Postoji scenario u kojem bi nakon izbora u junu na čelu svih glavnih institucija Evropske unije mogle biti žene.
Nakon ovih izbora, najviši položaji u Evropskom vijeću, Komisiji i Parlamentu — plus šef Evropske službe za vanjske poslove — bit će raspoređeni među glavnim političkim grupama.
Spekulacije o tome ko će biti imenovan na te funkcije vodeća je tema u briselskim kuloarima, a toliko se političarki dovodi u vezu s tim ulogama da ih neke diplomate počinju vezivati za njih.
POLITICO doznaje da se u kombinacijama za ove pozicije najviše spominju četiri imena, i to sve ženska: Ursula von der Leyen iz Njemačke bi ostala na mjestu šefice Komisije, Roberta Metsola sa Malte ostaje na čelu Parlamenta, Mette Frederiksen, sadašnja premijerka Danske, mogla bi postati predsjednica Evropskog vijeća, a Kaja Kallas, estonska premijerka, bi potencijalno preuzela dužnost visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (odnosno, šefice EU za vanjsku politiku).
“To je moj tim iz snova”, rekao je diplomata koji je želio ostati anoniman, “To bi poslalo tako snažnu poruku.”
Naravno, nikakve odluke još nisu donesene. Često postoje iznenađenja u raspodjeli pozicija (von der Leyen prošli put nije bila na radarima mnogih ljudi) i u igri su i mnoga imena muških kandidata. Osim toga, odluka o predsjedniku Evropskog parlamenta više pripada političkim strankama i zastupnicima nego nacionalnim liderima.
Ali u ovoj kombinaciji ima mnogo toga što bi moglo imati smisla – u scenariju u kojem su čelnici EU, većinom muškarci, odlučili da se zalažu za opciju samo za žene – uključujući podjelu između političkih grupa. Komisija i Parlament bi ostali u rukama Evropske narodne stranke. Socijalisti bi dobili Evropski savjet, a liberali bi vladali u Službi za vanjske poslove, diplomatskoj ruci EU. To se podudara sa istraživanjima koja provodi POLITICO, a koja za EPP i S&D prognoziraju prvo i drugo mjesto na izborima, dok će liberali vjerovatno završiti četvrti.
Krajnje desničarski Identitet i demokratija (ID) i desničarski evropski konzervativci i reformisti (ECR) vjerovatno će proći vrlo dobro na izborima za EU, s tim da se očekuje da će prvi biti treći, a drugi peti, ali ne mogu računati sa rukovodećim pozicijama u EU (iako postoje spekulacije kako bi ECR mogao dobiti potpredsjednika Komisije).
Navedena imena također imaju smisla pogotovo jer von der Leyen i Metsola vrlo vjerovatno nemaju drugačije planove. Diplomate sve ozbiljnije shvaćaju i vjerovatnoću da će Frederiksen zamijeniti Charlesa Michela na čelu Evropskog vijeća.
U međuvremenu, ime estonke Kallas se sve češće spominje u kuloarima i uz kafe, dobrim dijelom zbog drugog važnog faktora: geografije.
U svjetlu rata u Ukrajini, mnogi istočnoevropski lideri vjeruju da bi jedna od najvažnijih pozicija u EU trebala otići u tom smjeru. Sama Kallas je to istakla za POLITICO prošle godine, rekavši: “Trebali bismo biti na radaru za najvažnije poslove.”
Štaviše, povratak Donalda Tuska — bivšeg predsjednika Evropskog vijeća koji je ponovo poljski premijer — čini Poljsku najvećom evropskom zemljom liderom EPP-a, što znači da bi bilo „jednostavno nemoguće izbjeći“ davanje neke od najvažnijih pozicija nekome iz Istočne Evrope, kaže zvaničnik EU. Prema ovom scenariju, Istok bi imao jednog vođu (Kallas), a Zapad drugog (von der Leyen), Sjever bi imao Frederiksen, a Jug bi imao Metsolu, iako privremeno. Dodajte na tu listu Christine Lagarde kao predsjednicu Evropske centralne banke (njen mandat traje do 2027.) i Nadiu Calviño, koja je tek počela mandat kao predsjednica Evropske investicijske banke – i žene bi zauzimale sve najmoćnije pozicije u EU.
Međutim, u EU ništa nije lako. Za neke na lijevom centru, Frederiksen nije dovoljno „socijalista“ s obzirom na oštru liniju Danske po pitanju migracija, dok je za neke diplomate Kallas bila previše nastrojena prema Rusiji da bi dobila najviši položaj u NATO-u, što znači da bi se mogla suočiti s istim otporom za najviši diplomatski posao.
EU nema sjajne rezultate kada je u pitanju imenovanje žena na visoke funkcije, osim na poziciju šefice vanjske politike, gdje su dvije od tri nosioca posla bile žene (Katherine Ashton iz Velike Britanije i Federica Mogherini iz Italije, prije nego što je Španac Josep Borrell preuzeo funkciju nakon posljednjih izbora za EU).
Posao predsjednika Evropskog savjeta, međutim, imao je tri nosioca – sve muškarce (Belgijski Herman Van Rompuy i Charles Michel, a između njih je Poljak Donald Tusk). Komisija je imala samo muške vođe sve dok Von der Leyen nije preuzela vlast 2019.
Od prvih izbora za Evropski parlament 1979. godine, samo tri od 17 predsjednika skupština bile su žene: Simone Veil, Nicole Fontaine, a sada Metsola.
Kada su u pitanju odbori i političke grupe u Parlamentu, žene su također nedovoljno zastupljene. Trenutno samo tri od sedam političkih grupa imaju liderke (socijalisti i demokrate, zeleni i ljevica), dok su samo sedam žena (protiv 17 muškaraca) predsjednice parlamentarnih odbora — čak i Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM) ima muškarca na čelu!
Čini se da su neki muški zvaničnici pomalo uznemireni mogućnošću da žene preuzmu sve vodeće poslove, pri čemu se navodno jedan šali da će biti sveden na čišćenje toaleta, a drugi kaže da se nada da će mu barem biti dopušteno da posluži kafu.