HEROJI LJUDSKIH PRAVA: Aminatou Haidar, Gandhi naroda Zapadne Sahare

    Trideset godina mirne borbe za nezavisnost njene domovine donijele su joj nadimak „Gandhi Saharaca“, a njena odlučnost i dostojanstvo učinile su je najpoštovanijom liderkom tog naroda koji nastanjuje prostor Zapadne Sahare. Njeno ime je Aminatou Haidar i ona je heroina borbe za ljudska prava.

    Rođena 24. jula 1966. godine, Aminatou Haidar je imala tek devet godina kada se Španija, nekadašnja kolonijalna sila, povukla sa prostora Zapadne Sahare ostavljajući prostor za Maroko da izvrši aneksiju ovog komadića Afrike. Domicilnom narodu – Saharcima (Sahrawi) – su i Španija i Maroko i Ujedinjeni narodi obećavali pravo na samoopredjeljenje, no ni nakon skoro pola stoljeća taj referendum nije održan a međunarodna zajednica posmatra ovaj slučaj sa već poslovičnom indiferentnošću.

    Borba protiv represije

    Aminatou Haidar je postala aktivistica u tinejdžerskim danima kao jedna od pokretačica pokreta za ljudska prava Saharaca. Organizirala je demonstracije, dokumentirala slučajeve nasilja i torture i inicirala nekoliko štrajkova glađu da bi podigla svijest o patnjama njenog naroda. Bila je među osnivačima Kolektiva branitelja ljudskih prava Saharaca (CODESA), organizacije kojoj je kasnije bila i na čelu. Odigrala je ključnu ulogu u privlačenju pažnje međunarodne javnosti na neriješeni status Zapadne Sahare, temu koju je svijet dugo ignorirao.

    Već u prvim danima nakon aneksije 1975. godine, vlasti Maroka su uvele represiju nad Saharcima, negirajući njihovo pravo na samoopredjeljenje nakon dekolonijalizacije i njihova ljudska prava. Inače, Međunarodni sud pravde je te godine presudio kako sporna teritorija Zapadne Sahare prije španske kolonijalizacije nije pripadala ni Maroku niti Mauritaniji, što nije spriječilo ove dvije zemlje da izvrše invaziju na taj prostor i prisile polovinu populacije na egzodus. Mauritanija se nakon sporazuma sa borcima za nezavisnost Zapadne Sahare povukla 1979. godine ali je Maroko zadržao kontrolu nad većinom teritorija, uključujući sve veće gradove i prirodne resurse.

    Haidar je već sa 17 godina bila među predvodnicima mirnih protesta protiv marokanske okupacije, a ključni moment njene borbe desio se 1987. godine kada je Maroko kompletirao izgradnju 2,700 kilometara dugog pješčanog zida koji je dijelio zauzetu teritoriju od one koja je bila pod kontrolom Saharaca. U novembru te godine, zajedno sa još 400 demonstranata Aminatou Haidar je uhapšena i odvedena u tajni zatvor a da niko nije znao gdje je, i da li je živa ili mrtva! Haidar je, dakle, bila žrtva prisilnog nestanka, što se prema međunarodnom pravu smatra zločinom protiv čovječnosti.

    Četiri godine u zatvoru bez suđenja

    U zatvoru je provela četiri godine bez optužnice ili suđenja, izložena premlaćivanju i torturama koje su uključivale elektroškove i mučenja hemikalijama. Rekla je kako su joj godine u zatvoru nepovratno promijenile život i kako joj je tortura marokanskih vlasti otvorila oči. Puštena je 1991. godine, u novim okolnostima u kojima je oružani konflikt zaustavljen intervencijom UN-a i gdje se među Saharcima širio optimizam zbog uspostavljene misije UN za slobodan i pošten referendum u Zapadnoj Sahari (MINURSO). Ali, do tad je Zapadna Sahara naseljena brojnim Marokancima i pokušaji da se referendum održi su propali jer nije postojalo slaganje oko toga ko treba imati pravo glasa na izjašnjavanju o nezavisnosti ili integraciji sa Marokom.

