OSMANI I VUČIĆ: Priča o dva intervjua

    Rat je vrijeme u kojem se ljudi od strahota nerijetko brane humorom, pa je tako devedesetih postojala jedna crnohumorna kletva koja je glasila „dabogda gled’o kuću na CNN-u“. Podrazumijevalo se da ne postoji lijep razlog zbog kojeg čovjeku kuća može završiti u programu ove televizijske kuće, te je kletva sadržavala ideju neke zle sudbine nad domom onoga kome je upućena.

    Jednako tako, ni učestalo pojavljivanje ovog regiona na news televiziji sa sjedištem u Atlanti nikad ne sluti ni na šta dobro, tako da je svako sa svježim sjećanjem na devedesete godine prošlog stoljeća sa barem malom dozom nelagode gledao dva intervjua koje je prošle sedmice vodila (barem nama jako dobro) poznata Christiane Amanpour. Reporterka koju dobro pamtimo po izvještavanju iz ratnih zona u svojoj emisiji Amanpour ugostila je u ponedjeljak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a dan poslije predsjednicu Kosova Vjosu Osmani i ove dvije emisije emitirane sedmicu nakon terorističkog napada u mjestu Banjska na Kosovu bile su odlična prilika za usporedbu dvoje lidera i medijskog zastupanja politika koje zastupaju.

    Govor tijela: Vučićev oboreni pogled i direktnost Vjose Osmani

    Možda za to ne treba ići dalje od njihovog govora tijela u ovim emisijama. Vučić se našao u za njega neuobičajenoj situaciji da se obraća mediju na kojeg nema izravan utjecaj, novinarki koja ima karakter i integritet, te publici koja je puno šira i kritičnija od javnosti u Srbiji. U takvim postavkama je srbijanski predsjednik odavao dojam nelagode što je bilo najočitije u njegovom izbjegavanju da uspostavi kontakt očima sa kamerom. U cijelom intervjuu od petnaestak minuta bilo je samo nekoliko momenata u kojima je gledao u kameru, dok je ostatak vremena lutao očima oborenog pogleda što jedan državnik ne smije sebi dopustiti. Izbjegavanje kontakta očima je nešto što čak i djeci predstavlja znak neiskrenosti i stida, pa je bilo čak i čudno gledati Vučića – koji je itekako sposoban lagati direktno u kameru – u tako defanzivnom stavu.

    Za razliku od njega, Vjosa Osmani je sve vrijeme intervjua samopouzdano gledala ravno u objektiv kamere, obarajući pogled tek povremeno da se referiše na bilješke koje je imala pred sobom ili da zabilježi pitanje koje joj  Amanpour postavlja. Hvatanje bilješki u toku talk-programa uživo je čest PR-ovski trik kojim se želi ostaviti dojam ozbiljnosti, ali ovaj „štreberski“ potez kosovske predsjednice u kombinaciji sa njenom vidno fokusiranom pažnjom jasno ukazuje kako se željela pobrinuti da njen odgovor ne odluta od pitanja Amanpourove, te da joj time smanji prostor za potpitanja koja bi možda mogla biti neugodna.

    Neke fotografije kojima je CNN ilustrirao gostovanje Vjose Osmani imale su snažnu državničku notu (FOTO: CNN/Screenshot)

    Iz lutanja Vučićevog oborenog pogleda i oni koji se ne razumiju u neverbalnu i paraverbalnu komunikaciju jasno mogu iščitati želju da se izvuče iz situacije kojom ne vlada, dok se Osmani pokušala nametnuti kao osoba koja vlada komunikacijom, ili barem ostaviti takav dojam. Zbog toga je na kraju intervjua čak upala u „nadgovaranje“ sa Amanpour želeći poentirati po svaku cijenu.

    Bile su najmanje dvije takve situacije u intervjuu u kojima ju je Amanpour morala profesionalno ali odlučno prekinuti sa klasičnim „ok, madam president“ i „you’ve made your point“ kako bi ipak nametnula svoj voditeljski autoritet. S druge strane, Vučiću čak i nije trebala parirati sa izraženom odlučnošću osim u jednoj situaciji (koja i jeste privukla najviše pažnje u medijima) u kojoj je tražila da joj jasno odgovori da li podržava ono što Milorad Dodik radi u Bosni i Hercegovini. Vučić je najprije svoj odgovor počeo sa „dopustite da objasnim…“, na šta ga je Amanpour podsjetila da nije tražila objašnjenje nego nedvosmislen odgovor.

