Marijo Perić je direktor Motela One u Frankfurtu, odličnog izbora za smještaj ako vas put navede u ovaj lijepi grad u Njemačkoj. Svakome sa naših prostora bude toplo oko srca kada vidi nekog “našeg” na rukovodećoj poziciji, jer je bilo neko nepisano pravilo da su u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama u koje naši građani građanke emigriraju, obično rezervirana za njih neka “obična” radna mjesta – njegovatelja, čistača, radnika na građevinama i slično.
OBJAVI.BA: Odakle Vi u Frankfurtu?
MARIJO PERIĆ: Moj pokojni otac je porijeklom iz Sarajeva a moja majka je iz Tomislavgrada. Ovdje u Njemačkoj sam završio gimnaziju pa nakon toga i turističku školu i onda upisao fakultet europske ekonomije. Nakon diplome nisam ni pomislio da želim raditi u hotelijerstvu ali me tako put vodio – zaposlio sam se i radio u noćnoj smjeni u kompaniji Motel One i tokom vremena napredovao. Evo, nakon 15 godina truda upravljam hotelom. Ja volim ono što radim i moram priznati da sam se od prvoga dana zaljubio u ovu branšu. Meni je gušt ići svaki dan na posao, jer svaki dan nosi nove odluke, interakcije različitih ljudi i organizacija, razgovora i rješavanje bilo kakvih izazova, pa i u oblikovanju razvoja talentiranih ljudi iz različitih sredina.
OBJAVI.BA: Odlično govorite naš jezik, bez naglaska, kako ste to uspjeli?
MARIJO PERIĆ: Kao klasični gastarbajteri, roditelji su me kao jako malog ostavili kod tetke u Tomislavgradu jer su radili u Njemačkoj i tako im je bilo lakše. Naša tetka je odgajala svoju djecu, moje dvije sestre i mene. Za mene taj period moga života uvijek ostaje u mome srcu – može se reći da je to vrijeme gdje se stvorio fundament moga života, moga karaktera, mišljenja i djela. U prvim godinama života ja sam živio dolje i naš jezik je bio prvi jezik koji sam učio. Tako da je taj period moga djetinjstva presudio mom dobrom poznavanju našega jezika.
Tek kada je bilo vrijeme za školovanje vratio sam se sa roditeljima u Njemačku. Kod nas u kući nikada nismo pričali njemački. Ali od tada u školi sam morao naučiti njemački jezik. Njemački mi je bio prvi strani jezik onda sam tokom školovanja naučio i francuski pa španjolski, talijanski i poljski. Što god više jezika čovjek zna više se vrata i mogućnosti mogu otvoriti u životu. A i meni privatno je bitno da i moja tri djeca nauče naš jezik i ako im je majka iz Njemačke. Generalno se może reći da bez znanja jezika toga kraja gdje živiš nema ni uspjeha. Tako da sam brzo skużio da mi je njemački jezik potreban i da mora biti vrlo dobar za uspjeh.
OBJAVI.BA: Kako je živjeti u Frankfurtu?
MARIJO PERIĆ: Frankfurt je grad u razvoju i grad sa puno različitih lica. Kao i u svakoj metropoli i ovdje imaju dvije strane medalje. Ali, po mom iskustvu, to i vrijedi za cijelu Njemačku. U Njemačkoj je više manje sve uređeno do detalja – dobra infrastruktura i dobri socijalni uvjeti. U Frankfurtu i u Njemačkoj se može dobro živjeti, ali se samo može dobro živjeti ako se radi i prima redovnu platu. I pod broj dva, bitno je što bolje i brže naučiti njemački jezik. Jer tek ako razumiješ strani jezik onda možeš prihvatiti i razumjeti te za tebe strane ljude i kulture i neke tebi do tada nepoznate karakteristike i posebnosti toga naroda.
Kroz cijeli tjedan se puno radi, praktično je to samo relacija kuća – posao – kuća. Tko može prihvatiti taj stil života i taj svakodnevni izazov on će vidjeti i primijetit da je ipak dobro živjeti u Frankfurtu. Obožavam naš mentalitet – mi se družimo, izlazimo i posjetimo našu obitelj i uvijek se nađe vremena za jednu jutarnju kavu. Tako se može isto u Frankfurtu živjeti ali je to prosto preskupo jer treba puno para odvojiti na ta zadovoljstva. Po mome, i ovdje i u Bosni se narod bori kroz život sa različitim uvjetima.
