Za manifestaciju „Dani Zaima Muzaferije“ koja se svake kasne jeseni održava u Visokom može se reći kako je možda i najuspješnija manifestacija u Bosni i Hercegovini, jer teško da postoji ijedna slična koja u kontinuitetu od dvije decenije priređuje događaje takvog umjetničkog standarda a djeluje potpuno amaterski. Jubilarni, dvadeseti „Dani Zaima Muzaferije“ se otvaraju večeras, a tom prilikom smo razgovarali sa Rasimom Kadićem, predsjednikom Udruženja „Ars Tragovi“ koje stoji iza ovog projekta.
OBJAVI.BA: Da li ste očekivali ovako uspješnu i dugotrajnu umjetničku manifestaciju kada ste organizirali prve „Dane Zaima Muzaferije“? Kako je sve počelo?
KADIĆ: Svi su znali za Zaima ali malo je ljudi znalo da je on iz Visokog. On je bio najprepoznatljivije lice našeg grada i nismo smjeli dopustiti da dvaput umre – jednom u ovozemaljskom životu a drugi put u našoj uspomeni. Nismo htjeli dozvoliti da dvaput umre i naravno da sam tada kontaktirao porodicu koja je bila malo skeptična u početku jer su im već svašta predlagali, da po Zaimu nazovu kulturno-umjetničko društvo i slično. Oni su bili saglasni sa tim da se po njemu nazove i njemu u sjećanje organizuje kulturna manifestacija ali ako to neće biti „igra za jedno ljeto.“
Obećali smo da to neće biti priča kratkog daha ali je i Jesenko Muzaferija, Zaimov sin, obećao kako će Teatar Total svake godine za tu prigodu pripremiti premijeru jedne pozorišne predstave, jer ništa ne vrijedi manifestacija ako svi događaji budu „uvezeni sa strane“ i ako nemamo doprinos iz naše zajednice. Tako smo započeli i to je bilo veličanstveno, program nam je prve godine vodio Senad Hadžifejzović zajedno sa Džanom Pinjo koja je sad profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Tarik Hodžić nam je otvorio manifestaciju kao student a poslije je napravio čudesan film Scream For Me Sarajevo…
OBJAVI.BA: Početak nije bio skroman, a kako ste uspjeli opstati i zadržati visoke umjetničke standarde?
KADIĆ: Započelo je tako i od početka smo imali filmski, teatarski i likovni dio, od početka su tu bili i kvalitetni paneli i okrugli stolovi, dvaput nam je dolazio Bato Čengić, režiser sa kojim je Zaim najviše sarađivao, a sve je to bilo ambiciozno i uz minimalnu podršku lokalne zajednice koja nikada nije bila pretjerana do zadnjih par godina kako imamo značajniju podršku trenutne gradske administracije i načelnika. U početku nam je pomoglo što je sjećanje na Zaima bilo svježe a i ja sam tih godina bio aktivniji u društvenom i političkom životu, no kasnije je malo došlo do zamora zbog prijavljivanja na konkurse, tendere, organizacije koja je u svemu na amaterskom i volonterskom nivou od osmišljavanja manifestacije do fizičkih radova na njenoj realizaciji. Imali smo malu krizu negdje oko desetih „Dana Zaima Muzaferije“ ali smo nakon toga našli energiju pa smo odlučili dići manifestaciju na još viši nivo sa izložbama vrhunskih slikara i drugim sadržajima.
OBJAVI.BA: Zanimljiv je taj likovni aspekt manifestacije, kako ste došli do toga da festival posvećen glumcu dobije i kvalitetan likovni segment?
KADIĆ: Ispočetka smo imali „prigodne izložbe“ u sklopu otvaranja manifestacije, a onda su one prerasle u njen ravnopravan, ako ne i vodeći segment. Najprije smo imali prigodne izložbe koje nisu bile nimalo naivne, imali smo jedne godine izložbu grafika Dževada Hoze, Halila Tikveše i Emira Dragulja, pa fra Pericu Vidića, Nesima Tahirovića, Kurta&Plastu, a onda smo odlučili napraviti najveću izložbu Gabrijela Jurkića i na njoj smo radili dvije godine. To je, po mnogima, najveći i najbolji kulturni događaj koji je ikad napravljen u Visokom, a sigurno i šire. Ljudi iz Galerije Gorica u Livnu, Jurkićevog doma, su ocijenili kako je to jedna od tri najbolje izložbe Gabrijela Jurkića ikad napravljene, nakon one 1978. u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu i 2005. u Klovićevim dvorima u Zagrebu. To je dalo potpuno novi pečat organizaciji uz teatarski i filmski.
Nakon toga smo odlučili napraviti takvu izložbu djela Behaudina Selmanovića, to smo uradili već sljedeće godine, a onda su uslijedili Ismet Mujezinović, zatim naš „domaći“ Mehmed Klepo sa svojim velikim platnima koje smo izlagali na tri lokacije, pa Roman Petrović, Lazar Drljača, zatim Ibrahim Ljubović, a prošle godine smo imali izložbu djela Mice Todorović. Zamislite koliki je posao dobiti slike svih ovih umjetnika sa različitih mjesta na kojima se nalaze, garantirati za njihovu sigurnost i transport… To je na kraju podiglo nivo manifestacije, a ove godine imamo izložbu Zlatno doba bh. slikarstva na dvije lokacije, sa preko sedamdeset slika najboljih naših slikara.
