Piše: Objavi.ba
Tridesetogodišnja A. A. je rođena u tijelu s muškim obilježjima, ali je po svim svojim ličnim osobinama žena. Da je transseksualna osoba osvijestila je sa 17, a ljekari su to potvrdili kada je imala 21.
„Ja sam trans osoba, ali to mnogo ljudi oko mene ne razumije. Ne želim prolaziti kroz operaciju za promjenu pola – skupo je, komplikovano i vrlo bolno, ali bih voljela da se mogu odjenuti kao žena, promijeniti lična dokumenta i tako nastaviti živjeti. Rado bih uzela i hormonalnu terapiju da napravim manje promjene fizičkog izgleda, ali to je komplikovano i skupo, a u BiH ne mogu dobiti finansijsku podršku za taj proces“, priča ona.
U Bosni i Hercegovini nije moguće izvršiti promjenu pola medicinskim putem, bez obzira na razlog, a budžeti ni na jednom nivou vlasti ne pokrivaju ni djelimično troškove ovog zahvata učinjenog bilo gdje van zemlje. Istovremeno je vrlo teško pronaći kompletnu i pouzdanu informaciju o tome kako u ličnim dokumentima promijeniti oznaku pola, ali je u konačnici to nemoguće bez medicinske dokumentacije o tranziciji. Istovremeno se ni institucije se ne snalaze s ovim pitanjima – ombudsmeni za zaštitu ljudskih prava bilježe slučaj u visokoobrazovnoj ustanovi u kojoj nisu znali kako da popune dokument o završenom obrazovanju za osobu koja je školovanje počela u jednom polu, a završila u drugom.
Najzainteresovanije za ovaj operativni zahvat, kao i za promjenu oznake pola u ličnim dokumentima, jesu transrodne i interspolne osobe kojih nema mnogo, ali imaju pravo na to.
Interspolne osobe su rođene s biološkim polnim karakteristikama (poput hromosoma, hormona ili genitalija) koje ne odgovaraju u potpunosti tipičnim muškim ili ženskim normama. Postoji više od 30 različitih oblika i stanja interspolnosti. Ove osobe se u djetinjstvu često suočavaju s medicinski nepotrebnim operacijama koje se izvode bez njihovog pristanka, što može ostaviti trajne fizičke i psihičke posljedice. Ombudsmeni za ljudska prava u BiH u specijalnom izvještaju iz 2016. godine bilježe informaciju iz Kliničkog centra u Tuzli da je bilo „slučajeva djece rođene sa interspolnim karakteristikama i o tome postoji evidencija na Klinici za ginekologiju i akušerstvo“.
„U ovakvim slučajevima se na Klinici za dječije bolesti postupa na način da se provodi citogenska, endokrinološka i urološka obrada koja, između ostalog, podrazumijeva kariotip, te hormonalnu, ultrazvučnu i radiološku dijagnostiku u cilju postavljanja definitivne dijagnoze, odnosno utvrđivanja uzroka poremećaja. Nakon kompletne dijagnostičke obrade donosi se odluka o izboru spola u kojem će se dijete odgajati kao zajednička odluka liječnika i roditelja djeteta. Vrijeme kada se poduzima rekonstruktivni hirurški zahvat u najvećoj mjeri zavisi od vrste poremećaja i isti se nikad ne vrši neposredno nakon rođenja djeteta i nikad prije naprijed opisane dijagnostičke obrade. Obično se vrši u toku prve godine života djeteta, a nekada i kasnije, opet u zavisnosti od vrste poremećaja. Pri svemu navedenom poštuju se odgovarajuće preporuke relevantnih Evropskih i svjetskih udruženja i asocijacija u vezi sa ovim pitanjima, a liječnici koji to rade se kontinuirano educiraju i prate razvoj ove oblasti medicine, kroz stručnu literaturu, te kroz učešća na naučnim i stručnim skupovima širom svijeta“, stoji u informaciji iz Tuzle koja se nalazi u izvještaju ombudsmena iz 2016. godine.
