Piše: Slobodan Vulešević
Krajem septembra Hercegovina mijenja boju, nebo postaje još dublje, a grozdovi grožđa pod teretom sunca počinju ličiti na male zavežljaje u kojima je prolazeće ljeto sačuvalo svoju posljednju ovogodišnju tajnu. Tada čovjeku postaje jasno da vino ovdje nije nastalo kao poljoprivredni proizvod nego kao odgovor na pitanje šta uraditi sa tolikim suncem, sušom i kamenom.
Bela Hamvaš je u vinu vidio metafiziku zemlje, tečni trenutak u kojem pejzaž prelazi u čovjeka. Hercegovina za takvu misao ne mora izmišljati scenografiju jer je već ima. Vinova loza ovdje ne raste zato što joj je lako, nego zato što je tvrdoglava baš kao i Hercegovci. Korijen joj se zavlači u pukotine hercegovačkog kamena i iz tog mjesta, sa kog bi svaka razumna biljka „pobjegla“, izvlači ono što će se kasnije u čaši zvati punoća, mineralnost i karakter.
To je poetska strana priče. Ona druga, poslovna, mnogo je manje opojna i aromatična.
Bosna i Hercegovina ima oko 3.600 hektara vinograda, osamdesetak registrovanih vinara koji proizvode približno 18 miliona litara vina godišnje i sve se to dešava uglavnom u Hercegovini. Istovremeno, vrijednost uvezenog vina višestruko je veća od vrijednosti izvezenog. U prvoj polovini 2025. godine iz ove zemlje je izvezeno vina za nešto više od četiri miliona maraka, a uvezeno za gotovo 24 miliona.
Dakle, živimo u zemlji koja ima vinogradarsku tradiciju stariju od mnogih država iz kojih uvozimo vino, ali naši vinari još uvijek nisu uspjeli da ubijede ni domaće kupce da je boca napunjena vinom od grožđa iz domaćih vinograda više od prigodnog patriotskog rekvizita.
To bi značilo da Hercegovina ima vino, ali još nema potpuno izgrađenu vinsku politiku. Ima pojedinačne uspjehe, ali nema dovoljno snažan zajednički nastup. Ima sorte koje ne postoje nigdje drugo u istom obliku, ali ih još predstavlja na način da se izvinjava što nisu francuske ili italijanske. Ima vinsku rutu, ali još uvijek nema cjelovit turistički proizvod. Ima zakon, ali zakon u našim krajevima često liči na kišobran kupljen poslije nevremena: svi se slažu da je potreban, samo što niko nije sasvim siguran čemu sada služi.
I u tome je osnovni paradoks hercegovačkog vinarstva. Njegova najveća prednost jeste posebnost, a najveća slabost je nesposobnost da tu posebnost organizuje, zaštiti i naplati.
Žilavka, blatina i trnjak nisu samo sorte nego mogući jezik kojim Hercegovina može razgovarati sa svijetom. Međunarodnih sorti ima svuda, njih sade od Kalifornije do Novog Zelanda i od Čilea do Južne Afrike. Hercegovina u toj utakmici ne može pobijediti ni količinom, ni cijenom, ni površinom zasada. Ali može ponuditi ono što drugi nemaju – vino koje se ne može odvojiti od kraškog tla, mediteranske klime, lokalne hrane i istorije ovog prostora.
Nevolja je što se autentičnost ne prodaje sama nego se mora dokazati geografskim porijeklom, standardima kvaliteta, vinogradarskim registrom i potpunom sljedivošću od parcele do boce na stolu potrošača. Kupac u Berlinu, Beču ili Stokholmu neće platiti više zato što mi tvrdimo da je naša zemlja posebna jer svaka zemlja na svijetu za sebe tvrdi isto. Platiće onda kada posebnost bude prepoznatljiva, provjerljiva i dosljedna.
Zato novi zakon koji uređuje tržište vina jeste važan, ali nije dovoljan. Vinograd ne rađa uz pomoć članova zakona, niti se tržište osvaja pravilnikom. Ako iza propisa ne dođu funkcionalni registri, laboratorije, kontrola porijekla, jednostavne procedure i ozbiljna zaštita regionalnog imena, dobićemo još jedan dokument koji je evropski po terminologiji, a domaći po sudbini.
Hercegovina se, pritom, žestoko suočava sa klimatskim promjenama, a to je protivnik koji se ne može pobijediti ni hercegovačkom tvrdoglavošću ni ad hoc ministarskim dekretom.
Toplija ljeta mogu donijeti više šećera u grožđu, ali više šećera ne znači automatski i bolje vino. Grožđe sazrijeva ranije, kiseline brže opadaju, alkohol raste, bobe gube vodu, a berba se pomjera prema sve toplijem dijelu godine. Ono što je nekada bilo izuzetna berba može postati nova prosječna godina, a ono što je bilo prosječno može nestati iz kalendara.
