se s mnogim izazovima i priprema promjene Okvirne direktive o vodama kako bi se olakšalo rudarstvo. Vodni sektor zabrinut je da će nadolazeće promjene smanjiti količinu i kvalitetu vode u Europi.
Pravo UN-a na pitku vodu
Ujedinjeni narodi službeno su priznali ljudsko pravo na vodu i sanitaciju 2010. godine. EVROPSKI parlament je 2015. godine glasao za zahtjev državama članicama EU-a da osiguraju pristup vodi za sve. Svi dobavljači trebali bi osigurati sigurnu pitku vodu i poboljšati sanitaciju. Priznavanje prava na vodu rezultat je javne kampanje Right2Water. Nakon što je prikupljeno 1,9 milijuna potpisa, tema je stavljena na politički dnevni red.
Opća skupština UN-a priznala je pravo svakog ljudskog bića na pristup dovoljnoj količini vode za osobnu i kućnu upotrebu, što znači između 50 i 100 litara vode po osobi dnevno. To nije samo pitka voda u doslovnom smislu. To obuhvaća vodu potrebnu za piće, pripremu hrane kod kuće, osobnu higijenu, sanitaciju, pranje odjeće i higijenu kućanstva. Voda mora biti sigurna, prihvatljiva i pristupačna. Troškovi vode ne smiju prelaziti 3 posto prihoda kućanstva. Štoviše, izvor vode mora biti unutar 1000 metara od kuće, a vrijeme prikupljanja ne smije biti dulje od 30 minuta.
Tekst preuzet s linka: https://www.waternewseurope.com/is-europe-running-out-of-drinking-water/
