Piše: Dajana Cvjetković
U Bangkok sam došla 21. jula što je za mnoge potpuno pogrešno vrijeme za obilazak Tajlanda zbog perioda tropske monsunske klime koja podrazumijeva visoke temperature, veliku vlažnost, česte pljuskove i promjenjivo vrijeme. Za mene je to ipak bilo najljepše moguće vrijeme s tim da je, da se razumijemo, svako vrijeme najbolje moguće vrijeme za posjetiti Tajland jer Tajland je i avantura i red i nered i sunce i kiša i gužva i mir i fenomenalni ljudi! I slonovi 🙂
U Tajland sam otputovala planski: u 2026. godini sam odlučila završiti fakultet upisan u vrijeme mentalnog ludila izazvanog COVID-pandemijom, promijeniti posao u civilnom sektoru što su mnogi oko mene ocijenili kao samoubilački napad i otputovati u Tajland (u koji sam se gotovo namjerno zaljubila) zbog čega sam prihvatila tromjesečni konsultantski posao koji je od mene i partnera uzeo dušu, ali bilo je to putovanje iz naših snova!
Tajland je inače zemlja veličine Španije sa više od 71 milion stanovnika. Sa 0,9 posto nezaposlenih više nisu siromašna, nego zemlja sa srednje niskim prihodom. Prije nego što sam krenula na put, očekivala sam šarenilo, buku, sirenu, glasnu muziku… A dobila sam… Bogatstvo!!!! Bogatstvo boja, mirisa, okusa, umjetnosti, arhitekture, prirode, raznolikosti, bujne prirode, mira, osmijeha i ljudske dobrote.
Grad anđela
Prva stanica bio je Bangkok, glavni grad koji Tajlanđani najčešće nazivaju Krung Thep što znači Grad anđela. Njegov puni ceremonijalni naziv gotovo je nemoguće izgovoriti u jednom dahu – Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Ayuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit. (ChatGPT kaže da to znači „Grad anđela, veliki grad, grad vječnog dragulja, veličanstveni grad boga Indre, velika prijestolnica svijeta ukrašena s devet dragulja, kraljevski grad, veličanstvena kraljevska prijestolnica, nebesko prebivalište u kojem borave bogovi, koje je stvorio Vishnu“.) Sa svojih 168 slova smatra se najdužim službenim imenom mjesta na svijetu.
Prvi izazov na ulicama Bangkoka bio je kako preći ulicu jer semafor i pješački prelaz kao saobraćajne znakove niko ne poštuju. No podizanje ruke sjajno funkcioniše, a ni jedan vozač ne pokazuje nervozu i ne svira drugima. Kad sam prešla cestu otišla sam na obalu rijeke Chao Phraya i sjela na brod koji je tamo uobičajeno prevozno sredstvo između hramova i kućica na obali koje su dio starog Bangkoka.
Ispod brojnih plovila na toj rijeci moguće je vidjeti goleme vodene varane, guštere veličine do 3 metra koji izgledaju kao manji krokodili. Jedna mještanka, vidjevši moj izraz lica, rekla mi je da se oni nalaze u rijeci i oko nje, da im gradska vreva odgovara kao i ostaci hrane koji završe u rijeci jer su oni mesožderi.
Dok sam ja u glavi procesirala tu spoznaju, ona je hladno prešla na istorijske činjenice – da je Bangkok glavni grad Tajlanda tek od 1782. godine, ali da kralj ni danas ne živi u njemu, tu se nalazi samo njegova palata za prijeme, delegacije i inauguracije, da je sada u tom kompleksu i hram u kojem su tijela njegove majke i kćerke koja čekaju ceremoniju spaljivanja koja će biti u oktobru… Njihova smrt je razlog da mnogi Tajlanđani nose crninu, a na javnim mjestima su izložene slike tih dviju žena, ali crno-bijele dok su kraljeve slike u boji i prikazuju ga znatno mlađim nego što jeste jer on tako želi.
