Pratim i fanica sam Eurosonga , ma, šta oko mene ljudi govorili i pljuvali po tom takmičenju.
Još od vremena, sa nekih 8-9 godina, kada nisam imala pojma da će mi kasnije u životu Celine Dion, učila sam kao teen njenu pjesmu, predstavnicu tada Švicarske, na kauču kod strine. Sjećam se svih nijansi odjeće i frizura Eurosonga s kraja osamdesetih. Sjećam se kada 1992. nismo baš smjeli pojačati “… ostajem, da bolu prkosim…” i kada su moje teen bubice pojedinci htjeli preplašiti( a ti isti pojedinci su mahom uvodili kablovske da slušaju turbo razgolićene dekoltee uz obale Morave) da mi se hrvatska predstavnica sa “Dont ever cry” ne bi smjela svidjeti.
Meni je to kompletan koncept dobre ideje ostao i možda još ponovljen kod Maje Blagdan i Doris Dragović.
Severina je imala ideju, samo da nije dopustila Bregoviću da joj pokvari ono ” … ‘ajde, pile moje “, ali…
Sve ovo mi huji po mozgu, dok slušam intervju sa Vesnom Pisarović, kao nekome ko je odrastao uz Eurosong i zadnje kapacitete akumulatora potrošio da posluša Almin i Dejanov nastup 1993. godine koji sam slušala preko malog radija, a aplauz, tada podaren predstavnicima moje napaćene zemlje nije zapamćen više nikad po dužini. Njenog se, mislim Vesninog nastupa ne sjećam, a ovo su oni segmenti moga mozga i emocije koje se ne filuju ničim sa You Tube dodatno.
Elem, bilo kako bilo, generalno, poslije Alme i Dejana sa “Ostani kraj mene”, te Harija i Lake, i mi smo kao i Hrvatska, bez generalno jakog koncepta sveukupne ideje.
“Niz polje vjetar miriše” i “… na moju omiljenu foru…” su imali koncept, ostalo je da izvinete ” mačku o rep”, pjesmuljak do pjesmuljka kao i kod Mie Dimšić. Duško je i sam odao da “nije baš izvedeno kako je osmišljeno”, ali sve bi lakše bilo da nije pjevala stalno nekim tonom ispod glasa.
Sad će mnogi reći da je meni krivo što moj frend, najtalentiraniji mladić trenutno nije predstavnik, ali nije u tom kvaka.
Marko Bošnjak kada ode, on će i da osvoji, garantujem to i dovim, ma kako sada i ovu izjavu tumačili oni čije trpezarije pune DM SAT-ovski mebuloziteti od pjesama, dok se oni pravdaju da slušaju “sve”.
Ja, eto, nikad neću reći da slušam sve. Ispod umjetničke i moralne mi je časti, nekako reklo bi se ispod mozga…. Vi svoje znate…mislim Vi što slušate sve!
Slušate li jazz ili soul? – Eto, vidite da ne slušate sve i da je Vaš modlić, ustvari, “Malo selo, zelen lug, kraj Morave disko klub…”.
Nemam ništa protiv Morave, ako se na njenim obalama sluša “Lane moje” ili ” Umjetnica mora biti zdrava” i, akobogda, pobjednica, lijepo nasapunjanih ručica i tekstom koji , ima veze, s mozgom.
Kakve Vi veze pletete oko ostalog, ne zanima me…
Na pitanje : “Šta ćemo sad?”, odgovorit ću Vam: “Šron Stoun se ne botoksira”…
I, da ne zaboravim: Da, izgubio je Eurosong smisao!Da, sve radi politika i ratovi i tamo! Da, sve su interesi!
Da!
Znam!
Ali, ajde, pile moje, nađi na tim svojim izborima muzičkih numera i programa onakav spektakularan performans kao sinoć u Italiji, pa mi reci da je ovo bezveze!
Dok ne skontate da je kosa M. Markel uvijek nezdrava, smetat će Vam “besmislica” koju Konstrakta pjeva jer , ustvari, ne kontate da “Nste znali da ste ovo htjeli” u Zemlji dok gruva.
Ljubav je uvijek sveta, pa prema tome, uživajte dok tražite da okarakterišete moj izbor onim da me ništa “nije opametilo”.
Možda i nije, ali, bar mi se nikad neće desiti da snimim u toku bajramskog veselja polugole butine neke “raspuhače” koja ni sama ne zna šta, ustvari, pjeva!
Bar kada učim pjesmu, mogu potvrditi i u onom Lakinom : “Brko, brkane, moj omiljeni krkane” smisao kazanog!
MIR SVIJETA! MIR UKRAINI!
PIŠE: Vernesa Manov