Hercegovački vinograd budućnosti zato neće moći živjeti samo od iskustva predaka. Vinar budućnosti moraće koristiti meteorološke stanice, senzore vlage, precizno navodnjavanje, nove podloge, pažljiviji izbor položaja vinograda i ozbiljnije upravljanje zemljištem. Tradicija koja odbija znanje nije tradicija nego folklor, šarenilo ničega i vašar taštine. Pravi poznavaoci tradicije znaju šta se mora sačuvati, a šta se mora promijeniti da bi tradicija preživjela.
Tu dolazimo i do vode. U Hercegovini se decenijama ponašamo kao da je sunce neograničen kapital, a voda usputna tehnička pojedinost. Uskoro bi se moglo pokazati da će vrijednost vinograda manje određivati broj sunčanih dana, a više slobodan i politikom i biznisom neopterećen pristup vodi! O stanju zemljišta i sposobnosti struke da se ono zaštiti od erozije, požara i dugotrajne suše da i ne govorimo. Ali perspektiva Hercegovine ipak nije sumorna. Naprotiv. Samo nije tamo gdje je najčešće tražimo.
Svjetska potrošnja vina opada. Ljudi piju manje, mlađe generacije mijenjaju navike, a velike vinske zemlje već sada imaju viškove vina koje pokušavaju prodati čitavoj planeti. To znači da Hercegovina ne treba da sanja o moru jeftinih boca jer će se u takvom moru mala vinska regija najlakše udaviti. Njena budućnost je u manjoj količini vina, njegovoj većoj vrijednosti i jasnijem identitetu regije.
Čovjek koji doputuje u Hercegovinu, prođe kroz vinograd, sjedne za sto, upozna lokalnu hranu, čuje priču o sorti i vidi kamen iz kojeg je loza izrasla neće vino doživjeti kao običnu robu. On neće kupiti samo bocu vina nego i uspomenu na mjesto kupovine, a uspomena je, među svim proizvodima, jedina roba kojoj cijena raste proporcionalno dužini sjećanja.
Zato vinska ruta Hercegovine mora prestati biti spisak tačaka na karti. Turista ne putuje da bi obilazio administrativno povezane objekte. On putuje zbog priče. Potreban mu je put koji ima početak, ritam i završetak: vinograd, degustacija, lokalni ručak, kulturno nasljeđe, priroda, muzika, razgovor, noćenje i siguran prevoz.
Zato Hercegovinu u toj priči ne bi smjelo zastupati više kancelarija koje prodaju isti proizvod. Vino ne zna gdje prestaje opština, počinje kanton ili prolazi entitetska linija. Vinova loza, srećom, još nije upoznata sa složenim ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Kupca u inostranstvu ne zanima na kojem nivou vlasti je ovjerena neka potvrda. Njega zanima Hercegovina. Tu činjenicu bi jednom morali prihvatiti i oni koji je predstavljaju.
Regionalni nastup ne znači brisanje lokalnih razlika. Upravo suprotno: zajedničko ime otvara prostor da se pokažu različiti položaji, mikroklime i vinski stilovi. Ali prvo mora postojati velika priča da bi manje vinske priče imale sigurno okruženje za svoju romansu.
Potrebni su zajednički podaci, stručni centar, savremena laboratorijska podrška, zaštita porijekla, edukacija ugostitelja, dostupnost vina na čašu, digitalna prodaja i turistički paketi koji se mogu rezervisati bez telefoniranja nečijem rođaku. Potrebna je i generacija ljudi koja će razumjeti i vinograd i tržište jer dobro vino koje niko ne zna predstaviti ostaje porodična tajna.
Hercegovina, dakle, ne treba još jednu kampanju u kojoj će samu sebe proglasiti vinskim biserom. Balkansko poluostrvo puno je bisera koje niko nije pronašao zato što su vlasnici bili zauzeti štampanjem predizbornih brošura.
Potrebna joj je odluka da se vino više ne tretira kao ukras turizma, nego kao osovina ruralnog razvoja. Oko njega mogu rasti gastronomija, smještaj, zanati, kulturne manifestacije, poljoprivreda, zapošljavanje mladih i međunarodna prepoznatljivost cijelog prostora.
Jer vino je neobičan proizvod. U njemu se zemlja pretvara u priču, vrijeme u ukus, a ljudski rad u nešto što može trajati duže od čovjeka koji ga je stvorio.
A Hercegovina sve to već ima u boci.
Sada još mora naučiti da svijetu ne prodaje samo vino nego razlog zbog kojeg je ono moglo nastati jedino i samo ovdje, u Hercegovini.
