Nedavno sam ponovo pogledao serijal filmova Hunger games i mogu vam reći da sam mnogo toga prepoznao u sistemu u kojem živimo. Ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i globalno. Ali držat ću se Bosne i Hercegovine. Kad sam ih prvi put gledao, pomislio sam da je dobro što to nije stvarnost da su scenariji koje gledamo samo bujna mašta scenarista i producenata pretočena u distopiju. E pa, više ne mislim tako. Danas u tim filmovima vidim prepoznatljivu stvarnost. Stvarnost bez arena i kamera. Nemamo Kapitol u toj formi, ali imamo elitu koja se ponaša kao da živi u paralelnom svijetu i u drugoj dimenziji. Imamo vladajuću kliku koja hoda crvenim tepisima dok sve oko njih gori – zdravstvo, obrazovanje, ekonomija i naša budućnost. Imamo narod koji šuti, savijen, uplašen i ubijeđen da ne može ništa promijeniti jer tako im je godinama servirano.
“Šuti, dobro je pa ne puca”
I nemamo bukvalne distrikte ali imamo entitete i kantone u kojima su sela bez vode, škole bez grijanja i mlade koji pakuju kofere jer više ne vjeruju u ovu državu. To je naša verzija Panema. A sve što elita ima da ponudi jeste da nas ubjeđuje da budemo strpljivi jer reforme su tu, krećemo ka EU, zatvaraju se poglavlja, ispunjavaju se uslovi. Ma odbijte sa lažima i sa zahtjevima za strpljenjem. A mediji? Oni su u ovom cirkusu postali glavni scenaristi. Ne informišu ali jako dobro programiraju. Umjesto vijesti, dobijemo sapunicu i zadrugu. Umjesto odgovornosti, dobijemo spin. Pet gluposti, četiri sise, tri afere, dvije laži. Sve samo da zaboraviš na činjenicu da ti je plata sve manja jer je račun za grijanje sve veći. Sistem te uči da šutiš. Da klimneš. Da ne postavljaš pitanja. Ako se buniš, postaješ remetilac reda. Ako pišeš i ukazuješ, kažu da mrziš državu. Ako protestuješ i boriš se za bolje, strani si plaćenik.
Tako se odgaja narod koji ne pita zašto, nego kako da preživi još jednu sedmicu. A i nasilje je tu. Samo što je elegantno upakovano. U obrazac birokratije, u tišinu institucija, u čekanje na operaciju, u minimalac koji ne pokriva ni pola mjeseca. Ljudi ne umiru samo od metka. Umiru od sistema koji ih melje, svaki dan, bez pauze. Ova zemlja tone, a mi glumimo da je sve normalno. Kao da je normalno da mladi ljudi čiste guzice po Njemačkoj dok ministri jedu kavijar. Kao da je normalno da dijete u 21. stoljeću nema toplu učionicu. Kao da je normalno da više ne znaš ko vodi državu jer svi samo prebacuju odgovornost. Mladi ljudi, možda sada šutite, možda vam se čini da se ništa ne može promijeniti. Ali ima nade, i ta nada ste upravo vi. Još uvijek postoje mladi koji se ne boje reći istinu, koji ne pristaju na laži i nepravdu.
Izađite na ulice, govorite glasno, borite se riječima, stavovima, djelima i činjenicama. Ne dozvolite da vas ušutkaju. Treba nam svima dosta biti da gledamo kako nas lažu, potcjenjuju i uništavaju. Trebamo prestati da ovo zovemo realnost. Ovo nije realnost. Ovo je prevara. Sistem koji su pretvorili u igralište za elitu, a nama ostavili samo mrvice i naređenje da šutimo.
Ako su nas Hunger Games nečemu naučile, onda je to da se distopija ne pojavi preko noći. Ona raste dok mi šutimo. Svaka mala nepravda koju pustimo da prođe, dio je tog rasta. I tako će doći dan kada više nećeš imati ni prava, ni izbora, ni glasa. Samo igru u kojoj ne znaš ni zašto igraš, ni protiv koga. Ali ćeš morati to slaviti. Zato – nemoj da šutimo. Vrijeme je da počnemo psovati naglas. Da govorimo. Da se ne stidimo bijesa. Jer bijes znači da ti još stalo.
Ne smijemo da izgubimo sebe.