Ne žalim se ni na šta ali taj osjećaj kada se vratim u Tomislavgrad to je nešto posebno za mene. Moj je dom i dio moga svega u Tomislavgradu a moj život je ovdje.
OBJAVI.BA: Znamo svi da postoji veliki odliv stanovništva iz BiH u Njemačku, ali da li znate nekoga da se vratio iz Njemačke nazad?
MARIJO PERIĆ: Jedan moj prijatelj iz Slavonskog Broda, odličan zavarivač i majstor svog zanata došao je sa ženom i sa djetetom u Njemačku i sa našom pomoći super se snašao. Našli smo stan i našli smo mjesto u vrtiću i našao je sebi ekstra dobar posao u svojoj struci. Da li su mu platu ogromnu i ponudili sve uslove. Nakon par mjeseci u Njemačkoj dođe on kod mene nedavno i kaže “odo’ ja pajdo nazad” i da je odluka pala. Nije mogao prihvatiti ovaj stil života u Njemačkoj. Velim mu, “ne budi lud, gdje ćeš, uspio si krenuti i započet’ novi život u Njemačkoj”, a on neće ni da čuje, kaže “pusti ti ovo ja ne mogu tako da živim taj pusti stres me ubi – ujutro ako ne mogu na miru kavu popiti, porazgovarati usput sa dragim ljudima, šta će mi ovo”. I pozdravio se sa mnom i od tada ga nisam više ni vidio.
OBJAVI.BA: Vaš tim u hotelu izgleda uigrano, svi su ljubazni i profesionalni. Kako to uspijevate?
MARIJO PERIĆ: Ne osjećam se ugodno kada me neko zovne šefe ili direktore. Ja se prosto smatram kapetanom dobre ekipe i u mogućnosti sam da radim ono što volim. Na papiru ja jesam možda najbitnija pozicija ove ekipe. Ali za mene mi smo svi isti i niko nije važniji od drugoga. Poštivanje svakoga i svaku naciju i pružiti svakome ruku svakoga dana to je znak respekta i to moja ekipa zna cijeniti.
Kod nas u Motel One rade ljudi iz različitih dijelova svijeta. Imamo mladih i imamo i malo starijih kolega. Ali bitno je da svakoga poštujem i da svako razumije da igra veliku ulogu za uspjeh. U Frankfurtu inače imaš 178 različitih nacionalnosti ali je uvijek najvažnije svakog posmatrati kao ravnopravno ljudsko biće i razumjeti različitosti kao bogatstvo. Kada radnik radi za mene kao da radi za sebe, i to je taj nivo posvećenosti koji donosi najbolje rezultate.
OBJAVI.BA: Kakva je slika Bosne i Hercegovine u očima naših ljudi koji sada žive vani?
MARIJO PERIĆ: Po mome svi vide u Bosni i Hercegovini svoju domovinu – neko manje a neko više. To mora svako za sebe da odgovori.
OBJAVI.BA: Šta biste voljeli da se promijeni u odnosu BiH prema sve brojnijoj dijaspori?
MARIJO PERIĆ: Ja bih volio da te brojne mase ljudi nisu odselile. Nažalost jesu pa se moraju stvoriti uvijete da ostane narod. Šta će nam i šta vrijedi globalizacija ako nemamo svoga naroda u svojoj zemlji.
Mi kao dijaspora moramo Bosnu i Hercegovinu držati u srcu. Svako je imao za sebe razlog zbog čega nije više htio nastaviti svoj život u domovini nego spakovati kofere i krenuti u novi život u stranu državu – neko nije imao izbora ali najveći postotak je vidio nešto bolje u toj novoj državi! Ja bih volio da svako u svojoj mogućnosti učestvuje u razvoju Bosne i Hercegovine.
Ja sa opisom svoga života možda dajem našoj mladoj generaciji motivacije da uče i da se školuju i ako stvarno žele i imaju svoj cilj da mogu uspjeti sve.
OBJAVI.BA: Poruka za kraj?
MARIJO PERIĆ: Dosta sam putovao i vidio dosta različitih država i svakakve vrste posebne kulture i turizma. Po mome, Bosnu i Hercegovinu niko ne vidi kao turističku atrakciju. Naša zemlja ima puno da nudi. Kad vidim kako su druge države napredovali kada su investirali u domaći turizam možda je vrijeme pokazati svima naše ljepote u Bosni i Hercegovini.
