Vlasti KS se još nisu oglasile povodom primjedbi na Nacrt privremene odluke o zaštiti izvorišta vode za piće “Sarajevsko polje” koje su im dostavile Eko akcije i Aarhus Centra nakon javne rasprave na kojoj je zaključeno da je Nacrt neprihvatljiv jer značajno smanjuje područje u kom je zabranjena gradnja, odnosno jer je tom odlukom više od 250 hektara zemljišta (što je skoro 25% nekadašnje takozvane uže, prve i druge vodozaštitne zone gdje je nova stambena gradnja bila strogo zabranjena) preinačeno u četvrtu vodozaštitnu zonu.
Javna rasprava na ovu temu upriličena je 31. marta 2026. godine što je bio posljednji dan perioda koji je Skupština Kantona Sarajevo predvidjela za taj proces – 25 dana od 6. marta i to je bila jedina javna rasprava na ovu temu u roku. Bila je to jedina javna rasprava na ovu temu u roku. Kao uvodničari su govorili profesori/ce Nusret Drešković, Samir Đug, Dalibor Ballian i Vesna Hercegovac Pašić.
“Ovo je prvi ovakav atak na esencijalnu opstojnost građana Sarajeva, a bilo je svakakvih, od zagađenja zraka preko intenzivne urbanizacije. Ovo izvorište je jedan jedini resurs za pitku vodu i ugrožen je ovom odlukom, ne samo s aspekta količine vode nego i zbog ugroženih šuma na tom području koje ga štite… Ako se ovo realizira i dozvoli gradnja – za Sarajevo bi to bila katastrofa i temeljni neprijateljski čin za grad”, rekao je Drešković.
S javne rasprave je poručeno da Sarajevsko polje nije obična lokacija urbanog razvoja, nego strateško izvorište pitke vode čija se zaštita mora tumačiti restriktivno i predostrožno, a kontrast s istovremenim usvajanjem nacrta zakona o legalizaciji bespravne gradnje dodatno pojačava potrebu za oprezom.
Iz ovih dvaju organizacija upozoravaju da ovako definisana privremena odluka omogućava određene aktivnosti koje su ranije bile strogo zabranjene jer su direktna prijetnja za kvalitet vode u izvorištu. Neke od tih aktivnosti su gradnja termo i gasne elektrane ili trafo stanica koje mogu biti izvor kancerogenih dioksina, sanitarne deponije poput gradske deponije u Smiljevićima čije procjedne vode su jedan od najvećih zagađivača rijeke Bosne, gradnja postrojenja za tretman otpadnih voda poput onog u Butilama ili postrojenja za preradu životinjskog otpada ili rudnika i rudničkih postrojenja poput onog u Varešu gdje je trenutno čitava zdravstvena kriza zbog nalaza povećanih vrijednosti olova u krvi, istražne naftne bušotine, pogoni metalske industrije, pogoni kožarske industrije, nuklearne elektrane, skladištenje industrijskih sirovina i hemikalija opasnih za vodu, skladištenje i deponovanje šljake i pepela, deponije industrijskog otpada opasnog za kvalitet vode na izvorištu, izgradnja i rad industrijskih kanalizacionih sistema, izgradnja i rad postrojenja za tretman industrijskih otpadnih voda ili depoa za teška vozila, izgradnja i rad cjevovoda za transport tekućina opasnih za kvalitet vode, nadzemni ili podzemni spremnici nafte i naftnih derivata, benzinske stanice uz prometnice ili intenzivna stočarska i peradarska proizvodnja i slično.
“Stambena gradnja dakle nije jedini problem, već i gradnja postrojenja koja mogu imati znatne emisije visokotoksičnih otpadnih voda, materija i emisija u zrak. Odlukom se omogućava i gradnja novih benzinskih pumpi tamo gdje je to prije bilo nezamislivo – na području Igmana i Bjelašnice… Smanjenjem vodozaštitne zone će se legalizovati gradnja brojnih nelegalnih objekata izgrađenih na području sadašnje prve vodozaštitne zone poput restorana Labud, novoizgrađenih vila na području Aleje, višespratnice izgrađene u blizini kružnog toka na magistralnom putu M17, skladišta kerozina i benzinske pumpe kod naselja Dobrinja, izgrađenog u sadašnjoj trećoj vodozaštitnoj zoni i slično”, poručili su.
Pojasnili su i da legalizacija ne znači automatski dozvolu za zagađenje, ali da u stvarnom prostoru legalizacija bespravno nastalih objekata često podrazumijeva post festum priznavanje građevina koje nisu nastale uz prethodnu provjeru usklađenosti s infrastrukturnim, sanitarnim i vodnozaštitnim zahtjevima; da su u praksi takvi objekti često povezani s improviziranom odvodnjom, septičkim jamama, nepropisnim priključcima, neadekvatnim pristupnim putevima i dodatnim zaptivanjem tla, te da upravo ti faktori u literaturi predstavljaju klasične pritiske na podzemne vode (WHO, 2022; Foster et al., 2000; UNESCO & UN-Water, 2022). “Zaštita izvorišta zahtijeva restrikciju, monitoring, zabrane i strogo planiranje korištenja prostora dok legalizacija bespravne gradnje pokušava naknadno integrirati već nastale prostore i objekte u pravni poredak. Ako ove dvije politike nisu pažljivo usklađene rezultat može biti normativna poruka da se prostor u vodozaštitnoj zoni prvo faktički zauzme, a zatim postepeno pravno priznaje. To je suprotno preventivnoj logici prava voda”, upozorene su vlasti u KS.
I pored više pokušaja do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli dobiti odgovor predsjedavajućeg Skupštine KS Elvedina Okerića.