Pričala je još nešto o kraljevskoj porodici, pa o tome da je ona “simpatizerka People's Party koja je popularna, ali ne i pobjednička – obožavaoci monarhije su najbrojniji u parlamentu. Ta stranka se ranije zvala Move Forward i pokušavala reformirati član 112 (lèse-majesté) zakona koji kažnjava uvredu kralja i članova kraljevske porodice. Stranka Move Forward je 2024. raspuštena odlukom Ustavnog suda, a od njenog članstva nastala je People's Party, a stanovnici su postali oprezniji prema monarhiji, iako i dalje žele širu demokratsku reformu političkog sistema”…
Da, Tajland je formalno ustavna monarhija s parlamentarnim sistemom – parlament ima dva doma od kojih jedan ima 500 zastupnika koje građani biraju na izborima, a drugi dom, odnosno Senat, 200 članova koji se biraju indirektno. Kralj je šef države, premijer šef vlade, a izvršna, zakonodavna i sudska vlast su formalno odvojene.
Moja sagovornica mi je, prije nego što je sišla s brodića, dala savjet da ustajem rano jer je Tajland najljepši u zoru i da se ne šalim s monarhijom, kraljem i novčanicama jer bih mogla opasno nagrabusiti.
Smaragdni Buda
Obilazak Bangkoka nastavila sam prema Velikoj kraljevskoj palati ili Grand Palace, kompleksu u kojem se nalazi i Wat Phra Kaew ili Hram Smaragdnog Bude. Već na samom ulazu imala sam osjećaj da sam zakoračila u neki drugi svijet. Zlato, kristali, staklo, keramika i hiljade sitnih ukrasa blještali su sa svih strana. Nisam znala gdje da gledam. Činilo mi se kao da sam se izgubila u beskrajnom vrtlogu boja i sjaja. Sve je jako raskošno i djeluje nestvarno.
Turisti su prolazili u kolonama i slikali pokušavajući uhvatiti najbolji kadar, a ja sam samo pokušavala upiti prizor, bez objektiva između sebe i onoga što gledam. U tom moru blještavila posebno me oduševio kip Velikog Bude – njegova monumentalnost čini da djeluje nadrealno i, uprkos mnoštvu ljudi oko mene, uspjela sam na trenutak zaboraviti na gužvu. (Sreća pa je moj partner-saputnik uhvatio poneki momenat da imam slike za sjećanje.)
A onda sam ušla pred Smaragdnog Budu. On je malen, ali uzdignut visoko u hramu, daleko iznad pogleda posjetilaca. Fotografisanje u unutrašnjosti nije dozvoljeno i možda upravo to trenutke pred njim čini posebnim: samo ja i mala figura Bude u tišini koju osjetite iako je hram prepun turista.
Smaragdni Buda, iako mali, u meni je izazvao osjećaj mira kakav nisam očekivala da ću pronaći usred jednog od najbučnijih i najnemirnijih gradova koje sam posjetila. Disciplinu u hramu nadgledaju 2–3 budistička monaha ukotana u narandžaste plahte i tu sam naučila da se za tu nijansu narandžaste kaže „tajlandski narandžasto“.
