Fotografija: Atsushi Nishijima/Searchlight Pictures
Posljednjih nekoliko dana na društvenim mrežama i u medijima glavna tema je dodjela Oscara, od odjeće koja se nosila do samih filmova, glumaca, glumica, režisera i režiserki koje su ušle u uži krug izbora.
Tako je glumica Emma Stone dobila nagradu za najbolju glumicu u filmu Poor Things ili Uboga stvorenja, režisera Yorgosa Lanthimosa. Ovo je pokrenulo diskusiju o feminističkim filmovima i tome da li su filmovi poput ovoga ili Barbie s ovogodišnje dodjele Oscara, ali i neki prethodni filmovi zapravo feministički i da li negativno ili pozitivno utiču na rodnu ravnopravnost.
Za svoju kolumnu u Guardianu, filmska kritičarka i historičarka Beatrice Loayza analizira filmove iz feminističke perspektive, posebno se osvrćući upravo na ovogodišnju dodjelu Oscara. Loayza tvrdi kako se filmovi Uboga stvorenja, Barbie i Anatomija pada mogu smatrati feminističkim ostvarenjima, ali je ujedno i vrlo lako raspršiti predstavu o ovim filmovima kao feminističkim – jedan je ispričan iz muškog ugla, drugi je PR kampanja poznate kompanije igračaka i tako dalje.
Historijski, filmska industrija, posebice ona u Hollywoodu, kojom dominiraju muškarci profitirala je od filmova koji žene guraju na marginu: fetišiziraju ih, objektiviziraju, žene nisu ništa osim djevice, kurve, djevojke, žene ili ljubavnice. Cherchez la femme – pronađi ženu – kaže francuska izreka, koja se odnosi na klišeizirane priče u romanima i filmovima u kojima je žena uzročnik svih nevolja. Njena djela, želje i sve što uradi u filmu važni su onoliko koliko utiču na protagonistu – muškarca.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća feministički filmovi pojavljuju se na sceni kroz jedan karakterističan pristup „odozdo“. Feministički filmski kolektivi kreirali su filmove o pitanjima ženskih prava, što je potaklo i Hollywood da da više prilika režiserkama i glumicama. Do početka 21. stoljeća tako su nastali neki od najpoznatijih feminističkih filmova, poput Thelma & Louise, The Color Purple, 9 to 5, Little Women…
Ono što se u svom osvrtu na „feminističke“ primjese filmova pita Loayza jeste da li je potrebno svaki film o ženama mjeriti prema feminističkim standardima, uzimajući u obzir poprilično široku definiciju feminizma i prioriteta feminističkog pokreta. Loayza ovim retoričkim pitanjem tjera na razmišljanje o tome kako je, s jedne strane, ovakva dinamika u filmskoj industriji dobra radi normalizacije nekada radikalnog termina – „feminizam“ – a s druge strane isti taj termin čini gotovo izlizanim.
Ono što je važno naglasiti je da se trebamo potruditi da feminizam u filmu ne postane samo jedna od kategorija na Netflixu, što se dešava upravo radi pretjeranog etiketiranja filmova na ovaj način. Ali, bitno je i prepoznati važnost prikazivanja žena, ženskih iskustava i života na filmu što doprinosi rodnoj ravnopravnosti u industriji, ali i generalno, te se vidi napredak u odnosu na kraj 20. stoljeća, što pokazuju i istraživanja i statistike.
