Ne postoji osoba koja borbu za građanska prava Afroamerikanaca u dvadesetom stoljeću utjelovljuje više od njega. Njegovo zagovaranje nenasilne borbe u cilju ostvarenja jednakih prava za američke crnce donijelo mu je Nobelovu nagradu za mir, ostao je upamćen kao nenadmašan govornik, a naročito po svom historijskom govoru „I Have a Dream“ kojeg je održao na Maršu na Washington 1963. godine. On je Martin Luther King Jr., heroj ljudskih prava.
Rođen je u ovoj sedmici – 15. januara 1929. u Atlanti, u saveznoj državi Georgia na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Na Kinga je snažan utjecaj imao njegov otac Martin Luther King stariji, kojeg je u djetinjstvu često imao priliku gledati kako se suprotstavlja segregaciji u svakodnevnom životu. Otac, pastor u crkvi, je 1936. godine predvodio protest nekoliko stotina Afroamerikanaca koji su se pred gradskom vijećnicom u Atlanti pobunili protiv diskriminacije u pravima glasanja na izborima.
Kao član debatnog tima u srednjoj školi, King se istaknuo po svom talentu za javni nastup, koji je još više dolazio do izražaja zbog njegovog dubokog glasa i bogatog rječnika. Napustio je školu sa petnaest godina da bi se upisao na Morehouse College u Atlanti, univerzitet tradicionalno namijenjen za crnopute mladiće kojeg su pohađali i njegov otac, te djed sa majčine strane.
Nakon što je 1948. godine diplomirao sociologiju, King je odlučio poći očevim stopama i pohađa sjemenište u Pensilvaniji, nakon čega je doktorirao teologiju na bostonskom univerzitetu. Dok je studirao, služio je kao pomoćnik u Dvanaestoj baptističkoj crkvi u Bostonu, poznatoj po naslijeđu borbe za ukidanje ropstva. U Bostonu je upoznao Corettu Scott, studenticu na Muzičkom konzervatoriju Nove Engleske koju će nedugo zatim i oženiti.
Po završetku doktorata, King se u dvadeset šestoj godini života vraća na jug i postaje pastor u baptističkoj crkvi u glavnom gradu Alabame, Montgomeryju. I baš u to vrijeme, jedna afroamerička stanovnica tog grada, Rosa Parks, ući će u historiju nakon što odbije ustupiti bijelom putniku svoje mjesto u gradskom autobusu. Crnačka zajednica u Montgomeryju će zbog toga organizovati uspješan bojkot javnog prijevoza koji će obilježiti 1955. godinu u tom gradu. Ključnu ulogu u organizaciji ovog bojkota imao je pastor King, a njegovo hapšenje i zatvaranje će ga prometnuti u vodeću ličnost pokreta za građanska prava na državnom nivou.
Mirni protesti i masovni marševi
Zajedno sa drugim afroameričkim crkvenim vođama sa juga, Martin Luther King JR. utemeljuje Konferenciju južnjačkog kršćanskog vodstva (Southern Christian Leadership Conference- SCLC) kako bi pokrenuli nenasilne proteste protiv segregacijskih zakona koji su u to doba bili na snazi. Nadahnut primjerom nenasilnog otpora Mahatme Gandhija, King je vjerovao kako će mirni protesti za građanska prava naići na dobar prijem i pridobiti naklonost medija i javnosti. To se pokazalo tačnim kada su bijes nacije izazvale emisije u kojima je prikazano nasilje bijelih policajaca i drugih dužnosnika nad mirnim crnim aktivistima.
Veliku medijsku pažnju izazvali su i mirni, sjedeći protesti u gradu Birmingham u Alabami, koje je policija rastjerala vodenim topovima i uz pomoć nahuškanih policijskih pasa. Ovo je dovelo do ostavke ozloglašenog šefa policije u Birminghamu Bulla Connora i do odluke lokalne vlasti da ukine segregaciju u korištenju javnog prostora u gradu.
