Na Obali Slonovače ove je godine kakao slabo rodio. Velika Milka je zbog toga momentalno otišla na preko deset maraka kao da taj kakao bere lično Didier Drogba. U redu, nema kakaa – nema čokolade, skuplji kakao – skuplja čokolada, sve je to razumljivo. Ali, ako dogodine na Obali Slonovače kakao rodi k’o nikada do sad, čokolada će kod nas opet biti cener.
Jer ono što jednom poskupi, na stare se cijene više ne vraća. Evo naprimjer kada poskupi gorivo – odmah ide lanac poskupljenja koje se pravda porastom troškova transporta. Šta bude kad pojeftini gorivo? Cijene ostanu iste do sljedećeg poskupljenja goriva kad će opet sve poskupjeti.
Litra dizela 2,25 KM – cijena tegle kiselih krastavaca 2,60 KM. Dizel ode na 2,50 – krastavac na 2,70 KM. Porasli troškovi transporta. U pandemiji dizel ode na 3,70 – krastavac ide na 3,10 KM. Opet porasli troškovi troškovi transporta. Dizel u međuvremenu padne na 2,45 – krastavac na kraju 3,95 KM! Šta je sad bilo? Ne pitaj – izbio rat u Ukrajini, zaglavio tanker u Sueckom kanalu, poremećeni lanci snabdijevanja…
Kakav, bolan, lanac snabdijevanja – pa ne sklapaš svemirski brod sa milion čipova nego je sve što ti treba sirće, krastavac, voda i tegla, ne bereš krastavce po Donjecku i Luhansku nego oko Prijedora i ne prevoziš ih preko Sibira nego ih tri i po sata voziš do Sarajeva! Džaba sve. Gorivo, transport, Ukrajina, radna snaga, lanac snabdijevanja – sto je razloga da nešto poskupi a haman nijedan da išta pojeftini.
Isto tako i ta nafta. Kad svugdje na svijetu pojeftinjuje kod nas stagnira. Šta je razlog – troše se zalihe koje su kupljene na mediteranskom tržištu a ono je, znaš, nešto skuplje pa treba vremena da se te skupe zalihe potroše i cijena spusti…. Okej, ali kad nafta na svjetskom tržištu danas skoči – odmah sutra gorivo na pumpama ide gore. Pa zar nije zaostalo u tim zalihama nešto one jeftinije nafte od juče – jok, to se potroši u sekundi.
Bombonama se preko noći udvostruči cijena. Šta je razlog – znate rat u Ukrajini… A bukvalno na istoj polici stoje bombone koje se prave baš u toj napadnutoj Ukrajini i jeftinije su od lokalne balkanske konkurencije.
Ako nešto i ne poskupi – smanje mu masu pakovanja. Vidi, kafa od pola kile nije poskupjela! Nije, samo što više nije pola kile nego je 400 grama. Šta je to? Kažu šrinkiflacija – nije inflacija nego šrinkflacija, biva ne naplate ti više nego ti samo za iste pare dadnu manje. Ako i to, jer imaš čitavu masu primjera gdje ga i šrinkflatišu i inflatišu.
Evo naprimjer flaša Orangine. Vrtjela se u supermarketima oko 3,10 KM nakon što je pakovanje smanjeno sa 1,5 litre na 1,25 l. Sad je to smanjeno pakovanje otišlo na 3,75 KM, što ti dođe kao da ti naplate još dvije čaše a ustvari odliju jednu sebi. I tako na svakom koraku – bezobrazna poskupljenja uz opravdanja koja vrijeđanje inteligencije potrošača.
Jedini pravi odgovor na sve ovo je reći – NE DAM VAM PARE!
Više nije stvar može li čovjek sebi nešto priuštiti ili nije. Ne davati svoj novac nekom ko te očigledno guli i obmanjuje sada lagano već postaje stvar principa.
I to nema veze ni sa kakvim ideološkim antimaterijalizmom ili antikonzumerizmom, ne. Materijalizmu ne fali ništa, kao ni konzumerizmu. Naprotiv, trošenje novca je rijetko lijepa stvar koja čovjeku daje osjećaj moći nad materijalnim! Ali, moć novca nije samo u tome što s njim možemo nešto učiniti. Naprotiv, prava moć novca i jeste u odlučivanju šta s njim nećemo učiniti – jer onog momenta kad novac promijeni vlasnika mijenja se i odnos moći.
Zato je jedini način da se iskaže protest protiv visokih cijena upravo reći – NE DAM VAM PARE!
I ne samo na jedan dan. Jednodnevni bojkot može biti neki čin protesta kojeg će trgovački lanci primijetiti kao loš dan između dva susjedna dana u kojem je zabilježen rast prometa. Bojkot koji poručuje „opskrbite se dan ranije“ je kao poruka iz Nadrealista „da pojedemo po sendvič pa idemo u štrajk glađu“ – ono čega se trgovački lanci stvarno boje je malo obimniji pad prodaje na malo duže staze!
Dakle, NE DAMO VAM PARE ni za šta što nam stvarno ne treba. Kupovaćemo samo ono što nam stvarno treba, kupovaćemo samo onoliko koliko nam treba, kupovaćemo po diskontima i pijacama, kupovaćemo samo artikle koji su na sniženju, koristićemo penzionerske i druge popuste, kupovaćemo planski, u markete ćemo ići samo sa spiskovima za kupovinu i nećemo kupiti ništa osim onoga što na njima piše…
Pa da vidimo kako izgleda kad narod aplicira šrinkflaciju na trgovačke lance.
Da se razumijemo, ovo ne podrazumijeva da treba bojkotovati bojkote. Ne, svaki vid smanjenja potražnje koja će u konačnici trigerovati korekciju ponude je i više nego dobrodošao.
Samo, za dugoročne efekte je potrebno bar srednjoročno djelovanje, a smanjenje potrošnje od svega desetak-dvadeset posto je nešto što svaki potrošač može postići bez gotovo ikakvog pada kvalitete života. S druge strane, pad prometa i dobiti u sličnom procentu je za trgovački lanac nešto što se ne može baš lako podnijeti. Na strani potrošača su masovnost i karakter, dok za trgovce igraju naša slabost i individualnost.
Dakle, prije kupovine se opskrbimo karakterom, inatom i samopoštovanjem i rečenicom – NE DAMO VAM PARE za sve bez čega možemo, ili bar za sve što nam se čini neopravdano skupim. Cijene će pasti kad oni koji idu s nama kroz život shvate da nisu toliko bitan dio naših života, kad se oni koji nas pozivaju da kupujemo sa osmijehom zabrinu zbog osmijeha sa kojim prolazimo kraj njihovih radnji i kada kraljevi dobrih cijena shvate da smo ipak mi kraljevi našeg novca.
