Teoretičari studija o genocidu najčešće – neovisno o broju faza koje odrede – kao posljednju fazu genocida navode poricanje. I zaista, to vjerovatno i jeste posljednja faza, osim kada poslije genocida ponovo dolazi novi genocid nad istim stanovništvom i na istom prostoru ili dok se radi na pripremi novog. Konačno, možemo li uopće reći da je genocid „završen“ ako se u kontinuitetu, kakav u Bosni i Hercegovini traje skoro trideset godina, radi na njegovom prikrivanju i obesmišljavanju, nastavljajući zločine saučesništva i skrivanja dokaza?!
Takav zločin nije završen i on je u svom aktivnom i otvorenom procesu. Čini se kako su svi toga svjesni. Počinioci najsvjesniji. Žrtve i preživjeli najmanje.
No, sigurno jedna od najužasnijih i najbolnijih atribucija i karakteristika genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini jeste što u tako dugom vremenskom periodu od njegovog počinjenja, primjeri zlodjela koja otkrivamo davno poslije genocida ne prestaju pomjerati granice do kojih ljudska devijantnost, izopačenost i monstruoznost mogu otići, odnosno koliko zla čovjek čovjeku može učiniti, a uopće se ne smatrati odgovornim i sve to doživjeti kao zločin.
Živjeti sa zločinom. U zločinu. Za zločin. Odjednom postaje normalnim stanjem. A definicija zločina samo poprima veći i do tada nezamisliviji oblik.
U državi čiji smo građani, već su odrasle, odgojene su i sistemski obrazovane generacije koje nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu spremno mogu dočekati neka buduća vremena u kojima će znati očuvati zavjet šutnje i u kojima će nažalost znati i prikriti zločin, jer su to učili od svojih najbližih, djedova, očeva, braće, komšija i prijatelja. Ovim ne optužujući nikog čiji zločini nisu dokazani, govorimo o onima sa preduge liste čiji zločini su dokazani i presuđeni.
Slučaj kakav je raspametio širu javnost dogodio se prije svega nekoliko dana kada su u krugu porodične kuće, ispod fontane, u dvorištu Nebojše Mraovića pronađeni posmrtni ostaci za koje se sumnja da pripadaju jednoj od žrtava genocida, a što će biti predmet dodatnih analiza i istrage. Ponavljamo, PORODIČNA KUĆA, FONTANA, DVORIŠTE. Već nepune tri decenije je to počivalište samo jedne od ko zna koliko žrtava koje su skončale na isti ili sličan način.
Da stvar bude gora, doktor medicine i specijalista ortopedije, Mraović, u izjavi koju je dao za Radio Slobodna Evropa, javno je sve priznao i potvrdio. Kao bez razmišljanja, jer se kako smatra ne radi o bilo čemu inkriminirajućem, što pored ostalog sam i napominje u sklopu svog posvjedočenja. Štaviše, stanju šoka se ne nazire kraj jer Nebojša kaže da je kosti iz pomenutih ostataka čak koristio za pripremu operacija, eksperimente i izučavanje.
Njegovo utočište u ovom trenutku je Republika Srbija.
Ako se usuđujete, zamislite sljedeći scenarij. Pokušajte zamisliti Nebojšu Mraovića koji je svjesno, s tim upoznavajući i svoju suprugu, zabetonirao ostatke ljudskog kostura, od čovjeka koji je ubijen, u temelje svoje porodične fontane. Isti taj Nebojša je svaki dan odlazio na posao koji radi, na kojem je liječio stotine različitih pacijenata, obavljajući iznimno važnu ulogu ljekara. Nebrojeno mnogo puta, prošao je pored iste te fontane u svom dvorištu, žureći za životnim obavezama. Je li se svaki put sjetio dok je prolazio pored nje onog čije kosti je sakrio ispod? Je li se nikad nije sjetio dok je prolazio pored nje onog čije kosti je sakrio ispod?
Ako se sjetio, kakav je Nebojša čovjek? Ako se nije sjetio, kakav je Nebojša čovjek?
I još mnogo godina će proći i još tako mnogo vode proteći dok pravda bude zadovoljena, ako je to ikako i moguće u ovakvim okolnostima. Nema pravde, nema istine, nema pobune, nema hrabrosti, nema „dosta je“. Samo tek pokoji dokaz i tišina. Gutanje ko zna koje knedle u grlu.
Svanut će. Novi dan. Kažu.
Govorite glasno, napominjite i čuvajte od zaborava!