OBJAVI.BA: Spomenuli ste Mehmeda Klepu, a ranije i Džanu Pinjo i Tarika Hodžića – koliko je važno da ljudi iz zajednice budu zastupljeni na „svom“ festivalu?
KADIĆ: Naravno da je bitno, i kao posjetioci i kao učesnici. Redovno se organizuju posjete djece iz visočkih škola, važno je da osjete i vide umjetnost jer ko zna u kome od njih se krije neki novi Zaim ili drugi umjetnik. Ljudi moraju dobiti priliku za ovaj doživljaj. Sjećam izvedbe predstave “Aj, Karmela”, Kamernog teatra 55, u izvođenju briljantnih Selme Alispahić i Dragana Jovičića – vrhunska teatarska predstava sa besmrtnm tekstom i pjesmom, koja je i inače vrlo izbirljivu visočku teatarsku publiku digla na noge, a jedna mi je gledateljica, koja baš i nije “hodala po predstavama”, tada rekla da je po prvi put u životu “na jedan sat tokom predstave otišla sa ovog svijeta”, u jedan novi, drugačiji svijet vrhunske umjetnosti. Dragan Jovičić mi je, kad sam mu nakon mnogo godina kazao za ovaj odlazak sa ovog svijeta rekao da je to najljepša definicija teatra koju je ikad čuo, a izgovorila ju je žena koja je možda prvi puta bila na vrhunskoj predstavi.
OBJAVI.BA: Ima li zasićenja nakon dvadeset godina? Je li preostalo energije budući da kažete kako je organizacija ovakvog događaja jako iscrpljujuće iskustvo?
KADIĆ: Izdržali smo dvadeset godina uz minimalnu podršku lokalne zajednice, sa udruženjem koje je amatersko, volontersko i koje nema ni svoje prostorije, uz lošu infrastrukturu… U zadnje vrijeme nam je najveći problem to što je prije četiri ili pet godina prestalo da radi naše gradsko kino kao neko centralno mjesto okupljanja i nosilac filmskog identiteta, mjesto gdje je i Zaim počeo sa glumom, sad je to mrtvo i morali smo manifestaciju prebaciti u kulturni centar u Prijeko koji je lijep ali mu malo nedostaju onaj osjećaj i ta historija koju je imalo kino. Ali, bez imalo lažne skromnosti mogu reći da u ovoj zemlji ne postoji niko ko je u kontinuitetu od dvadeset godina, u bilo kojem gradu napravio manifestaciju na višem umjetničkom nivou nego što smo to mi napravili, uz gostovanje takvih vrhunskih umjetnika iz tako širokog spektra filmske, dramske i likovne umjetnosti.
OBJAVI.BA: Finansiranje ovakvih manifestacija je uvijek izazovno, da li je teško naći sponzore?
KADIĆ: Iz godine u godinu mi imamo manje-više stalne sponzore koji su svjesni značaja koje „Dani Zaima Muzaferije“ imaju za našu zajednicu, i ne govorim samo o Visokom nego o cijeloj državi. Mi smo kvalitetom, sadržajem i formom davno izišli iz lokalnih okvira. Nažalost, ove godine smo razočarani izostankom podrške našeg glavnog sponzora sa kojim smo do sad imali sjajnu saradnju i sa čijom smo podrškom računali i ove godine toliko da smo ih, po tradiciji, naveli kao sponzore na našim propagandnim materijalima. Riječ je o BH Telecomu koji su u zadnji čas odlučili da nas više ne prate, uz riječi zahvale za naš interes i to što smo ih prepoznali kao poželjnog sponzora. Vjerujem da smo u ovih dvadeset godina opravdali saradnju i zaslužili više od ovih riječi.
OBJAVI.BA: Na kraju, šta nam donosi ovogodišnje izdanje „Dana Zaima Muzaferije“, šta će publika imati priliku vidjeti?
KADIĆ: Osim izložbe Zlatno doba bh. slikarstva koju smo spomenuli, koju će otvoriti razgovor slikara Edina Numankadića, Ibrahima Krzovića, Mehmeda Klepe i kustosice Umjetničke galerije BiH Ivane Udovičić, imaćemo već danas izložbu crteža Nedžada Begovića „CrtARTije“ te projekciju filma „Braća Musemić“ sa ovogodišnjeg festivala AJB DOC. U četvrtak nam gostuje Hrvatsko kazalište Travnik sa predstavom „Oblaci“ u režiji Ante Bilića, zatim imamo drugi dio izložbe Zlatno doba bh. slikarstva, predstave „Gidionov čvor“ sarajevskog Pozorišta mladih koju je režirala Selma Alispahić, i „našu“ predstavu Teatra Total „Savršen kroj“, tu je i koncert visočkih bendova „(RE)generacija“ te brojni popratni sadržaji na koje vas pozivamo i radujemo se vašem dolasku.