Transrodne osobe su osobe kojima je pri rođenju dodijeljen neodgovarajući rodni identitet, odnosno rodni identitet na osnovu fizičkih osobina koji se ne mora poklapati s njihovim osjećajem roda. Tokom vremena se suočavaju s neprepoznavanjem i nepriznavanjem transrodnosti, a pojedinci i pojedinke se odluče na promjenu pola hirurškim putem, odnosno tranziciju. I o tome ombudsmeni pišu u izvještaju iz 2016. godine navodeći pojedinačne slučajeve iz Srebrenice, Višegrada, Sarajeva… Istraživanje Sarajevskog otvorenog centra iz 2023. godine pokazalo je da su „trans osobe i dalje pravno i društveno nevidljive, te da im je ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, zapošljavanju, pravnom prepoznavanju roda i drugim osnovnim pravima“. Novijih istraživanja u BiH nije bilo.
Podsjećanja radi, pol označava anatomsku strukturu, oznaka M ili Ž koju ljekari pripisuju svakoj osobi pri rođenju na temelju polnih organa i hromozoma s kojima je rođen/a dok je rod društveno emotivni pojam koji se odnosi na identitet, osjećaj i razumijevanje vlastitog bića, društveni osjećaj, karakteristike, simbole, ponašanje.
U Rozom izvještaju za 2026. godinu stoji da „prilagodbu spola kroz hormonsku terapiju i/ili operativne zahvate trans osobe mogu obaviti isključivo u inostranstvu jer medicinske ustanove u BiH nemaju dovoljno osoblja obučenog da pruži podršku osobama u procesu tranzicije“.
„Troškove medicinskog procesa tranzicije, koje snose same trans osobe, zvanični sistem zdravstvenog osiguranja ne refundira što dodatno produžava proces tranzicije i povećava ukupne finansijske troškove“, piše u izvještaju.
Iako Akcioni plan za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini za period 2021–2024. godine podsjeća da je Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) predložila da „vlasti reguliraju procedure i uslove za promjenu spola, u skladu sa smjernicama Vijeća Evrope“, a Evropska komisija upozorila da „socijalnu inkluziju interspolnih i posebno transrodnih osoba, koje su posebno marginalizirane, treba poboljšati“, te da je 2020. godine u Preporuci Evropske komisije sa sastanka Pododbora za pravdu, slobodu i sigurnost u okviru Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Bosne i Hercegovine naglašeno da treba „pojednostaviti postupak zakonske promjene spola za transrodne osobe i ojačati njihovu socijalnu uključenost“ – ništa nije urađeno. Prvi izvještaj o provođenju Akcionog plana zaključuje da je „pristup zdravstvu za transrodne osobe i dalje jedno od područja u kojem BiH nije usklađena s evropskim standardima i koje ostaje prioritet za naredni period“. Prema drugom izvještaju o ispunjavanju ciljeva Akcionog plana po ovim pitanjima nije urađeno ništa. Kada je kreiran Drugi izvještaj o provedbi Akcionog plana od 34 institucije koje su navedene kao nosioci odgovornosti za implementaciju njih 15 (ili 44%) dostavilo je informacije o implementiranju mjera za čiju su implementaciju prepoznate u Akcionom planu.
U periodu na koji se odnosi Akcioni plan Sarajevski otvoreni centar (SOC) je 2023. godine vlastima proslijedio Vodič za institucionalizaciju inkluzivne i afirmativne zdravstvene zaštite transrodnih i rodno varijantnih osoba u BiH namijenjen zdravstvenim institucijama, ministarstvima i zdravstvenim ustanovama, te predložio konkretne korake za uspostavljanje transspecifične i rodno afirmativne zdravstvene zaštite u BiH. Taj dokument bi se mogao koristiti kao osnova za izradu procedura, smjernica i organizaciju zdravstvenih usluga. Također su 2024. godine organizovali trening za profesionalce i profesionalke iz oblasti zdravstvene zaštite, na kojem je učestvovalo 11 doktora i doktorica – pet stručnjaka iz oblasti psihijatrije, pet iz oblasti endokrinologije i jedan iz oblasti ginekologije. U Drugom izvještaju o provedbi akcionog plana štoji da to “nije bila institucionalna aktivnost” i da na tim pitanjima, prema Akcionom planu, treba da rade Ministarstvo zdravlja u Vladi FBiH u saradnji s kantonalnim ministarstvima, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite u Vladi RS i nadležni organi Brčko Distrikta BiH.
