Dok sigurnosne mjere bez sumnje pomažu da se rizici smanje, postoji i nešto što se naziva Peltzmanov efekt, fenomen da ljudi u prisustvu sigurnosnih mjera pokazuju riskantnije ponašanje. Objašnjenje Peltzmanovog efekta leži u pretpostavci kako se u okruženju koje ulijeva veću sigurnost percepcija rizika kod ljudi smanjuje, tako da postaju puno slobodniji u donošenju riskantnijih odluka. Kao rezultat se dešava to da obavezne sigurnosne mjere u praksi donose manje benefite od očekivanih, jer očekivani učinak poboljšanja sigurnosti često bude u velikoj mjeri poništen učincima rizičnijeg ponašanja.
Iako se Peltzmanov efekt danas spominje u širokom spektru ljudskih djelatnosti od ekstremnih sportova do finansijskih investicija, on dolazi iz auto-industrije kasnih šezdesetih. Na osnovu podataka o sigurnosnim mjerama u automobilima koji su tada prikupljani, profesor ekonomije Sam Peltzman objavio je 1975. godine rad sa kontroverznim zaključkom kako mjere sigurnosti koje se donose ne daju očekivane učinke u smanjenju smrtnosti u saobraćaju. On je primijetio kako je usljed mjera koje je auto-industrija uvela za sigurnost putnika u automobilima, poput tada revolucionarnih sigurnosnih pojaseva, došlo do povećanja broja nastradalih pješaka i drugih učesnika u saobraćaju. Zbog Peltzmanovog efekta su vozači u sigurnijim automobilima vozili opuštenije i rizičnije, čime je poništen željeni efekt uvođenja novih mjera.
Iako su Peltzmanovom istraživanju naučnici kasnije nalazili zamjerke, do sličnog zaključka su došli i u Velikoj Britaniji prilikom donošenja odluke o obaveznoj upotrebi sigurnosnih pojaseva. U jednoj studiji koja je tom prilikom urađena doslovno stoji: „Čini se kako mjere koje vozače štite od loše vožnje ohrabruju lošu vožnju. Glavni efekt zakona o obaveznoj upotrebi sigurnosnih pojaseva jeste to da se teret rizika za sigurnost pomjerio sa vozača na druge učesnike u saobraćaju poput pješaka i biciklista.“
Peltzmanovi zaključci, zajedno sa drugima koji govore o odnosu percepcije rizika i ljudskog ponašanja danas se razmatraju u kategoriji nazvanoj „kompenzacija rizika“. Generalno, ona obuhvata sve što opisuje promjene ponašanja u funkciji promjena u percepciji rizika i sigurnosti, gdje ljudi obično budu dosta pažljiviji kad su svjesni rizika, a manje kad imaju osjećaj da su zaštićeni.
Brojni su primjeri potvrde Peltzmanovog efekta u praksi, a često se spominje istraživanje provedeno u Minhenu sa taksistima koji su koristili isti tip vozila od kojih su neka bila opremljena sistemom protiv blokiranja kočnica (ABS) a druga nisu. Ispostavilo se kako su vozači čija su vozila imala ABS imali sklonost da voze brže, ne drže razmak i koče kasnije, zbog čega – uprkos očekivanjima – njihovo učešće u sudarima nije bilo ništa manje od vozača čija vozila nisu imala ABS.
Poznat je i primjer iz Švedske, kada se ova zemlja 1967. opredijelila da pređe na način vožnje na desnoj strani. U početku, dok su se vozači navikavali na promjenu, zabilježen je paradoksalan pad broja sudara. Nakon par mjeseci, kada su se vozači navikli na promjenu, broj sudara se ponovo vratio na uobičajene brojke.
Često se raspravlja i o utjecaju najviše dozvoljene brzine na cestama na sigurnost u saobraćaju. Istraživanja pomoću simulatora pokazuju kako ograničenje brzine ima efekta tek u kombinaciji sa drugim metodama usporavanja saobraćaja, i da samo po sebi ne donosi rezultate.
Nisu u pitanju samo vozači automobila, isti principi su se potvrdili i na biciklistima. U jednoj eksperimentalnoj studiji se pokazalo ljudi bez zaštitnih kaciga voze puno sporije, a druga je ustanovila kako vozači koji prolaze pokraj biciklista to čine u prosjeku 8.5 centimentara bliže kad su u pitanju biciklisti sa kacigama, nego kad obilaze vozače bez kaciga.
I mimo saobraćaja su uočeni brojni primjeri Peltzmanovog efekta, od sporta do biznisa. Na primjer, u borilačkim vještinama je zabilježeno da takmičari udaraju znatno jače sa zaštitnim rukavicama nego bez njih, što dovodi do težih ozljeda. U padobranstvu postoji i aforistično pravilo koje je formulisao veteran ovog sporta Bill Booth, a koje kaže: „Što je padobranska oprema bolja to padobranci gore skaču, u nastojanju da održe broj žrtava konstantnim.“
Stručnjaci iz oblasti zdravstva često skreću pažnju kako jedan od razloga zašto su rezultati brojnih kampanja za sigurne seksualne odnose podbacile vjerovatno treba tražiti u kompenzaciji rizika, a mogu se čuti i mišljenja kako je protivljenje vakcinaciji u svijetu dobrim dijelom uzrokovano time što su se ljudi osjetili isuviše sigurni usljed odsustva bolesti koje je spriječila upravo vakcinacija.
