Mersiha Jaskić, prethodne sedmice je odbranila rad na temu Promjena percepcije religije kod žena žrtava ratnog silovanja: Studija slučaja Prijedora na Fakultetu humanističkih nauka Karlovog univerziteta u Pragu.
OBJAVI.BA: Kako si došla na ideju istraživanja ove teme?
MERSIHA JASKIĆ: Pa ideja je spontano dolazila (i došla) godinama. Prethodno sam završila master studije iz polja sigurnosti i upravljanja sukobima i tema je bila, i tada, Prijedor. U razgovorima s preživjelima zločina u Prijedoru moglo se čuti dosta tegobnih iskustava i nekako je dosta njih ostalo upravo to – samo nešto što se čuje u prolazu, na sijelima, druženjima. To je jedna od motivacija za ovu temu – prikupljanje iskustava koja su svedena na svjedočenja u Tribunalu, raznim sudovima, a i to u najboljem slučaju, kada je uopće izgovoreno. Drugi dio motivacije proizišao je iz mog interesa za feminističku literaturu vezanu za ratna silovanja. Naime, u svom djelu Manevri: Međunarodne politike militarizacije ženskih života, autorica Cynthia Enloe, na čije teorije se osvrćem u svom radu, zaključuje: ”Žene koje pretrpe ratno silovanje obično ostaju bez lica. Stapaju se s pjegavim krajolicima, popisane su kao ratna šteta zajedno sa srušenim kućama i oštećenim željezničkim prugama…” I ovo je, nažalost, realnost tretmana žrtava ratnog silovanja u sistemima poput onog u kom živimo. Njihova iskustva svedena su na ograničeni pravni jezik svjedočenja na sudovima a priče često neispričane. S druge strane, religija kao takva, okosnica je identiteta osoba u Bosni i Hercegovini, posebice nakon devedesetih godina prošlog stoljeća i smatrala sam da bi bilo dobro istražiti promjenu percepcije religije kod osoba nakon iskustva ratnog silovanja.
OBJAVI.BA: Opiši nam ukratko metodologiju koju si koristila tokom istraživanja, prikupljanja podataka i analiziranje rezultata? Kako su žene koje su intervjuisala opisivale svoj odnos prema vjeri prije i poslije silovanja?
MERSIHA JASKIĆ: Uzimajući u obzir da sam studirala na odsjeku za rodne studije, feministički pristup istraživanju bio je osnova za moj rad. Kvalitativnim metodama odlučila sam ispitati promjenu percepcije religije kroz dvije grupe podataka. Prva grupa su svjedočenja dostupna u arhivi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u slučaju Prijedora koja govore o silovanjima iz 1992. Analizirajući sadržaj svjedočenja pokušala sam naći elemente religije u iskazima svjedoka i svjedokinja i zaključak je da su njihova svjedočenja, odnosno njihova iskustva, bila sekundarna prilikom iskaza u kojima se, kako već pravni jezik i sistemi nalažu, tražio distanciran osvrt na događaje iz 1992., s ciljem utvrđivanja komandne odgovornosti i poprilično je restriktivno okruženje za individualna iskustva. Drugi set podataka dolazi iz intervjua sa četiri žene žrtve silovanja u Prijedoru. Intervjue s njima sam koncipirala tako da sam se fokusirala na njihovu percepciju religije u tri različita perioda – prije 1992., period u kojem se odvijaju zločini i period nakon rata. Nakon toga intervjue sam kodirala i iz kodova koji se pojavljuju u intervjuima ”pročitala” promjenu percepcije religije. Mahom su to bile žene koje u predratnom periodu nisu bile religiozne a u trenutku u kojem se dešava ratno silovanje dolazi do nagle promjene shvatanja sebe, svog identiteta, vjere i Boga. Pokušala sam svaki od intervjua i svaku od osoba predstaviti na što manje intruzivan način, odnosno ne ometati njihove izjave i slično kako bi njihove priče bile što autentičnije zabilježene i rad je svojevrsno zapisivanje svjedočenja iz jedne druge, šire i preživjelima, nadam se, prihvatljivije perspektive od one pravne.
OBJAVI.BA: Koje su najveće prepreke sa kojima su se žene suočavale u održavanju ili promjeni svog odnosa prema religiji nakon preživljene traume?
MERSIHA JASKIĆ: Prepreke su individualne, od žena koje kažu kako u najbližem okruženju nisu dobile podršku koju su zamislile ili željele, do toga da ih opća javnost, posebno one koje su javno istupale sa svojim iskustvima, često etiketiraju kao ”one silovane” tako zanemarujući svaki njihov drugi identitet ili dio identiteta, poput onog religijskog i slično. Upravo to mislim da je jedan od najvažnijih elemenata ovog istraživanja – pokazati više nivoa iskustava od samo esencijalističkog shvatanja žena kao žrtava silovanja bez osvrta na njihove živote prije i poslije tog iskustva, tu su i narušeni drugi odnosi, otkrovenje nekih novih praksi u kojima pronalaze mir i slično.
OBJAVI.BA: Može li (i kako) ovaj rad pomoći u podršci ženama žrtvama ratnog silovanja u njihovom emocionalnom i duhovnom oporavku?
MERSIHA JASKIĆ: Pa, ja se nadam da da. Broj žrtava silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini, muškaraca i žena, i dalje je nepoznat. Uzroci ovoga su različiti – od generalne društvene stigme žrtava ratnog silovanja, do jednostavno nepodržavajućeg sistema koji i kada se ovakve stvari iznesu na vidjelo i dalje preispituje žrtve i istinitost njihovih navoda. Mislim da ovakvi, akademski, koraci mogu doprinijeti sigurnijem okruženju za žrtve ratnog silovanja kako bi se njihova iskustva zabilježila i potencijalno doprinijelo suočavanju sa prošlošću, pa kada god to suočavanje dođe.
OBJAVI.BA: Obzirom da je rad predstavljen na Karlovom univerzitetu u Pragu, kakve su bile reakcije komisije pred kojom si branila rad?
MERSIHA JASKIĆ: Reakcije su različite, rekla bih. Većina reakcija je pozitivna u smislu članicama komisije je bilo drago da čuju nešto o ovome i slično. Ono što mogu reći je da je njima, iako nije država koja je daleko, Bosna i Hercegovina ili teritorij bivše Jugoslavije jedna homogena zona i ono što znaju je ona standardna ”tamo je bio rat”, no nisu nužno upoznati sa detaljima zločina, različitim nivoima nasilja i vrstama nasilja koje su se dešavale. No, rad sam odbranila najvišim ocjenama i inzistiranjem da se isti objavi i proširi u budućnosti.
OBJAVI.BA: Da li planiraš o ovoj temi govoriti, pisati, istraživati i dalje – koji su sljedeći koraci? Možemo li očekivati da tvoj rad bude dostupan široj javnosti, jesu li u planu prevodi na druge jezike?
MERSIHA JASKIĆ: Naravno. Ovo je samo vrh brijega otkriven u okviru teze. Planiram definitivno pronaći još žena koje su voljne da govore o svom iskustvu iz ove perspektive i dodati još intervjua, a potencijalno i objaviti rad. On će u primarnom obliku biti dostupan na repozitoriju Karlovog univerziteta u Pragu, a u procesu sam prevoda rada na bosanski jezik i nadam se da će i ta verzija ugledati neku zvaničnu objavu u skorom periodu.