Nakon toga nastavila sam prema Wat Arunu ili Hramu izlazećeg sunca, a potom i u Wat Pho poznat po velikom Ležećem Budi. Svaki od tih hramova ima svoju posebnu ljepotu i ono što sam iz njih ponijela nije slika raskošne arhitekture, nego pitanje koje mi se sve češće vraćalo – koliko često u svakodnevnom životu uopće primjećujemo ono što imamo? Naime, u hramu Wat Pho, hramu Ležećeg Bude, duž zida je poredano 108 bronzanih zdjelica. Taj broj je u budizmu sveti broj i simbolizuje 108 vrlina koje je Buda ostvario na putu ka prosvjetljenju, a isti ti simboli urezani su i na tabanima ogromne pozlaćene statue. Posjetioci kod ulaska mogu kupiti zdjelicu sa 108 kovanica koja košta oko 20 bahta ili 1 KM i hodajući duž zida ubaciti po jednu kovanicu u svaku posudu. Vjeruje se da taj čin donosi sreću i prosperitet, a prihod ide za održavanje hrama i podršku monasima. Žena na ulazu mi je rekla da kod svake posude zahvalim na nečemu u životu i već na polovini puta mi je ponestalo riječi zahvalnosti. Dok sam tako hodala između zlatnih krovova, mozaika, keramike i statua počela sam razmišljati o blagodatima kojima smo svakodnevno okruženi, a koje zbog brzine života, potrošnje i stalne potrebe za nečim novim često više ni ne primjećujemo. Tako sam u Bangkoku sam među toliko turista i toliko komercijalnog sjaja, paradoksalno, ali počela razmišljati o jednostavnim stvarima – o miru, zahvalnosti, ljepoti i trenutku u kojem čovjek samo zastane i gleda i iza sveg tog zlata, kristala i blještavila pronašla nešto što se ne može fotografisati i možda je upravo u tome bila najveća vrijednost ovog obilaska.
Tom Yum Kung
Polako je došlo i vrijeme za večeru, i to uličnu! Jedva sam se odlučila šta izabrati za jelo među obiljem predobrih mirisa i namirnica. Odluka je pala na Tom Yum Kung, čuvenu tajlandsku supu s kozicama. Tom Yum je poznat po svom karakterističnom spoju ljutog i kiselog okusa, a upravo ta snažna kombinacija čini ga jednim od prepoznatljivih simbola tajlandske kuhinje. Naručila sam “no spicy” 😉
Kad je stigla na sto, prvo me osvojio miris: limunska trava, galangal i čili, a unutra sočne kozice. Prvi zalogaj bio je gotovo mali kulturni šok. Kiselo, ljuto, aromatično i istovremeno osvježavajuće. Okusi se nisu smjenjivali jedan za drugim, nego su svi odjednom eksplodirali u ustima.
Punog stomaka odvajam se od ekipe koja odlučuje da reinkarnira Handover party na bangkoškom krovu i ostajem na ulici da uživam u noći uz Mai Thai koktel na šanku hipi kombija u blizini hotela. Zapravo jedva čekam novi dan – prijavila sam se za školu tajlandske kuhinje!
Škola tajlandske hrane
Odmah nakon prve jutarnje kafe idem na cjelodnevni čas kuhanja u Thai školu White Lotus. Čas je započeo obilaskom pijace povrća i cvijeća. Sve je tako miomirisno i mami da probam, ali nisam bila dovoljno hrabra za ljute papričice.
Nakon pijace idemo u kuhinju – učiteljica, ja i još devet osoba iz različitih dijelova svijeta, od Amerike preko Filipina do Francuske. Učili smo o namirnicama, osnovama tajlandske kuhinje i pripremali četiri jela: Tom Yam Kung, Pad Thai, Som Tam i Mango Sticky Rice. Ne mogu vam reći šta mi se više dopalo, ali vam ne mogu dati ni recepte jer većina namirnica na Balkanu nije dostupna.
Do kraja dana bila sam očarana bogatstvom okusa, ali i dalje je na vrhu liste Tom Yam Kung koji sam sama spremala i mogu vam reći da je bio bolji od onog u koji sam se zaljubila prvog dana. Za Tom Yam Kung potrebni su, između ostalog, kozice, limunska trava, galangal, listovi kaffir limete, čili, limeta i riblji sos, a upravo ta kombinacija daje mu prepoznatljiv spoj ljutine, kiselosti i intenzivnih aroma.
Pijace Bangkoka
Trećeg dana, između ostalog, obilazim pijace. To je jedan poseban svijet. Na ovim turističkim nema namirnica na vagu ili cvijeća, ali ima suvenira, svježeg voća, odjeće, hrane i pića. Usudiću se reći – ništa posebno zanimljivo.
