Nastavljamo s našom stalnom rubrikom, vaša pitanja i dalje pristižu našoj Almi Nuhić-Šišić, dipl. psihologinji i psihoterapeutkinji psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji.
Kao i do sada, sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem šaljite na storyje CPCD-a, Objavi.ba i Facebook stranicu: https://www.facebook.com/psihoterapijaalma, pri čemu vam redakcija Objavi.ba garantuje anonimnost.
I ovoga petka objavljujemo tri nova pitanja i odgovore na njih, s novim pitanjima i odgovorima vidimo se narednog petka, 13. oktobra.
![](https://objavi.ba/wp-content/uploads/2023/05/FB_IMG_1684489521233-300x300.jpg)
Pitanje br. 52
Poštovana, moj sin je konzumirao narkotike jedno vrijeme. Sad je dobro, ali se bojim da se ne vrati tom poroku, zašto dolazi do toga?
Hvala unaprijed.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Iz pitanja mogu osjetiti da ste zabrinuti za svog sina i da mu želite pomoći. Svaka zavisnost pa i zavisnost o drogama dolazi zbog popunjavanja unutrašnje praznine, odnosno pomanjkanjem onoga što je osobi u tom trenu važno na emocionalnom planu, a konzumiranjem narkotika izbjegava se osjećaj bespomoćnosti. Droga trenutno može prividno „da pomogne“ u popunjavanju praznine koju pojedinac osjeća postizanjem nekog zadovoljstva i osjećaja svemoći, međutim dugoročno se njen učinak gubi upravo iz razloga što do kraja uništi i to malo čovjekovog kapaciteta da se sam nosi s izazovima koji su stavljeni pred njega.
Individualna ili grupna psihoterapija bi bila najbolji put do jačanja samopouzdanja, motivacije i volje za uključivanje kroz različite aktivnosti iz područja sporta, kulture, rada i drugih društvenih aktivnosti, kao i pronalaženje zaposlenja i stručno osposobljavanje za određena zanimanja, kao preduslova uspješne afirmacije vašeg sina u društvu, a vi kao majka mu možete biti podrška i vjetar u leđa za navedene aktivnosti.
Vaša Alma
Pitanje br. 53
Poštovana,
šta znači zauzeti se za sebe kako bismo bili dobar primjer svojoj djeci?
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju. Asertivno obraćanje drugima je zauzimanje za svoja prava, a da istovremeno ne narušavamo prava drugih. Asertivne osobe znaju što žele i mogu to tražiti na takav način da ne povrijede druge. Poštuju druge, ali to traže i za sebe, jasno, konkretno i direktno govore i ne okolišaju. Sposobni su da vladaju vlastitim emocijama i zadrže razborit stav u teškim situacijama. Asertivne osobe su u poziciji da slobodno biraju koje ponašanje odgovara određenoj situaciji (pasivno, agresivno ili asertivno). Važno im je da riješe problem, a ne da pobijede. Npr, obraćate se supružiku riječima:
„Ja se osjećam loše i iscrpljeno jer mi ne pomažeš oko djece, želim da se to promijeni i da nađeš vremena za to“. Takav pristup često daje rezultat, jer ako je s druge strane razborito i racionalno biće, na takvo vaše obraćanje ne može i neće da odgovori rigidno ili loše.
Vaša Alma
Pitanje br. 54
Poštovana, možete li mi pojasniti gdje je granica u korištenju mobilnih telefona kod djece?
Odgovor:
Draga čitateljice,
istina je da učestalo izlaganje djeteta mobilnim telefonima i sličnim uređajima ometa njegov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, a to znači da dijete sporije usvaja nova znanja, da nije emocionalno razvijeno za svoj uzrast, a u socijalnim kontaktima je na neki način distancirano. Jedno od pitanja koje roditelji trebaju da postave sebi kad daju djeci telefon u ruke jeste: Zašto to radim, šta time želim postići? Mnogi od nas roditelja trebaju neko vrijeme za sebe, jer dijete sa telefonom je mirno i ne ometa nas u našoj kafi ili nekom poslu, ali ja sam uvjerena da do vremena za sebe možemo doći i na drugačiji način, manje štetan za razvoj djeteta. Istina, mi živimo u modernom dobu, danas je rijetkost da dijete od 8, 9 godina ili nešto starije nema svoj, vlastiti telefon, jer mnogim roditeljima su ti telefoni i neka vrsta sigurnosti, da mogu u svakom trenutku znati gdje je njihovo dijete, kada ide u školu ili se iz nje vraća kući. Problemi nastaju kada se kod djece stvori pretjerana želja i potreba za stalnim provjeravanjem i nadgledanjem mobitela kako bi ostali u toku. Dakle, vrijeme koje dijete provede na mobitelu svakako mora biti jasno vremenski ograničeno, a mi moramo znati izbalansirati između potreba i osjećaja sigurnosti koju nam daju telefoni, u odnosnu na njihovo štetno djelovanje.
Vaša Alma