Piše: objavi.ba (preuzeto od Respublica Redakcija)
Ključno da se artikulira neko modernije liderstvo koje može pomiriti stranačke i državne interese. Novi visoki predstavnik će vjerovatno biti oprezniji i manje sklon korištenju bonskih ovlasti i intervencija općenito, ističe u intervjuu za portal Res Publica dr. Adis Arapović, politolog i vanredni profesor na Univerzitetu u Sarajevu.
RP: CIK BiH je raspisala opće izbore. Prvi put će biti provedeni uz pomoć novih izbornih tehnologija. Vjerujete li da će to voditi manjim nepravilnostima na sami izborni dan?
Arapović: Nove tehnologije su najbolji način da se umanji izborna krađa na samom biračkom mjestu. Međutim, biometrijska evidencija i skeniranje glasačkih listića, umjesto manuelne evidencije i brojanja listića od strane biračkog odbora, ne rješava sve rizike izborne manipulacije. Izborni inžinjering traje tokom cijelog mandata, a lojalni birači se prave zapošljavanjima, prijetnjama, mobilizacijama, ucjenama, dok je sam čin glasanja za veliki broj birača lišen slobodne volje jer moraju dokazati za koga su glasali slikanjem svojih listića. Načelo slobode izbora je iluzija, jer pola glasačkog tijela pod nekom vrstom prisile, prijetnje, obećanja ili interesa, glasa kako glasa. Takođe, javnost se uglavnom bavi tehnološkim aspektom, a zanemarujemo ljudski faktor – nedovoljno obučenu izbornu adiministraciju i neupućene glasače, pa nisam siguran ima li dovoljno vremena za uspješnu pripremu i mobilzaciju građana za masovni izlazak na izbore. I treća, jednako važna tema jeste kontrola nad podacima, bazama i procesom proizvodnje zbirnih rezultata automatiziranim procesom. Onaj ko upravlja softverom ima ključ izbronog rezultata, a bez višeslojne i transparentne kontrole to može biti veća izborna manipulacija nego ijedna do sada.
RP: Mnogi će reći da su nepravilnosti koje se dešavaju prije samog izbornog dana veći problem. Kupovina glasova, ucjene, stranačko zapošljavanje… Ima li načina da se svemu tome stane u kraj?
Arapović: Apsolutno tačno, dvije bitke vode se u provedbi izborne strategije svake veće stranke. Jedna je bitka tokom zvanične izborne kampanje usmjerena na mali udio neodlučnih glasača i mobilizaciju vlastitih sigurnih glasača, što kulminira samim izbornim danom sa svim egzotičnim malverzacijama kojima smo do sada svjedočili, od kupovine glasova za 20 maraka ili vreću brašna, glasanja mrtvih, do karusela ili bugarskog voza. Druga bitka traje bez prestanka, od izbora do izbora, kroz zarobljavanje države i svih njenih instrumenata, kroz zarobljavanje cijelog javnog sektora, kroz stranačka zapošljavanja, tenderisanja, transfere firmama, klubovima, medijima, udruženjima i pojedincima, sve je to u suštini kupovina glasova, uz sporadične zloupotrebe položaja i ovlaštenja, kapilarna kraduckanja i lična bogaćenja, jer, eto, pozicija to omogućava. Naravno, ovo su već kolektivne dijagnoze, mada rješenje postoji, ali zahtijeva političku volju, političku zrelost i politički narod, a sve troje trenutno ne postoji. Kada budemo imali nezavisno i efikasno pravosuđe koje će kažnjavati, proaktivne policijske organe koji neće čekati političko odobrenje “odozgo” i javnost koja će prestati normalizovati ove pojave kao “takav nam je mentalitet”.
RP: Dugo ste domaću političku scenu posmatrali iz vana, dio karijere ste bili unutra. Kako je vidite danas u globalu?
Arapović: Iskreno, dragocjeno je iskustvo provesti nekoliko godina u tom stranačkom i političkom svijetu, mnogo bolje se društvena i politička scena vidi tik iza zavjese nego iz publike. No ipak, politika je danas loša i nemaštovita teatarska predstava gdje svako igra svoju ulogu – nacionalni čuvari, evropski reformatori, žrtve velikih sila – a publika postepeno odlazi iz sale. Najveći problem je što mladi ljudi odlaze, a oni koji ostaju gube vjeru u mogućnost promjene. Paradoks je što imamo više političkih opcija nego ikad, ali manje stvarnih izbora za građane. A to je iz razloga što je političko podzemlje centar moći i diktira veći dio stvarne političke dinamike. Zbog toga imam gađenje i manjak ambicije da se bavim praktičnom politikom danas.
RP: Iza nas je još jedan mandat vlasti na državnom nivou, prožet blokadama, bez dovoljno reformi i sa stagnacijom na evropskom putu. Koga vidite odgovornim i smatrate li da naredne četiri godine mogu donijeti pomak?
Arapović: Odgovornost nije prosto individualna već sistemska jer imamo institucije, a posebno procedure dizajnirane za blokade, a ne za uspjeh, kompromise i rješenja. Vijeće ministara funkcionira kao neka vrsta “političke hitne pomoći” gdje se rješavaju samo najkritičniji slučajevi, dok sve ostalo čeka bolje dane i bolje ljude. Problem je što je svaka strana i stranka našla načine da sistem koristi za svoje ciljeve umjesto za zajedničke, za državu i građane. Što se tiče naredne četiri godina, pesimista u meni kaže da će biti isto jer su isti ljudi na listama, ali analitičar vidi neke promjene na horizontu. EU je pod pritiskom zbog rata u Ukrajini da ubrzaju proširenje, mlađa generacija političara polako dolazi na scenu, a ekonomski pritisci postaju sve jači. Nove izborne tehnologije mogu revitalizirati povjerenje u izbore i državu, a onda je ključno da se artikulira neko modernije liderstvo koje može pomiriti stranačke i državne interese.
