Obično pretjerana zaštita, uprkos najboljoj namjeri roditelja, može pojačati nesigurnost kod djeteta, jer dijete koje je simbiotski vezano uz roditelja, ne stiče osjećaj sigurnosti koji mu omogućuje da funkcioniše i kada roditelj nije u blizini
Evo nas ponovo sa stalnom rubrikom u kojoj naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odgovara na vaša pitanja.
Sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem možete i dalje nastaviti da šaljete na storyje Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic.
Danas objavljujemo nova dva odgovora iz grupe pitanja koja ste poslali, a s narednim pitanjima i odgovorima vidimo se u naredni petak, 22. marta.
Pitanje br. 95
Moje pitanje glasi – da li trebam stručnu pomoć? Imam potrebu da sve mora u kući biti čisto i ne podnosim da niko ništa napravi na svoj način jer ja odmah sve ponovno napravim. Nisam raspoložena ukoliko iz kuće izađem a da nisam sve poslove napravila. Sve unaprijed planiram, ponekad to u sebi ponavljam. Kad se sjetim djetinjstva, sjetim se majke koja je bila depresivna, često smo se svađale jer joj nije bilo po volji ono što sam ja radila. Hvala vam na odgovoru, lijep pozdrav.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala vam na pitanju.
Vjerujem da vas sve to opterećuje i da tražite odgovore. Može se primijetiti u ovome što ste naveli da postoje kod vas opsesivne crte ličnosti, što ne znači da imate opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti. U vašem slučaju razgovor sa psihoterapeutom bi vam mogao pomoći da razumijete zašto to radite i kako bi mogli drugačije i funkcionalnije da postupate. Opsesije su nametajuće i neželjene ideje koje se iznova ponavljaju. Na opsesije se često nadovezuju prisilne misli, koje se nameću mimo volje, često kao besmisleni sadržaji koji se ponavljaju i djeluju iscrpljujuće na osobu. Prisilne radnje (kompulzije) su neodoljivi porivi i impulsi da se učini nešto kako bi se smanjila ili neutralisala napetost koju stvaraju prisilne misli i ideje. Najčešće kompulzije su pranje, čišćenje, provjeravanje, gomilanje stvari. Najčešće opsesivne teme su agresivnost (ideja o povređivanju neke osobe, izazivanje velike nesreće i sl.), zaraza sa mikroorganizmima ili prljavštinom, što dovodi do straha od bolesti; religija (bogohulne misli); red (učiniti neki nered); sumnja (nesigurnost je li se nešto zaista dogodilo). Potrebno je istaknuti da se kod dosta osoba često mogu sresti prisilne misli ili radnje kao pojedinačni simptomi. Ponavljajuća ponašanja su posljedica jake anksioznosti koja se javlja kod ovih ljudi i, često, za cilj imaju sprečavanje nekakve umišljene katastrofe. Neki su ljudi vrlo pedantni, tačni, čisti i uredni, sve vrlo pažljivo i precizno organiziju, i od drugih traže da budu takvi. Na svijet gledaju kao nepredvidivo mjesto koje se mora kontrolisati da nešto ne bi krenulo po zlu. Budući da sebe vide kao odgovorne za svaku mogućnost da se nešto loše desi, jasno je da je potreba za kontrolom uslova života i drugih ljudi veoma izražena. Kod većine ljudi takve crte ne postaju ekscesivne, dok se kod određenog broja njih razvijaju i pojačavaju sve do tačke kada počinju uzrokovati naglašene smetnje u funkcionisanju. U takvim slučajevima kažemo da neko pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP). Liječenje kod blažih slučajeva se može provoditi psihoterapijom, dok se kod kod težih preporučuje kombinacija psihofarmakoterapije i psihoterapije.
Za dodatna pitanja stojim na raspolaganju.
Vaša Alma
Pitanje br. 96
Poštovana, možete li mi napisati nešto više o školskoj fobiji. Moja kćerka ne želi da ide u školu već neko vrijeme, bila je kod školskog psihologa i on je rekao da se radi o školskoj fobiji. Kad je pitam čega se plaši u školi, ona kaže da se ne osjeća tamo dobro. Hvala unaprijed na odgovoru.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Kad pričamo o fobiji – mislimo na jak, iracionalni strah koji je povezan s prisutnošću određenog objekta ili situacije, koji izaziva fobiju. Školska fobija je iracionalni strah koji se povezuje sa školskim aktivnostima i često je praćen nizom ponašajnih i fizioloških manifestacija, kao i anksioznosti. Većina istraživanja potvrđuje da se socijalna fobija javlja češće kod djece koja su pretjerano zavisna o roditeljima, posebno kod roditelja koji su pretjerano zaštićujući. Obično pretjerana zaštita, uprkos najboljoj namjeri roditelja, može pojačati nesigurnost kod djeteta, jer dijete koje je simbiotski vezano uz roditelja, ne stiče osjećaj sigurnosti koji mu omogućuje da funkcioniše i kada roditelj nije u blizini. Pokušajte razumjeti vašu kćerku i potražite pomoć psihoterapeuta kako bi vaša kćerka naučila da se relaksira i da promijeni način razmišljanja. Rad sa djecom i mladima podrazumijeva i rad sa roditeljima, jer uloga roditelja je dosta velika. Na terapiji se bavimo porodičnom dinamikom, odnosno kako se dijete osjeća u porodičnom okruženju i postoji li strah od odvajanja od roditelja.
Želim sa vama da podijelim tehniku prizemljenja koja je prilično jednostavna i korisna, a podrazumijeva da dijete nabroji po tri stvari koje može vidjeti, dotaknuti i čuti u trenucima kad se osjeća anksiozno i loše. Uslijed anksioznosti djeca mogu dobiti bolove u stomaku, plitak dah, srce im ubrzano kuca, pa se preplaše simptoma te na ovaj način im skrećemo pažnju na nešto izvan sebe i na taj način se smanjuje napetost.
Za sva dodatna pitanja stojim vam na raspolaganju.
Vaša Alma