Tokom ovih protesta King je ponovo uhapšen i zatvoren, a u zatvoru je napisao svoje poznato „Pismo iz zatvora u Birminghamu“, kao odgovor bijelim simpatizerima koji su ga pozivali da se za građanska prava bori pravnim putem umjesto protestima. U pismu je izrazio snažno neslaganje sa takvim mišljenjima, jer, po njemu, nepravedna situacija zahtijeva hitno djelovanje. Napisao je: „Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje. Iz bolnog iskustva znamo kako tlačitelj nikad ne daje slobodu dobrovoljno, nju mora zahtijevati potlačeni. “
Godine 1963., King i SCLC su se udružili sa Nacionalnom asocijacijom za napredak obojenih ljudi (National Association for Advancement of Colored People – NAACP) i drugim aktivističkim grupama kako bi organizovali Marš na Washington za posao i slobodu, na kojem je 250,000 ljudi marširalo u glavni grad kako bi zahtijevali građanska i ekonomska prava američkih crnaca. Na ovom skupu je King održao svoj historijski govor „Sanjam“ („I Have a Dream“) u trajanju od sedamnaest minuta.
Dvije godine kasnije, učestvovao je i u drugom historijskom maršu, onog koji je išao iz grada Selma u Alabami do Montgomeryja kao dio sveukupne kampanje borbe za pravo glasa Afroamerikanaca i drugih rasnih manjina. Brutalni policijski napadi na aktiviste tokom ovog marša su prikazani na televiziji, u domovima Amerikanaca širom zemlje. Na kraju ovog marša, King je održao još jedan važan govor u kojem je predvidio skoro uvođenje prava glasa za Afroamerikance. Iz ovog govora ostale su upamćene riječi: „Koliko dugo? Ne dugo, jer je luk moralnog univerzuma dugačak, ali zavijen u pravcu pravde.“
Nepunih šest mjeseci kasnije, predsjednik SAD Lyndon Johnson je potpisao novi zakon o glasačkim pravima, dokidajući tako obespravljenost Afroamerikanaca.
Smrt i naslijeđe
Tokom nekoliko godina koje su uslijedile, King je proširio fokus djelovanja i počeo istupati protiv rata u Vijetnamu i govoriti o ekonomskim temama, zahtijevajući zakon o pravima za sve Amerikance.
U proljeće 1968., King je došao u posjetu u grad Memphis kako bi podržao crne komunalne radnike koji su bili u štrajku. Ta posjeta je bila kobna, jer ga je 4. aprila u hotelu u kojem je odsjeo ubio James Earl Ray, jednim metkom ispaljenim iz puške. Predsjednik Johnson je 7. april proglasio za dan žalosti u cijeloj državi, a 1983. je američki Kongres za sva vremena učvrstio sjećanje na njega, proglašavajući da se svaki treći ponedjeljak u januaru obilježava kao Dan Martina Luthera Kinga mlađeg.
Za svoja postignuća je King tokom života i posthumno nagrađen sa desetinama nagrada i počasnih zvanja. Uz Nobelovu nagradu za mir koju je odbio 1964., dobitnik je i medalje NAACP 1957. godine, te Medalje američkih sloboda koju mu je 1965. dodijelio Američki jevrejski komitet. Poslije smrti, dodijeljena mu je i Predsjednička medalja slobode 1977., a zajedno sa suprugom Corettom dobitnik je i Kongresne zlatne medalje 1994. godine.
Njegovo naslijeđe je ostalo kao nadahnuće aktivistima koji se bore protiv nepravde u svim dijelovima svijeta, a san kojeg je sanjao mora živjeti i u generacijama koje dolaze i koje će pamtiti njegove riječi: „Ništa na svijetu nije veće od slobode. Za nju vrijedi otići u zatvor. Za nju vrijedi ostati bez posla. Za nju vrijedi umrijeti.“