Iz Agencije za ravnopravnost spolova u BiH za objavi.ba kažu da se „veoma skromni rezultati u provedbi Akcionog plana mogu objasniti, ali ne i opravdati“, te da je „prilikom donošenja Akcionog plana propuštena prilika da bude uspostavljen jasan i čvrst mehanizam koordinacije provedbe i nisu određena finansijska sredstva za njegovu provedbu“.
„Hronična potkapacitiranost organa koji na državnom i entitetskom nivou koordiniraju provedbu Akcionog plana, kao i njihova ograničena nadležnost kada je u pitanju uticaj na postavljanje političkih prioriteta ministarstvima ili vladama i proces odlučivanja Vijeća ministara BiH koji podrazumijeva entitetsku saglasnost utiče na to da, nakon što je isteklo važenje Akcionog plana (krajem 2025. godine), još uvijek nije donesena odluka da bude produžen rok njegovog važenja što je nužno jer ciljevi isteklog plana nisu ispunjeni. Naša zemlja je zato, nažalost, bez ikakvog strateškog dokumenta u oblasti prava LGBTI osoba“, pišu iz Agencije. Pojašnjavaju da među državnim službenicima, donosiocima političkih odluka i u bh. javnosti „postoji veliki prostor za poboljšanje kada je u pitanju prihvatanje i svijest o potrebama rješavanja pitanja LGBTI osoba”.
“Zbog toga ne postoji izvorna potražnja ili demand-side prema donosiocima političkih odluka da se unaprijede prava LGBTI osoba u našem društvu izuzev djelovanja nevladinog sektora, rijetkih entuzijasta u organima uprave i preporuka međunarodne zajednice“, pišu iz Agencije.
Smatraju da činjenica da značajan broj institucija nije dostavio ni informacije potrebne za izvještavanje “ukazuje na problem koji prethodi samoj provedbi, a to je nedovoljno razvijena odgovornost institucija za provedbu i izvještavanje o izvršavanju obaveza koje su im povjerene”.
„Ipak, vrijedi istaći da je samo donošenje prvog ikad Akcionog plana za LGBTI osobe skrenulo pažnju bh. javnosti i donosilaca političkih odluka na obavezu unapređenja stanja i puno poštivanje prava LGBTI osoba. Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u okviru svojih nadležnosti i raspoloživih kapaciteta, kontinuirano ulaže napore u smjeru produženja važenja Akcionog plana do 2030. godine, kako bi Bosna i Hercegovina ponovo imala političko-strateški okvir za provođenje mjera za unapređenje položaja LGBTI osoba“, kažu iz Agencije.
Oni su 31. marta 2026. godine podsjetila da „transrodne osobe u našoj zemlji nailaze na prepreke u ostvarivanju svojih osnovnih prava i nisu na pravi način integrisane u društvo”
“Transrodnim osobama u Bosni i Hercegovini nije omogućena pravna promjena spola obzirom da je oznaku spola u ličnim dokumentima i jedinstveni matični broj moguće promijeniti tek nakon izvršene ‘potpune’ medicinske prilagodbe spola. Pored toga, zdravstvene usluge za trans osobe u našoj zemlji veoma su ograničene ili potpuno nepostojeće. Takvo stanje je u suprotnosti s Preporukom CM/Rec(2010)5 Odbora ministara/ministrica Vijeća Evrope državama članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Pored toga, na taj način se nad osobama koje žive u drugom rodnom identitetu u BiH vrši diskriminatorna praksa koja je u suprotnosti sa članom 2. Zakona o zabrani diskriminacije BiH kojim je, pored ostalog, zabranjena diskriminacija na osnovu rodnog identiteta”, podsjetili su tada iz Agencije i apelovali na odgovorne institucije u sektoru zdravstva da se što prije osposobe za pružanje rodno afirmativne zdravstvene usluge trans osobama, a na bh- javnost da prihvati i poštuje postojanje transrodnih osoba u našem društvu i pomogne njihovoj punoj društvenoj uključenosti i ravnopravnosti!
