Jedanaestog juna 1963. godine, svijet je svjedočio trenutku najdubljeg žrtvovanja i iskonske hrabrosti, kada se u najprometnijem dijelu Sajgona budistički monah Thich Quang Duc samozapalio u znak protesta protiv politike vijetnamskog predsjednika Ngo Dinh Diema. Ovaj čin samospaljivanja snažno je odjeknuo u cijelom svijetu skrećući pažnju na patnje vijetnamskog naroda, a fotografija monaha u plamenu učinila je da on za sva vremena ostane urezan u kolektivno pamćenje naše civilizacije kao heroj ljudskih prava.
Duc je bio cijenjeni budistički monah. Rođen je 1897. godine, već sa petnaest godina je posvetio svoj život vjeri, a sa 20 je postao monah. Nakon obaveznog perioda izolacije i meditacije, proveo je dosta vremena putujući po Vijetnamu u religijskoj službi zagovarajući mir, pravdu i duhovno prosvjetljenje kroz učenja budizma. Bio je poznat po svom suosjećanju, mudrosti i nepokolebljivoj predanosti društvenim promjenama.
Šezdesetih godina prošlog vijeka, Vijetnamom je autokratski vladao predsjednik Ngo Dinh Diem, koji je provodio politiku marginalizacije određenih religijskih zajednica, uključujući i budističku. Diem je bio pripadnik katoličke manjine u državi sa više od tri četvrtine stanovništva koje je pripadalo budističkoj zajednici, te je provodio politiku koja je u svakom pogledu favorizirala katolike – od rada i napredovanja u državnoj službi preko poreznih olakšica pa do raspodjele državnog zemljišta.
Provodila se kampanja pokatoličavanja kojoj su državne politike išle na ruku, tako da su cijela sela prelazila pod okrilje Katoličke crkve kako bi opstala. Thich Quang Duc i drugi istaknuti budisti su se suočavali sa progonom i diskriminacijom, tenzije u narodu su rasle i protesti su postajali sve češći. Jedan od najvećih protesta bio je na rođendan Buddhe Gautame 1959.godine, kada je ubijeno devet ljudi u masi koja je mahali budističkim obilježjima.
Desetog juna 1963. stranim novinarima je javljeno kako će se idućeg dana na ulici ispred ambasade Kambodže, nedaleko od predsjedničke palače, „desiti nešto važno“. Dosta medija je ignorisalo poziv, tako da se na licu mjesta pojavilo svega nekoliko novinara.
Thich Quang Duc je došao u povorci od 350 budističkih svećenika koji su nosili natpise na vijetnamskom i engleskom jeziku, tražeći od Diemovog režima da prestane sa ugnjetavanjem budista i osigura im ravnopravnost u društvu. Sam Duc je sjeo na jastuk na ulici, zauzeo je karakteristični položaj lotosovog cvijeta, a dva monaha su ga zalili benzinom iz kanistera. Duc je izvadio brojanicu i izgovorio molitvu Buddhi, nakon čega je na sebe ispustio zapaljenu šibicu. Plamen je buknuo gutajući njegovu odjeću i tijelo.
Reporter New York Timesa David Halberstam je događaj opisao ovako:
„Plamen je dolazio od ljudskog bića, tijelo mu je polako venulo i smežuralo se, a glava mu je crnila i ugljenisala se. U vazduhu se osećao miris zapaljenog ljudskog mesa; ljudska bića izgore iznenađujuće brzo. Iza sebe sam mogao čuti jecanje Vijetnamaca koji su se okupljali. Bio sam previše šokiran da bih plakao, previše zbunjen da bih bilježio ili postavljao pitanja, previše zbunjen da bih uopće razmišljao… Dok je gorio, nije pomaknuo ni mišić, nije pustio niti zvuk, njegova smirenost bila je u oštrom kontrastu s ljudima koji su oko njega jecali.“
Samozapaljenje ovog budističkog monaha imalo je trenutni i dalekosežan utjecaj. Vijest o užasnom protestu se proširila munjevitom brzinom, kako u Vijetnamu tako i po cijelom svijetu, šokirajući ljude i inspirišući ih da djeluju. Uslijedio je talas protesta protiv predsjednika Diema na kojima su vijetnamski budisti zahtijevali vjersku slobodu, ljudska prava i demokratske reforme. Globalna zajednica je također shvatila poruku, te se samospaljivanje Thich Quang Duca smatra prekretnicom u odnosu svijeta prema Diemovom režimu. Fotografije monaha u plamenu su navodno užasnule i samog predsjednika SAD Johna Kennedyja, čija je vlada bila jedna od glavnih partnera predsjednika Diema.
U talasu protesta koji su uslijedili u Vijetnamu zabilježeno je još barem pet slučajeva samospaljivanja, a 1. novembra 1963. je Diemov režim konačno svrgnut. U državnom udaru su pogubljeni i on i njegov brat, Diemov glavni savjetnik i zapovjednik snaga koje su provodile teror nad budistima.
Ono što je uradio Thich Quang Duc ostavilo trajno je naslijeđe. Njegov čin ostaje podsjetnik na snagu nenasilnog otpora i žrtvu koja se podnosi u borbi za slobodu i pravdu, a fotografija monaha u plamenu će ostati mrlja u svijesti čovječanstva ali i simbol istrajnosti ljudskog duha u suprotstavljanju represiji.