Ali Maeklong Railway Market, odnosno pijaca kroz koju prolazi voz, ipak je nešto posebno. Na štandovima su voće, povrće, meso i začini, prodavači glasno nude svoju robu, ljudi hodaju po tračnicama i razgledaju štandove oko pruge… A onda se začuje zvuk sirene i u samo nekoliko trenutaka atmosfera se mijenja: prodavači sklanjaju tende, suncobrane i dio robe koja je bila izložena uz prugu, ljudi se pomjeraju unazad, a ja stojim zbunjena i čekam da vidim kako voz prolazi kroz prostor u kojem sam samo par sekundi ranije normalno hodala i jela durijan, najčudnije voće ikada. Durijan je najčudniji zbog snažnog, vrlo specifičnog mirisa koji mnogima djeluje toliko neugodno da je njegovo unošenje zabranjeno u neke hotele i javni prevoz, a okus mu je potpuno drugačiji od mirisa – kremast, sladak i intenzivan. Mirisom je apsolutno neprivlačan, rekla bih gadan, a okus je kao bijeli luk, karamela, vanilija, i gnjecave je teksture i Tajlanđani ga obožavaju.
Voz je prošao kroz pijacu toliko blizu štandova da cijeli prizor djeluje nestvarno i čim je prošao posljednji vagon – tende se ponovo otvaraju, roba se vraća na svoja mjesta i pijaca nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. To je nevjerovatna svakodnevnost u Tajlandu, dio običnog radnog dana.
Nakon pijace na tračnicama otišla sam na Damnoen Saduak Floating Market, jednu od najpoznatijih plutajućih pijaca Tajlanda. Tamo me, umjesto ulica i asfaltiranih prolaza, dočekuju uski kanali i drveni čamci prepuni voća, hrane i različitih proizvoda. Prodavači robu nude direktno iz svojih čamaca, između kojih se kreću čamci u kojima su kupci. Sve je u pokretu: čamci se mimoilaze, prodavači dozivaju kupce, a sa svih strana dopiru mirisi hrane i tropskog voća. Iako je mnogo turista i sve je prilagođeno upravo njima, prizor je fascinantan jer se sve odvija na vodi.
Ove dvije pijace su najbolja slika svakodnevnog života u Tajlandu, a za nas potpuno nevjerovatna.
Ćevapi na uličnom marketu Koh Samuija
Novi dan donio je i novu avanturu i novu sliku Tajlanda!
Na zapadu i jugozapadu Tajlanda prostire se Andamansko more, a na istoku i jugoistoku je Tajlandski zaliv, uz čiju obalu je rasuto više od 1.400 otoka, od kojih su mnogi sinonim za tropski raj. Jedan od njih je Koh Samui, treći najveći otok Tajlanda i najveći u arhipelagu od više od 80 otoka koji uključuje i morski nacionalni park Ang Thong. Samui je postao poznata turistička destinacija, ali njegova ljepota i dalje proizlazi upravo iz prirode, iz mora, tropske vegetacije i osjećaja da ste, barem na trenutak, daleko od svega.
Čim sam stigla na Samui, imala sam osjećaj da sam zakoračila u potpuno drugi Tajland. Otok je dovoljno razvijen da pruža sve što turist može poželjeti, ali istovremeno još uvijek ima skrivene kutke u kojima se može pronaći tišina. Najpoznatije plaže poput Chawenga i Lamaija privlače veliki broj posjetilaca.
S plaže Lamaija otišli smo do uličnog marketa hrane i među morem štandova zapazili – balkanski. Tu smo upoznali rođenog Nišliju Milana s adresom na Koh Samuiju.