I u Rozom izvještaju za 2026. godinu naglašeno je da je nužno omogućiti prilagodbu spola (hormonska terapija, operativni zahvati) trans osobama u Bosni i Hercegovini definisanjem dužnosti medicinskih institucija da uspostave timove, opreme zdravstvene ustanove i obuče stručnjake/inje koji/e bi mogli/e pratiti proces i voditi medicinske procedure prilagodbe spola u BiH, kao i obaveza zavoda za zdravstveno osiguranje da troškove ovih procedura pokrivaju iz zdravstvenog osiguranja.
„Ovi koraci podrazumijevaju kontinuirane i sistematične edukacije medicinskih stručnjaka/inja i zdravstvenih radnika/ca u granama psihologije, psihijatrije, endokrinologije, ginekologije, pedijatrije, urologije, plastične, rekonstruktivne i estetske hirurgije o adekvatnom, transinkluzivnom i transspecifičnom pružanju usluga i podrške trans osobama u procesu tranzicije“, stoji u Rozom izvještaju za 2026. godinu.
Vlasti u BiH nisu ispoštovale ni preporuke ombudsmena iz 2016. godine. Podsjećanja radi, preporuke su se odnosile na Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine kojoj je predloženo da pristupi izmjenama Zakona o ravnopravnosti spolova BiH i izričito definiše pojmove seksualne orijentacije i rodnog identiteta kao što je to učinjeno u Zakonu o zabrani diskriminacije BiH; Skupštinu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojoj je preporučeno da pristupi izmjenama i dopunama Zakona o matičnim knjigama Brčko distrikta BiH i upis promjene spola reguliše na način kako je to propisano zakonima o matičnim knjigama FBiH i RS; entitetska ministarstva zdravlja i Odjel za zdravstvo Vlade Brčko distrikta je preporučeno da razmotre mogućnost izmjena zakona o zdravstvenom osiguranju kako bi se predvidjelo djelimično ili potpuno pokrivanje troškova medicinskog procesa promjene spola iz obaveznog zdravstvenog osiguranja; te na kliničke centre i bolnice u BiH kojima je preporučeno da sistemski i kontinuirano vrše edukaciju medicinskog osoblja koje bi moglo pratiti proces tranzicije transseksualnih osoba i pružiti neophodnu medicinsku pomoć kao i da poduzimaju mjere u cilju osiguravanja medicinskog kadra koji bi mogao vršiti kompletan medicinski proces promjene spola.
Iz Ureda ombudsmena Predrag Raosavljević podsjeća da se jedna od 3 ili 4 ključne preporuke iz Izvještaja iz 2016. godine odnosi na pitanje tranzicije pola.
“To je vrlo jednostavno – BiH ima obavezu da omogući da osobe koje imaju potrebu za tranzicijom pola to naprave o trošku države ili fonda u koji se uplaćuje zdravstveno osiguranje. Mi se nismo bavili zdravstvenim ustanovama u kontekstu formiranja timova za provedbu tih zahvata u BiH jer je za to potrebno i znanje i praksa, ali država bi već preuzimanjem obaveze finansiranja u najvećoj mjeri ispunila svoje obaveze. Na tome treba da rade nadležni organi, fondovi zdravstvenog osiguranja i ministarstva finansija, generalno organi izvršne vlasti da predvide djelimično ili potpuno fiansiranja tranzicije”, kaže Raosavljević.
Iz SOC-a kažu da bi dovoljno bilo da zdravstveno osiguranje pokriva hirurške zahvate urađene van BiH.
„Transrodne osobe su vruć krompir za svakog i niko ne želi da se s tim hvata u koštac. Za sada u BiH nije ni realno očekivati medicinski tim, ali bi bilo realno očekivati da se refundira barem dio troškova jer iako u BiH postoje ljekari edukovani za rad s transrodnim osobama – ne postoji praksa“, kaže Darko Pandurević iz SOC-a.
Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja u FBiH kažu da oni „finansiraju zdravstvene usluge i programe u okviru nadležnosti utvrđenih važećim propisima i odlukama nadležnih tijela“.
„Sukladno Odluci o utvrđivanju prioritetnih vertikalnih programa zdravstvene zaštite od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine i prioritetnih najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti, postupci medicinske tranzicije nisu obuhvaćeni programima koji se financiraju iz sredstava federalnog Fonda solidarnosti. Stoga njihovo financiranje po toj osnovi ne spada u djelokrug Zavoda. Zavod ne može samostalno proširivati opseg usluga koje se financiraju iz Fonda solidarnosti. Za uključivanje novih programa potrebno je da nadležna tijela utvrde odgovarajući pravni i financijski okvir“, pišu iz Zavoda.
Pitanja na ovu temu upućena Ministarstvu zdravstva u Vladi FBiH i Kliničkom centru Banjaluka ostala su bez odgovora.
Promjena oznake roda u ličnim dokumentima
U Bosni i Hercegovini postoji mogućnost promjene oznake spola u ličnim dokumentima – Zakonom o jedinstvenom matičnom broju BiH omogućena je i promjena jedinstvenog matičnog broja u skladu s novim spolom – ali je proces složen i neizvjestan. Procjene su da samo u Federaciji postoje desetine zahtjeva za promjenu spola na koje nije odgovoreno. Iz MUP-a FBiH nisu odgovorili na pitanja na ovu temu koja smo im poslali.
Uputstvom o vođenju matičnih knjiga Republike Srpske propisano je da se promjena spola upisuje u matičnu knjigu rođenih na osnovu rješenja nadležnog organa, koje se donosi na osnovu medicinske dokumentacije zdravstvene ustanove koja je izvršila promjenu spola. U FBiH o zahtjevu odlučuju kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, dok je upis promjene spola u matične knjige rođenih moguć samo na osnovu pravosnažnog rješenja kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova na čijem području osoba koja je promijenila spol ima prebivalište, a u skladu s odredbama Zakona o matičnim knjigama FBiH. Za promjenu oznake spola potrebno je priložiti izvod iz matične knjige rođenih, uvjerenje o državljanstvu, medicinsku dokumentaciju kojom se potvrđuje promjena spola, osobnu iskaznicu te uvjerenje o prebivalištu.
Iz SOC-a, kojem se pripadnici/e LGBTIQ+ zajednice najčešće obraćaju za pravnu pomoć, upozoravaju da „zakoni i podzakonski akti još uvijek ne preciziraju koju je točno medicinsku dokumentaciju potrebno priložiti uz zahtjev, što u praksi dovodi do različitih tumačenja i neujednačenog postupanja nadležnih tijela“.
„Ovu prazninu organi najčešće popunjavaju shvaćanjem da od osobe traže medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje ‘potpunu medicinsku prilagodbu spola’, odnosno nalaze endokrinologa, psihijatra i hirurga. Tek ako osoba uspije dokazati da je prošla ‘potpunu medicinsku prilagodbu spola’, onda će se udovoljiti zahtjevu, a ako ovo ne uspije dokazati, zahtjev će biti odbijen… S aspekta ljudskih prava, najproblematičnije je kada nadležni organi traže nalaze hirurga o obavljenoj prilagodbi spola. Takvo postupanje, prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, predstavlja ozbiljno kršenje prava na privatni život“, istaknuo je Amil Brković iz SOC-a u izjavi za portal Bljesak. Pojasnio je i da postoje mnoge osobe koje iz osobnih, financijskih ili zdravstvenih razloga ne žele ili ne mogu pristupiti kirurškoj operaciji prilagodbe spola, ali žele promijeniti oznaku spola u dokumentima.
„Te osobe trenutno se nalaze u pravnom vakuumu, a njihovi zahtjevi najčešće bivaju odbijeni. Takva praksa nije u skladu s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U konačnici, postupak promjene oznake spola u BiH nije brz, transparentan ni lako dostupan, kako to zahtijeva Europski sud za ljudska prava“, naglasio je Brković.
