Vodila je borbu za ukidanje zakona koji je njene sugrađane stavljao van zakona, provela je šesnaest godina štrajkujući glađu, Amnesty International ju je proglasio “zatvorenicom savjesti”, a narod kaznio na izborima. Ona je Irom Chanu Sharmilla, heroina ljudskih prava.
Drugog novembra 2000. godine grupa naoružanih pripadnika policijskih snaga ubila je deset civila koji su čekali autobus na stajalištu u gradu Malom u indijskoj provinciji Manipur. Istog tog dana, žena po imenu Irom Chanu Sharmilla stupila je u štrajk glađu u znak protesta protiv zakona na osnovu kojeg su policajci imali pravo da otvore vatru i ubiju njene sugrađane.
Ovaj zakon je u Indiji poznat kao zakon o specijalnoj zaštiti oružanih snaga (Armed Forces Special Protection Act 1958; AFSPA) i primjenjuje se u sedam pokrajina na krajnjem istoku Indije, uz granicu sa Bangladešom i Mjanmarom koje se još nazivaju i „Sedam sestara“. U njih spadaju pokrajine Arunachal Pradesh, Assam, Meghalaya, Manipur, Mizoram, Nagaland i Tripura koje čine istočni dio Indije, uskim kopnenim pojasom povezan sa glavnim dijelom države.
Prema zakonu o specijalnoj zaštiti oružanih snaga, guverner svake od ovih pokrajina ima pravo da određeno područje u svojoj nadležnosti proglasi „nemirnom zonom“. Ukoliko živite u takvim „nemirnim zonama“, policijske i vojne snage imaju pravo da vam pretresaju domove, uhapse vas bez obrazloženja ili da vas čak ubiju, kao što je to u novembru 2000. bio slučaj sa deset civila u Malomu.
Irom Sharmilla je tada otpočela štrajk glađu koji će trajati čak šesnaest godina i koji se smatra najdužim zabilježenim štrajkom glađu. Njen osnovni zahtjev prema vlastima Indije bio je ukidanje AFSPA zakona i zarekla se kako do njegovog ukidanja neće jesti, piti, češljati kosu niti se gledati u ogledalu.
Već trećeg dana štrajka bila je uhapšena pod optužbom za pokušaj samoubistva, što je u Indiji protivzakonito. Prebačena je u pritvor u kojem je nastavila odbijati hranu i vodu, a zdravstveno stanje joj se rapidno pogoršavalo. Uskoro je naređena njena nazogastrična intubacija kako bi se održavala živom pomoću sonde za hranjenje. Puštena je iz pritvora, u koji je tokom godina štrajka redovno vraćana – kazna za njeno djelo bila je godina dana zatvora, a nedugo nakon izlaska bila bi ponovo hapšena i suđena.
Vrijeme između pritvora provodila je u kampanjama za ukidanje spornog zakona, učestvujući u protestima i sastajući se sa svjetskim aktivistima za ljudska prava poput nobelovke Shirin Ebadi. Irom Sharmilla je postala ikona građanskog otpora koju su nazivali i “čeličnom lady Manipura”.
Imala je brojne sastanke sa indijskim visokim zvaničnicima, ali od ukidanja AFSPA nije bilo ništa zbog njihovog insistiranja kako je riječ o zakonu koji je ključan za sigurnost države i zaštitu integriteta Indije. Ali, sve i da je to tako, vlasti nisu učinile gotovo ništa kako bi se kaznili oni koji zakon zloupotrebljavaju kako bi se iživljavali nad ljudima, naročito ženama.
Često se sastajala i sa predstavnicima raznih opozicionih stranaka koje su je podržavale i koje su joj nudile mjesto na nacionalnim izborima. No, ona je to redovno odbijala i nastavljala sa štrajkom tokom koga nije željela vidjeti ni vlastitu majku zbog zabrinutosti kako bi se slomila pred majčinom tugom.
Nakon šesnaest godina odbijanja da prekine štrajk, Sharmilla je konačno 9. augusta 2017. objavila kako će borbu nastaviti formalnim političkim putem i kako će se kandidirati na izborima. Njen cilj je ukidanje AFSPA, bilo štrajkom ili političkim putem, zbog čega je i rekla: „Ući ću u politiku i moja borba se nastavlja.“ Ovome je u velikoj mjeri doprinijela i njena želja za vlastitom porodicom, te osjećaj da se njenim štrajkom ništa ne mijenja.
Osnovala je stranku, izišla na izbore 2018. godine u istoj jedinici u kojoj i vodeći političar u pokrajini, i osvojila je devedeset glasova, najmanje od svih petoro kandidata na izborima. Dio razloga za ovako loš rezultat bio je i u tome što su ljudi od nje očekivali beskonačnu žrtvu i nisu joj oprostili to što je tokom svojih ciklusa štrajk-suđenje-zatvoreništvo zasnovala ljubavnu vezu sa partnerom za kojeg će se kasnije i udati.
Samo dvije sedmice nakon izbora, razočarana tretmanom kojeg je dobila u zajednici, napustila je Manipur i sa suprugom se nastanila u Bangaloreu. Godinu dana poslije je izjavila kako je politika više ne zanima i kako nema interesa da se bavi njom nakon što je iskusila izbore sa svom prljavštinom koju oni sa sobom nose.
Sharmilla je nagrađena brojnim priznanjima za ljudska prava, a 2013. joj je Amnesty International dodijelio status „zatvorenice savjesti“, te su iz ove organizacije istaknuli kako je „zatvarana isključivo zbog mirnog izražavanja svojih uvjerenja“.
Iako nemiri i dalje traju a notorni zakon je još uvijek na snazi, u pokrajini Manipur prema ocjenama nedostaju lideri koji bi na pravi način znali kanalisati nezadovoljstvo i artikulirati odgovor na ponašanje vlasti. No, možda je razlog za to i slučaj Irom Sharmille koji je vjerovatno mnogima poslužio za primjer cijene koju neko može platiti zbog svojih uvjerenja i načina na koji to društvo (ne) zna vrednovati.