Njegova priča počela je prije nešto više od dvije godine kada je s drugom iz Slovenije došao na odmor u Bangkok. Tu su sreli drugog druga s djevojkom, a bio je 14. februar. Kao iskusni posjetioci Tajlanda koji su se već nekoliko puta vraćali predložili su da mu organizuju romantičnu večeru na nekom od poznatih rooftopova. No tog su dana mnogi imali istu ideju i bilo je gotovo nemoguće rezervisati sto. Ali balkanski šarm ili upornost Milana vode kroz želju da pomogne drugu i on uspije s menadžericom objekta obezbijediti sto za druga i njegovu djevojku. Nekoliko sedmica nakon intenzivnog dopisivanja s menadžericom Milan shvaća da nije za vezu na daljinu, pakuje kofere i njih dvoje sele na Koh Samui. Eto otkud balkanska kuhinja u turističkom raju u Tajlandu.
Među otocima Ang Thong National Marine Parka
Ujutro rano, sa Samuija, brzim brodićem krećemo prema Ang Thong National Marine Parku, arhipelagu od 42 otoka razasuta po tirkiznom moru. Otoci su poznati po vapnenačkim liticama, skrivenim lagunama, plažama i kristalnom moru. Mi smo obišli „samo“ četiri, ali i to je bilo dovoljno da shvatim koliko je priroda tamo raskošna.
Dan je bio rezervisan za snorkeling i kayaking, dok su se najizdržljiviji mogli upustiti u kratki penjački uspon do vidikovca odakle se pruža pogled na cijeli park i bezbroj zelenih otoka koji izranjaju iz mora. Ne znam da li sam više uživala u penjanju na vrh otoka ili u kajakingu. Veslajući kroz mirnu vodu imala sam osjećaj da se udaljavam od svega poznatog. Stijene prekrivene zelenilom, skrivene uvale i gotovo nestvarno plava boja mora činili su da se osjećam kao usred razglednice.
Phuket, grad života
Posjetili smo i jednu od najpoznatijih turističkih destinacija Tajlanda – Patong Beach na Phuketu. Tamo se smjenjuju turisti, ulični prodavači, muzika i miris mora, a iznad svega vijori se i zastava s ljiljanima kao podsjetnik na veze i prisutnost vanjskog svijeta.
Patong se ne gasi ni kada sunce zađe. Šetnice preplave ljudi, svjetla i različiti prizori, a među njima su i ladyboy-i ili “kathoey” koje su postali prepoznatljiv dio noćnog života Phuketa na kojem se nalazi navodno jedan od 10 najpoznatijih noćnih klubova u svijetu.
Nekoliko ulica dalje slika se mijenja i turističku vrevu zamjenjuju dijelovi grada u kojima se mogu vidjeti tragovi starog Phuketa, šarena sino-portugalska ili kinesko-portugalska arhitektura: uske ulice, stare fasade i kuće koje pričaju neku sasvim drugu priču o otoku.
Susret sa slonovima
Ali sigurno jedan od najljepših dana ovog putovanja provela sam u utočištu za slonove. Umjesto da ih gledamo kao turističku atrakciju, hranila sam ih, kupala i jednostavno posmatrala kako uživaju u vodi i društvu.
Utočišta za slonove koja rade po principima odgovornog turizma nastoje životinjama omogućiti što prirodnije uslove: nema jahanja, predstava ni prisiljavanja na izvođenje trikova. Posjetioci ih mogu hraniti, posmatrati i, u nekim utočištima, učestvovati u kupanju, dok se naglasak stavlja na brigu o životinjama i njihovom zdravlju.
Njihova veličina, mir i gotovo nevjerovatna nježnost ostavili su na mene snažan utisak. Tog dana nisam imala osjećaj da sam došla gledati životinje, nego da su one mene pustile u svoj svijet.
Posjetili smo i Phi Phi
A onda smo čamcem krenuli prema jednom od najpoznatijih otočnih arhipelaga Tajlanda. Cilj je bilo ostrvo Phi Phi, ali do tamo je more postajalo sve prozirnije, a ispod površine otvorio se čitav mali svijet. Malo sam i ronila i to među ribama čije su boje izgledale kao da su izašle iz crtanog filma. U jednom trenutku ugledala sam i ribice koje su me neodoljivo podsjetile na Nema. (Sjećate se crtanog filma „U potrazi za Nemom“?) Bilo je gotovo nestvarno gledati taj podvodni svijet iz neposredne blizine.
