“Pisala bih o tebi romane i govorila na sav glas. Svima. Gledam koliko si srca rastuzila. Otvaram viber i saljem ti poruke, pa brisem. Sve mislim malo se salis. Zatvorim oci i vidim kako se smijes. Vidim lokne. Neodlucna sam da li vise volim one sitne ili onako kad ih malo ukrotis. Sjecam se kako si me hranila. Kako nikad nisi grijesila u najavama. Sjecam se kako je nasa Ismeta Dervoz jednom bila ljuta na nas, jer smo bile nestasne, ali i u toj ljutnji rekla: Segi, vi ste najbolja voditeljica koju ova zemlja ima. Sjecam se kad si mi rekla da ides sa TV-a i koliko sam bila ljuta. Zasto me ostavljas? I kako sam te provalila da si trudna sa Armanom, jer su ti se one oke tako caklile. Vozila si me na dejtove dok si trcala djeci, htjela si da budem sretna. Toliko si govorila o njima, bjesomucno slala slike i trazila da saljem Nadjine. Divila sam se tvojoj posvecenosti, od jutarnjih narandzi i sokova, do brige o svakom njihovom koraku. A onda si bila sretnija od mene kad je stizala Nadja. Bila si toliko posebna. Ona u koju je grad bio zaljubljen, i decki i cure, ona koja je imala osmijeh za sve. Ljutnja i suze su bile na nekim skrovitim mjestima. Ljutila te nepravda strasno. Boljela te tudja bolest. Moj tata, moje operacije i uvijek ti da mi kazes da si tu sta god treba, jer danas covjek ima malo koga ko je istinski prisutan. Rodila si se da ostavis trag. Bila si simbol otpora i cistoce u onim ratnim godinama, unosila si nam nadu i veselje i ponos dok su nas ubijali. Mnogo si dala, mozda i previse. Odnijelo te je. Steglo me je u prsima kao da su te otkinuli. Kad je Sejo umro rekla si mi: Emela, kao da su ga ukrali. Evo ukradose nam i tebe. Ova teska vremena koja smo zivjeli, a tako im prkosili i smijali im se u lice.

Hej, doci cu, u konacnici te necu izraditi. To znas. I prastaj, kao sto smo prastale uvijek. I smij se i leti i tamo ih sve osvoji. Volim te beskrajno.”