Terry Fox je bio sasvim običan mladić iz okoline Vancouvera, posvećen školi, sportu, porodici i prijateljima. Ali, dijagnoza osteosarkoma – vrste kancera – na desnoj natkoljenici u dobi od svega osamnaest godina će sve promijeniti, te od Terryja učiniti ikonu borbe protiv raka. Amputacija noge koja je bila neizbježna, te iskustvo od šesnaest mjeseci boravka u bolnici će u njemu probuditi saosjećanje i poriv da pomogne oboljelima od raka, navodeći ga na put koji će svijetu donijeti istinsku promjenu.
Njegovo lično iskustvo i sve ono čemu je kroz bolnički tretman svjedočio doveli su ga samo do jednog zaključka – za istraživanje raka i borbu protiv ove bolesti je potrebno puno više novca. Naime, doktori su mu rekli kako zahvaljujući napretku u kemoterapiji ima 50% šansi za preživljavanje, a da su samo prije nekoliko godina te šanse bile oko 15%. Tako se odlučio za jedinstven poduhvat – uprkos tome što mu je amputirana noga, počeo je trčati i spremati se da pretrči Kanadu sa kraja na kraj države kako bi prikupio sredstva za finansiranje istraživanja raka.
Dvanaestog aprila 1980. godine je simbolično umočio svoju protezu u Atlantski okean i otpočeo trku koja je ujedinila kanadsku naciju kao nijedan događaj ni prije ni poslije nje. Svoju utrku nazvao je „Maraton nade“ (Marathon of Hope) i nije je trčao zbog slave, nego kako bi probudio ljude i pokrenuo ih u pravcu promjene za dobrobit onih koji pate od najteže bolesti. Cilj mu je bio prikupiti 24 miliona kanadskih dolara – jedan dolar po svakom građaninu Kanade u to vrijeme.
Maraton nade
Trčao je svakog dana po 42 kilometra na svojoj protezi, od Newfoundlanda i Labradora preko svih kanadskih provincija do Ontarija. Dvadesetdvogodišnji amputirac se nije obazirao na vremenske uvjete, te je trčao i po snijegu, kiši, vjetru, vrućini i vlazi. Zaustavio se u preko četiri stotine gradova i škola kako bi okupljenima objašnjavao razlog zbog kojeg trči i podizao svijest o borbi protiv raka.
Počinjao bi trčati u 4:30 ujutru, a često bi posljednji kilometar u danu istrčao u predvečerje. Ponekad je spavao u kombiju u kojem ga je pratio njegov prijatelj Doug jer nije imao novca za prenoćište, nekad su ga dočekivale stotine okupljenih ljudi, a nekad bi ostao sam i bez ijednog prikupljenog dolara tog dana…
Međutim, Terry Fox nije nijednog trena klonuo duhom, i nadom da će njegov poduhvat odjeknuti među Kanađanima. Kad je 28. juna došao do Ontarija, cijela država je svakodnevno pratila njegov napredak a donacije za istraživanje kancera su pljuštale!
Dok je trčao, njegova priča je dopirala do sve više i više ljudi iz svih društvenih slojeva. Njegova utrka je opravdala svoj naziv i „Maraton nade“ je uistinu pružio nadu brojnim ljudima koji su Terryju dolazili sa svojim iskustvima i pričama. Poduhvat u koji se upustio nije stao na granicama Kanade, nego je postao međunarodni događaj – ljudi diljem svijeta u Terryju nisu vidjeli samo simbol nade za oboljele od raka, već i borca za sve koji su se suočavali s preprekama u svojim životima.
Nažalost, nakon 143 dana i 5,373 pretrčana kilometra, Terry Fox je 1. septembra rao stati. Za to je bila odgovorna jedina stvar koja ga je mogla zaustaviti – bolest. Rak mu je metastazirao u pluća i uništio san o završetku utrke na obali Pacifika. Morao je biti hospitaliziran, ali uprkos tome je Terry i iz bolničkog kreveta nastavio sa kampanjom prikupljanja sredstava za borbu protiv raka.
Pozvao je Kanađane da nastave podržavati „Maraton nade“, a ljudi su još jače nastavili podržavati njegovu borbu, shvatajući da se bolest može desiti svakome. Poznati sportisti i drugi celebrityji su se priključili akciji, kanadska državna televizija su organizovala „teleton“ na kojem je u samo pet sati prikupljeno deset miliona dolara, tako da je u aprilu 1981. dostignut cilj kojeg je Terry Fox zacrtao na početku priprema za trku.
Unatoč kemoterapijama, u mjesecima koji su uslijedili Terry je gubio svoju ličnu borbu sa bolešću. Rak je metastazirao i 28. juna 1981. – tačno godinu dana nakon što je trčeći ušao u Ontario – pao je u komu i preminuo. Povodom njegove smrti zastave u cijeloj Kanadi su spuštene na pola koplja, a sahrana heroja nacije je prenošena na televiziji.
Terry Fox Run
Još za vrijeme Foxove trke, hotelijer Isador Sharp – vlasnik lanca hotela Four Seasons kojem je rak uzeo sina – iznio je inicijativu da se godišnje organizuje dobrotvorna trka u svrhu prikupljanja sredstava za borbu protiv raka. Sharp je za svaki Foxov pretrčani kilometar uplatio po dva dolara i potaknuo je hiljade drugih biznisa da učine isto.
Nakon Terryjeve smrti, Sharp i Four Season su već u septembru 1981. organizovali prvu utrku Terry Fox Run koja nema natjecateljski karakter i u kojoj nema pobjednika i poraženih. Širom Kanade je u prvom izdanju ove trke učestvovalo preko 300,000 Kanađana i Kanađanki, koji su prikupili 3.5 miliona dolara. U drugom izdanju trke uzele su učešće sve škole u državi, a nakon toga je događaj poprimio internacionalni karakter.
Svake godine širom svijeta u događaju Terry Fox Run učestvuje preko milion ljudi, što ga čini najvećim donatorskim događajem za borbu sa rakom. Do sad je prikupljeno preko 850 miliona dolara koji su proslijeđeni naučnim institucijama, i zahvaljujući kojima su finansirana značajna medicinska otkrića u oblasti onkologije.
I tako priča o Terryju Foxu traje, kako u historijskim knjigama, tako i u srcima onih koji nastavljaju maraton koji je započeo – maraton prema pravdi, jednakosti i svijetu u kojem svaka osoba može trčati svoj vlastiti maraton sa nadom i dostojanstvom.