Na Phi Phiju sam slušala priče o čuvenoj Maya Bay plaži koju je proslavio film The Beach. Zbog ogromnog broja turista i potrebe za oporavkom ekosistema plaža je bila zatvorena za posjetioce. Iskreno – to me nije rastužilo. Naprotiv! Pomislila sam da i priroda treba odmor. Neka se ajkulice razmnožavaju, neka se koralji oporave i neka more ponovo bude ono što je bilo prije nego što smo ga počeli toliko intenzivno posjećivati.
Namjerno sam za kraj putovanja ostavila nešto potpuno drugačije – Velikog Budu na Phuketu. Ogromna bijela statua koja se uzdiže iznad otoka djelovala mi je impozantno. Stajala sam pred Budom i osjetila neku sasvim drugačiju vrstu tišine, mira i spokoja.
Putovanje sam završila uz blagoslov budističkog monaha što je trenutak koji mi je ostao kao posebno snažna uspomena. Nakon svega što sam vidjela shvatila sam da je Tajland zemlja nevjerovatnih kontrasta. I možda je upravo zato toliko teško otići iz nje!
E sad, pošto znam da ste poželjeli doživjeti isto, evo nekoliko servisnih informacija: putovali smo u aranžmanu jedne agencije iz Beograda odakle je bio i let Beograd – Istanbul – Bangkok, ali na tržištu postoji čitav niz sličnih ponuda. Meni je bilo bitno da se u što manje dana obiđe što više, a obavezno Phuket i Bangkok i bar jedno ostrvo za kupanje, a baš takvu kombinaciju je bilo teško naći kod drugih agencija.
Grupa za put na Tajland je bila sastavljena od potpunih stranaca, i baš to iskustvo putovati i dijeliti dane sa ljudima koje prije toga nisi poznavao dodatno je upotpunilo utisak o cijelom putovanju. Slijedeći put kad krenem na Tajland, a hoću sigurno, probaću sama, bez agencije, ali, iskreno, ne vjerujem da je moguće za samo 12-14 dana sam organizovati baš ovoliko toga.
Putovanje je trajalo 14 dana od čega dva otpadaju na sam let, a cijena od 1.550 eura po osobi uključivala je smještaj koji je bio zaista odličan, doručke, obilaske gradova, prevoz između destinacija, trajekt i avionski let od Koh Samuija do Phuketa. Svaki dodatni izlet plaćao se posebno u rasponu od 40 do 80 eura, zavisno od toga da li se ide brzim brodom, da li su uključeni piće i ručak, kao i od cijene ulaznica u nacionalne parkove.
Van programa sam se odlučila za čas tajlandske kuhinje. Organizacija je bila jednostavna, tuk-tukom se za sitan novac stiže bilo gdje, a iskustvo kuhanja me koštalo 25 eura.
Nekoliko savjeta za kraj
Ne nosite kofer pun kozmetike jer šampon, sapun i sve što vam zatreba naći ćete na svakom koraku u prodavnicama 7-Eleven koje rade 24 sata dnevno i predstavlja pravi tajlandski brend – priča se da je potrebnoviše godina da obiđete sve njihove objekte.
Pakujte se lagano, veš se pere za sitne pare – kilogram oko 3 KM, a u koferu ostavite mjesta za sve što ćete poželjeti ponijeti kući.
Budite spremni na to da ćete se ugojiti jer hrana je svuda i uvijek su tu neka iskušenja, pa dozvolite sebi da probate baš sve što vam se nudi.
I na kraju ovo je zaista sigurna zemlja, opustite se, budite otvoreni prema ljudima oko sebe i Tajland će vam vratiti jedno od najljepših životnih iskustava.