    Po izlasku iz zatvora, Aminatou Haidar se borila za oslobađanje drugih političkih zatvorenika, dokumentirala je slučajeve kršenja ljudskih prava i zloupotreba vlasti. „Dvije decenije niko nije znao šta se dešava u Zapadnoj Sahari. Nije bilo interneta, nije bilo telefona pomoću kojih bismo komunicirali sa svijetom. Međunarodni posmatrači nisu znali ništa i nisu se mogli probiti na našu teritoriju“, kazala je kasnije, nakon što je svijet obratio pažnju na Saharce i nakon što je podrška njenoj borbi dobila međunarodnu podršku.

    U junu 2005. je ponovo uhapšena i osuđena na sedam mjeseci zatvora, nakon što ju je policija pretukla i teško ozlijedila tokom mirnih protesta. Amnesty International je izrazio ozbiljne sumnje u pravičnost suđenja, a Haidar je dva puta u zatvoru štrajkovala glađu. Nakon izlaska joj je, zahvaljujući pritisku Sjedinjenih Američkih Država, dopušteno da 2006. otputuje u Španiju gdje je primila nagradu Juan María Bandrés a dvije godine kasnije je odlikovana i nagradom Robert F. Kennedy za ljudska prava. Ove prilike je iskoristila i za brojne javne nastupe u kojima je govorila o borbi za slobodu svog naroda.

    „Moja borba nije individualna, to je borba za kolektivna prava mog naroda“

    Uprkos progonu i teškoćama, nastavila je svoju borbu kroz nenasilni aktivizam. U novembru 2009., nakon što je u SAD primila Nagradu za građansku hrabrost marokanske vlasti joj nisu dopustile ulazak u domovinu jer se odbila izjasniti kao državljanka Maroka. Pasoš joj je zaplijenjen i prognana je na španske Kanare gdje je ostala zaglavljena na aerodromu budući da joj španske vlasti bez pasoša nisu dopustile ni ulazak ni povratak u Zapadnu Saharu. Na aerodromu je otpočela štrajk glađu koji joj je ugrozio zdravlje i život na očigled javnosti.

    Na noge su se podigli aktivisti, nobelovci, celebrityiji, reagirao je i povjerenik UN za ljudska prava, a Haidar je već bila životno ugrožena kad su vlasti Maroka popustile i dopustile joj povratak u Zapadnu Saharu nakon 32 dana štrajka glađu. Ali, najteži uvjeti borbe su nešto na šta je navikla.

    Posljednjih godina, ova heroina borbe za ljudska prava se posvetila radu sa mladim Saharcima, od kojih neki gube vjeru u nenasilnu borbu. „Mladi su očajni i razočarani nedostatkom volje da Vijeće sigurnosti UN-a riješi pitanje Zapadne Sahare. Vjeruju da moraju uzeti oružje u ruke i krenuti u rat da ovaj problem riješe. Kad se to desi, Vijeće sigurnosti će žaliti što nije slušalo poruke boraca za ljudska prava“, poručuje Haidar i upozorava kako okretanje oružju neće donijeti promjenu.

    Poruke mira imaju još veću težinu ako znamo da dolaze čak i nakon što je 2012. pretučena od strane policije pri povratku sa sastanka sa izaslanikom Generalnog sekretara UN za Zapadnu Saharu Christopherom Rossom, i da je njen dom napadnut kamenjem dok je u njemu imala sastanak sa predstavnicima UN-a. Zamrzavanje njene imovine i uskraćivanja slobode kretanja su stalni metodi pritiska, a godine u zatvorima su joj ozbiljno narušile zdravlje.

    Bez obzira na sve, ona nastavlja borbu i zagovaranje za samoopredjeljenje Saharaca i njihova ljudska prava. „Nikad me ne napušta nada u budućnost. Sigurna sam da će pravda doći jednog dana, ali ne mislim da ćemo uskoro imati rješenje. Dok međunarodna zajednica, naročito Vijeće sigurnosti UN-a, ne pokažu volju da riješe problem samo gubimo vrijeme“, jasna je Aminatou Haidar, heroina ljudskih prava.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...