Prema Rozom izvještaju za 2026. godinu, vlasti u BiH, na svim nivoima odgovornim za lična dokumenta, bi trebale „uspostaviti proceduru koja se zasniva na medicinskoj dokumentaciji koja potvrđuje da osoba živi u drugom rodnom identitetu, odnosno koja dokazuje stadij tranzicije u kojem se osoba nalazi“. Uz to bi morale voditi računa i o „pravu na samoodređenje, bez zahtjeva za prethodnom bilo kakvom medicinskom intervencijom“ u slučajevima kada osobe kroz to ne žele prolaziti.
„To znači da je potrebno zakonom ili podzakonskim aktom u entitetima i distriktu definirati šta jeste ‘promjena spola’ koju je izvršila zdravstvena ustanova, šta čini medicinsku dokumentaciju kojom se dokazuje prilagodba spola te koja je nadležna zdravstvena ustanova koja bi vršila tumačenje. Također, potrebno je život u drugom rodnom identitetu prepoznati kao osnov za upravne postupke promjene spola“, stoji u Rozom izvještaju za 2026. godinu.
Iako je Svjetska zdravstvena organizacija ažurirala svoje smjernice kako više ne bi prepoznavala transrodnost kao „poremećaj“, ovaj stav je i dalje raširen u mnogim društvima diljem svijeta. Pravni stručnjaci cijene da zahtijevanje od transrodnih osoba da se podvrgnu nepotrebnim medicinskim tretmanima kako bi dobile zakonsko priznanje roda krši njihovo pravo na najviši mogući standard zdravlja koje je zaštićeno međunarodnim pravom o ljudskim pravima, uključujući i Pakt UN-a o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Za transrodne osobe službeni identifikacijski dokumenti koji odražavaju njihov rodni identitet od vitalne su važnosti za uživanje njihovih ljudskih prava. Države moraju osigurati da transrodne osobe mogu dobiti pravno priznanje svog spola putem brzog, dostupnog i transparentnog postupka, u skladu s vlastitim osjećajem rodnog identiteta pojedinca, uz očuvanje njihovog prava na privatnost.
Evropska komisija je 2025. godine usvojila Strategiju za jednakost LGBTIQ+ osoba 2026–2030. s ciljem da nadogradi ambicije i postignuća Strategije 2020–2025. Ovaj dokument dio je napora EU-a da izgradi Uniju u kojoj se raznolikost slavi kao dio zajedničkog bogatstva, „gdje svi ljudi mogu biti svoji bez rizika od diskriminacije, isključenosti ili nasilja“. Države koje žele postati članicama EU-a moraju štititi osobe koje su izložene diskriminaciji i nasilju. Zaštita i promocija prava LGBTI osoba i dalje je prioritet za EU u „zemljama kandidatkinjama“, između ostalog i u kontekstu pregovora o pristupanju EU-u. U tom cilju osigurana su i sredstva za mreže koje promiču prava na Zapadnom Balkanu i u Turskoj. Osim toga, EU o pravima LGBTI osoba raspravlja s vladama zemalja koje graniče s EU-om (zemlje „susjedstva“), prati stanje na terenu i daje finansijsku podršku organizacijama koje djeluju u cijeloj regiji.
(Ovaj tekst je dio projekta „Iza stereotipa – sve što ne znamo“ i nastao je u okviru programa „Zajedno za jednakost LGBTIQ+ zajednice“ (Together for LGBTIQ+ Equality), koji realizuje Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice u Crnoj Gori u partnerstvu s ERA – Udruženjem za jednaka prava LGBTI osoba za Zapadni Balkan i Tursku, Queer Montenegro, Queer Centrom Skoplje, Otvorenim centrom Tuzla, Open Mind Spectrum Albanija i Centrom za razvoj društvenih grupa s Kosova, uz finansijsku podršku EU. Sadržaj je isključiva odgovornost Centra za promociju civilnog društva/portala Objavi.ba i ne odražava nužno stavove Evropske unije.)