    Inače, predsjednik Srbije na CNN-u nije mogao koristiti tehnike protivnapada koje rutinski koristi u obračunima sa srbijanskim novinarima kada ih naziva „tajkunskim medijima“ ili im imputira loše namjere. Sa Amanpour je bio krajnje snishodljiv i opširno je zahvaljivao nakon svakog pitanja koristeći tu tehniku za njihovo „omekšavanje“ i pripremu terena za svoj odgovor. Ti odgovori su redovno počinjali sa „trebate nešto znati“ i „možda niste u toku“, ili su sadržavali izraze poput „ali, morate znati“ ili „ima još nešto što ne želite da čujete“ čime se Vučić pokušavao postaviti iznad Amanpourove, sugerišući kako njene informacije nisu potpune ili tačne. No, Christiane Amanpour je isuviše iskusna da bi se zakačila na takve tehnike, te je Vučića radije sačekivala na konkretnim stvarima poput njegovog nepotpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova zbog navodnih bolova u ruci, ili pitajući ga šta konkretno podrazumijeva njegov plan za normalizaciju.

    Izrazi lica koje je Vučić mijenjao u toku razgovora sa Amanpour nisu odavali državnički dojam (FOTO: CNN/Screenshot)

    Ove situacije je predsjednik Srbije uglavnom amortizovao ističući spremnost na razgovore i pregovore i time je, ustvari, pokazao svoj stvarni cilj – osigurati da pregovori budu sami sebi svrha i da se njihov ishod odgađa do beskonačnosti. Uz ovo što se dalo zaključiti, ono što je Vučić sve vrijeme nedvosmisleno pokazivao jeste nelagoda koja za ovog majstora medijskih nastupa nije tipična, i može biti riječ čak i tome da je ciljano producirana kako bi u domaćoj javnosti izazvao suosjećanje izigravajući žrtvu zapadnih medija koja mora da podnosi mučne situacije u svojoj misiji spašavanja Srbije. Za Vučića je ipak najbitnije ostaviti dojam u domaćoj javnosti, pa se – svjestan da nema argumenata kojima bi potkrijepio državnički stav – okrenuo ulozi žrtve u kojoj se ni ne osjeća loše. To je vidljivo u grimasama koje je mijenjao slušajući Amanpour dok postavlja pitanja.

    S druge strane, kosovske vlasti vide svaku pažnju svjetskih medija kao priliku za promociju svoje države i skupljanje poena u utakmici sa zvaničnim Beogradom. Zbog toga je očito koliko je Vjosa Osmani bila pripremljena za ovaj intervju i koliko je gorljivo zastupala svoje stavove. Ovdje joj je i CNN svjesno ili nesvjesno pomogao ilustrirajući njen nastup fotografijama od koje su neke imale snažnu državničku notu.

    Da li je u Vučićevom slučaju u pitanju zamor materijala, nebriga za dojam svjetske javnosti ili namjerna patetika potpuno je svejedno jer u poređenju sa energičnom, rječitom i direktnom Vjosom Osmani srbijanski predsjednik izgleda kao da ih dijeli više od jedne generacije. Osmani je imala i prednost što je „nastupala“ dan kasnije i mogla se referirati na njegove izjave, pa je tako iskoristila priliku da odgovori na Vučićeve tvrdnje iako je on obično taj koji komentira izjave, razmišljanja i namjere drugih.

    Implementation vs. negotiation

    Tako je predsjednica Kosova mirno i strukturirano objasnila kako Vučić samo želi beskrajne pregovore te kako je i u svom intervjuu Amanpourovoj ponavljao da je posvećen pregovorima, ne spominjući riječ implementacija. Dojam je uspjela pojačati koristeći idiome iz engleskog jezika poput „he never walks the talk“ čime je svom izlaganju dala dodatnu lakoću i jednostavnost u očima američke i svjetske javnosti. Teško je izbrojati koliko je puta u raznim oblicima upotrijebila riječ „implementacija (implementation)“, svjesna da joj je to najjači argument i da u tome ima najveći kontrast u odnosu na Vučićevo „pregovaranje (negotiation).

    O sadržaju ovih intervjua bi se moglo pisati još jako puno i imalo bi se dosta toga reći o samim argumentima Osmanijeve koja se referirala na vrijeme Slobodana Miloševića što je Amanpour ocijenila zapaljivim, ili Vučićevom opravdavanju razmještanja trupa na kosovskoj granici tvrdnjom kako je vojska to sama učinila na osnovu svoje procjene, i možda to zaslužuje poseban tekst. No, i bez toga će se gostovanja Vučića i Osmani kod Christiane Amanpour vjerovatno često spominjati kao primjer oštrog kontrasta između Beograda i Prištine koji se ogleda i u medijskim istupima.

    Za razliku od srbijanskih vlasti oličenih u predsjedniku Vučiću i premijerki Ani Brnabić koji su predani kontroli domaće javnosti, vidljivo je koliko predsjednica Kosova Osmani i premijer Albin Kurti ulažu napora u medijsko predstavljanje pred inostranom javnosti. Pažnju javnosti nakon incidenta u Banjskoj su iskoristili da razlike u odnosu na vrh Srbije još više naglase i da svijetu pokažu ono što je regionu odavno jasno – ako želite na najlakši i najbrži način steći prilično kvalitetnu sliku prilika u odnosu na relaciji Srbije i Kosova, samo pogledajte par minuta medijskih nastupa Vučića i Brnabićeve, a zatim par minuta Osmani i Kurtija i stvari će vam biti puno jasnije.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...