NEDIM HOGIĆ je doktor pravnih nauka obrazovan u BiH, SAD i Norveškoj, ekspert u poljima međunarodnog i evropskog prava, vladavine zakona i borbe protiv korupcije. Tekst je prenesen sa njegovog Substacka uz minimalne uredničke intervencije kozmetičke prirode.
Za jednu izrazito nepopularnu zemlju Bosna i Hercegovina je izuzetno vitalna. Ne voli je ni jedan od njenih konstitutivnih naroda, a ni međunarodna zajednica koja ju je, u obliku u kom sada postoji, stvorila. U čemu je tajna njenog trajanja i kako to da se svi zaklinju u to da se stvari moraju promijeniti, a one ostaju iste? Izdvajam tri ključne stvari.
- U ratu u BiH nisu pobijedili ni Bošnjaci, ni Srbi ni Hrvati. Pobijedila je međunarodna zajednica koja se u međuvremenu raspala. No, prije svog raspada koji se u BiH poceo osjećati već 2008. godine, ta zajednica je stvorila jako kompleksan mirovni okvir. Da bi se njega razbilo (bilo da se to hoće ukidanjem jednog od entiteta, ili njegovom secesijom, ili miroljubivo donošenjem novog ustava) potrebna je saglasnost mnogih – Evropske Unije, Amerikanaca, Rusa, prije svih. No, kako da se ovi akteri saglase, kad ne samo da su njihovi međusobni odnosi loši, nego su i oni sami fragmentirani?
U najmoćnijoj zemlji, Americi, politička podjela ide ne samo linijom demokrate-republikanci već dobija veoma šarolike konture – spram toga koliko ko plati kojeg lobistu. Dakle, sakupiti u jednoj administraciji sve ljude koji se nešto pitaju za Bosnu oko jedne stvari jeste veliko umijeće koje nikome nije pošlo za rukom.
Stanje u EU je sada i teže. Dok se do 2019. zahvaljujući inertnosti Bošnjaka, nešto i moglo izlobirati, što su primarno iskoristili Hrvati formulišući tzv. 14 prioriteta, nakon 2019. je to gotovo nemoguće. Osim toga, EU se mora pretvarati da brine oko proširenja do kojeg ne zna ni da li treba brine, ili da mu da drugi oblik – integraciju kroz jedinstveno tržiste za koje niko ne zna kako treba izgledati.
Iako ostavlja dojam monolitnog aktera, i Putinova Rusija je zapravo prožeta različitim interesnim skupinama koje ne razmišljaju na jedinstven način o bilo čemu. Iako, ugrubo govoreći, ova podjela izmedju tri osnovna aktera korespondira podjeli među Bošnjacima (Amerika), Srbima (Rusija) i Hrvatima (EU), zapravo i jedni i drugi i treći imaju u manjoj ili većoj mjeri lobistički upliv na sva tri. Ali, što više lobiraju, to ti lobistički uticaji jedan drugog potiru. - Jedno je pitanje KAKO da se ovi međunarodni akteri saglase, a drugo je pitanje ZAŠTO da to urade. Naime, stanje u BiH, ali i na Balkanu je postalo neka vrsta industrije krize koja je od 2006. naovamo odgovarala svakome.
Odgovarala je, prije svih, Americi jer joj je omogucavala da putem OHR-a ostvari svoje prisutvo na Balkanu i da pokaže Evropi da bez nje ne može ništa. Odgovarala je Uniji kojoj nakon pridruženja Hrvatske (koje je Njemačka herojski izlobirala) nije bilo do proširenja da plaća hiljade seminara i skupova na kojima će se pričati o značaju vladavine prava.
Odgovarala je Rusiji jer samo dok je cjelovita, ruski uticaj sprečava širenje NATO-a (u međuvremenu napušteno) i širenje EU. Odgovarala je Mađarskoj koja ozbiljnije od svih shvata Balkan kao svoje igralište. Odgovarala je i Turskoj čija vlast rado prodaje narodu mit o tome kako baš oni čuvaju Bošnjake. Nije ni Vatikanu pravo da se BiH raspadne i da u jednom njenom dijelu neće imati gotovo nikakav uticaj – zato se Katolička crkva u BiH toliko borila protiv Aprilskog paketa.
Dakle, svi akteri imaju mnogo toga da dobiju u slučaju da se kriza nastavi, a mnogo toga da izgube ukoliko se krene rješavati – pa makar i raspadom kojeg mnogi od njih javno priželjkuju. - Nešto je i u ustavnom dizajnu. Pouzdani podaci o tome ne postoje, ali na nivou BiH se troši nevjerovatno malo novca. U tome se BiH ne može porediti čak ni sa drugim državama u kojima je najviši nivo vlasti slab.
Budžet BiH 3,5 puta je manji nego budžet grada Zagreba, Kad uz to dodaš mnogobrojne procedure u kojima postoji pravo veta, postaje jasno da se sa nivoa BiH ne može zapovijedati ili komandovati bilo čime, već je to mjesto gdje se blokira. Ako je to mjesto gdje se blokira onda je stvarni centar moći niže.
Tu na scenu stupa proporcionalni izborni sistem koji favorizuje manje stranke, pa tako sjedište u Parlamentu FBiH možeš dobiti sa 4.500 glasova (0.55%). Dolazimo do situacije u kojoj se iz jednog izbornog ciklusa u drugi broj političkih subjekata koji participiraju u vlasti povećava, a ne smanjuje. Broj varira, ali ne manje od 14 političkih partija učestvuje u vlasti na nivou BiH i entiteta, a sa kantonima bi bio i veći.
Recimo i da u FBiH nema stranke u kojoj u posljednjih deset godina nije izbio raskol oko toga s kim treba praviti kantonalnu vladu, ali i mnogih drugih situacija u kojima se kantonalni odbor posvađao sa centralom u Sarajevu ili Mostaru. Analitičari govore o tome kako su tobože ljudi u našoj politici nevažni, a kako su stranke sve, ali to su gluposti. Stranaka, a u njima frakcija je sve više.
Uzeti zajedno, ova tri razloga spriječila su raspad Bosne i učinila je nevjerovatno fragilnom, ali stabilnom u toj fragilnosti. Jer, raspad BiH podrazumijeva usmjereni, koncentrirani napor na takvoj aktivnosti, a ako, kao što ovo mišljenje tvrdi te usmjerenosti nema – ne može biti ni raspada. Sva tri razloga, međutim, govore jedno: dok god je Bosna slaba, luda, nenormalna i rascijepljena, ona se ne može raspasti. I svijetu i Bosancima potrebna je baš takva. Sve što ne može trajati vječno u jednom se momentu zaustavi, uči nas Steinov zakon. I naravno, iako ova tri razloga djeluju vrlo robusno, oni će jednom prestati. No, nije nemoguće da BiH baš ovakva sjebana traje još stotinu godina.