RP: Posljednjih dana atmosferu na političkoj sceni potresla je objava Christiana Schmidta da napušta OHR. Kako biste ocijenili njegov mandat i odluke koje je nametao?
Arapović: Schmidt je bio visoki predstavnik u izuzetno složenom trenutku, između pandemije, ukrajinske krize, drastične promjene američke politike prema EU i unutrašnjih blokada, ozbiljnih nasrtaja na ustavni poredak i nejakih institucija za odgovor na takve okolnosti. Njegove odluke o izbornom zakonu za Mostar bile su hrabre i potrebne, ali način na koji je u izbornoj noći mijenjao Izborni zakon, a potom omogućio i derogiranje Ustava Federacije BiH suprotno kolektivnoj volji Bošnjaka u Domu naroda, je promašaj bez presedana i ostavio je duboke brazde u imidžu kako Schmidta lično, tako i međunarodnog prisustva u BiH. Ono što je posebno sporno u Schmidtovoj praksi je njegova nedosljednost – ponekad je bio vrlo odlučan, a ponekad prešutno tolerirao totalne blokade, militantno zagađivanje poliitčke scene prijetanjama, govorom mržnje, protuustavnim i protuzakonitim djelovanjem najviših zvaničnika. Možda je to bila kalkulacija, možda nedostatak podrške iz EU i drugih centara moći. Međutim, njegov izuzetno plaćen posao i jeste da pomiri te krajnosti i da donosi rješenja čak i kada nema pune podrške ili konsenzusa. On to nije uspio i mandat će ostati upamćen kao period permanentne krize, gašenja požara čašom vode i podilaženja interesima krugovima iz kojih je i delegiran, a to je njemački CDU i ideiologija i politika njima bliska.
RP: Novi visoki predstavnik će doći. S ovakvom američkom administracijom i EU koja, čini mi se, igra drugorazrednu ulogu trenutno u BiH, šta se može očekivati od OHR-a u budućnosti?
Arapović: OHR se nalazi u strategijskoj dilemi – formalno ima ogromne ovlasti, ali praktično se susreće s rastućim otporom i smanjenom međunarodnom podrškom. Amerika je fokusirana na Kinu i Rusiju, sa EU imaju hladni rat, a sama EU se bori s vlastitim krizama, dok naše istočne i zapadne komšije postaju sve asertivniji. Novi visoki predstavnik će vjerovatno biti oprezniji i manje sklon korištenju bonskih ovlasti i intervencija općenito, a to može biti signal centrifugalnim silama da pojačaju gas dezintegracije države. Pitanje je samo šta je odgovor ovog razjedinjenog, posvađanog, kratkovidog i oholog “političkog Sarajeva” dok mu država curi kroz prste?
RP: Puno priče je u proteklom periodu bilo i o lobističkim aktivnostima, te uspjesima i neuspjesima na tom polju. Gdje je danas zvanična bh. diplomatija po tom pitanju?
Arapović: Naša diplomatija je u fazi učenja šta znači profesionalni lobizam u 21. vijeku. Nosioci najviših funkcija misle da je dovoljno otići u Washington ili Brisel na zvanični polustani sastanak da se objasni “naša strana priče”, ali lobizam danas zahtijeva dugoročne strategije, mrežu kontakata i konzistentno djelovanje na sedmičnom nivou. Problem je što často nemamo jedinstvene pozicije ni o čemu, pa naši diplomati ponekad rade jedan protiv drugog, a nekad u silnom neznanju i protiv vlastite države čak i kad imaju čestite namjere. Pozitivno je što se konačno razumije važnost profesionalnog pristupa, ali još uvijek pravimo osnovne greške – kao kad različiti zvaničnici šalju kontradiktorne poruke istim sagovornicima. Potrebna nam je sveobuhvatna, meta-strategija međunarodnih odnosa, koja će biti iznad stranačkih i svih drugih linija sukoba. Bez toga, možemo angažovati najbolje lobiste na svijetu, ali nećemo postići ništa jer nećemo znati šta tačno želimo da postignemo, kako se to prati, kako se to mjeri i kako se prilagođavamo stalnim promjenama konteksta.
RP: Dugo ste jedna od najistaknutijih ličnosti nevladinog sektora u BiH. Kako ga danas vidite, s obzirom da je dojam kako je ranije bio puno i aktivniji i uticajniji po pitanju društvenih, političkih i ekonomskih kretanja u državi?
Arapović: NVO sektor ili ispravnije – civilno društvo – prolazi kroz krizu identiteta, od revolucionarnih organizacija 2000-ih, pravih artikulanata volje i intetresa građana, danas je većina postala dio “svilene infrastrukture” koja živi od projektnih ciklusa. Naravno, postoje izuzetno vrijedni ljudi posebno u ekološkim organizacijama, brojni koji pružaju socijalnu podršku i mnogo toga još. Međutim, problem je što se civilno društvo dugo već fokusira na projektne ciljeve umjesto na mobilizaciju i podršku građana, privatnog sektora i domaće budžetske infrastrukture. Kada vam je najveća briga ispuniti logframe i projektni izvještaj za stranog finansijera, teško ćete biti glas naroda, artikulant stvarnih potreba društva i relevantan faktor sa kredibilitetom i sposobnošću uticaja na donošenja odluka i svakodnevni život ljudi. Nova epoha za razvoj civilnog društva je pred nama, ili će postati specijalizirano, efektivno i primarno oslonjeno na domaću podršku, i građana i institucija, ili će njegova relevantnost potpuno izlapiti.
(Adis Arapović je direktor SMART Centra za edukaciju pri CPCD-u.)
