Piše: Gordana Katana
Šok, nevjerica, stotine pitanja na koja u moru komentara psihologa, pedagoga, političara, građana… nije bilo jasnih odgovora najbolje opisuju stanje ne samo u Srbiji, nego i regionu, nakon što je učenik beogradske osnovne škole Vladislav Ribnikar ubio devet svojih vršnjaka i zaštitara i više njih ranio.
Ono što upada u oči jeste cinično i naprasno buđenje svijesti vladajućih struktura i dijela inače od stvarnosti otuđenih medija i građana o postojanju vršnjačkog nasilja, iako je ono godinama prisutno u osnovnim i srednjim školama i od kojeg se ili okretala glava ili se relativiziralo.
AGRESIVNI OBLICI PONAŠANJA
Niko se, istina, nije mogao nadati da bi dječak od 13 godina planski i hladnokrvno mogao počiniti masovni zločin, jer takve se stvari „dešavaju daleko od naših prostora“. Ili konstatacije da je to „svojstveno Americi“, te kliše da je takav zločin „uvezen sa zapada“.
Odgovor, ako ga ikada i bude, šta je dječaka koji, prema onome što je do javnosti dospjelo, ničim posebnim nije iskakao iz slike prosječnog tinejdžera, nagnalo na zločin, trebali bi dati stručnjaci. Ali nama, društvu u BiH, a identična razmišljanja javnosti su kako u Srbiji, tako i regionu, da tražimo odgovore o uzrocima vršnjačkog nasilja, umjesto da lakonski, kako smo tome svjedočili nakon tragedije u Ribnikaru, odgovornost prebacujemo sa roditelja na prosvjetne radnike, sa nastavnog osoblja na školske pedagoge, sa pedagoga na opskurne TV programe i društvene mreže.
Sanela Tuckešić, profesorica u Katoličkom školskom centru u Banjaluci, ukazuje da je vršnjačko nasilje veoma složen fenomen i da ne postoji jedinstvena definicija.
„U udžbenicima često stoji da je to oblik agresivnog ponašanja jedne osobe prema drugoj s ciljem da joj se nanese psihička ili fizička bol. Uzroci vršnjačkog nasilja su brojni, pokušat ću navesti one najčešće: najprije stimulacija djeteta sadržajem iz medija i sa društvenih mreža. Djeca gledaju sadržaj koji ne mogu psihološki, emocionalno, a ni kognitivno da obrade. Djeca uzimaju iz sadržaja što im odgovara, fromiraju uvjerenja iz kojih proizilazi ponašanje. Drugo je roditeljsko vaspitanje. Roditelji često uče djecu da na nasilje odgovore nasiljem jer na taj način se zauzimaju za sebe“, navodi naša sugovornica. Tuckešić dodaje da često sreće roditelje koji imaju stav da dijete „treba da se izbori za sebe“.
„Na taj način dijete stiče pretjerano samopouzdanje i agresivne oblike ponašanja npr. hoću da mi ovo pripada, ja to zaslužujem i slično, dodaje Tuckešić.
Nasilna sredina također je jedan od uzroka, jer djeca koriste nasilje kao oblik komunikacije (vikanje, kažnjavanje, omalovažavanje, udarci…). Kada se tome doda da veliki broj djece odrasta bez dovoljno roditeljske pažnje, jer roditelji ili su zaokupljeni egzistencijalnim problemima, ili nedorasli ulozi odgojitelja te djecu prepuštaju samoj sebi, ne treba se čuditi da ta ista djeca nasiljem privlače pažnjuna sebe.
Kada se na sve navedeno, ističe Tuckešić, nadoveže stres u porodici (bolest, finansije, razvod…), školsko okruženje u kojem se dijete osjeća odbačeno, nesigurno, neprihvaćeno, frustracija koju djeca ne znaju da kanališu, onda nije ni čudno što uvrede, psovke, šamari, izrugivanje, postaju sve češći obrazac ponašanja među djecom.
Problem veoma često dolazi i zbog obrazovnog sistema i potrebe da zarad čuvanja „ugleda škole“ direktori, pedagozi i nastavno osoblje nasilje relativiziraju, ignorišu, dakle, ne poduzimaju adekvatne mjere kako bi se ono preduprijedilo, a kada se desi na njega promptno reagovalo.
PISMO JEDNE MAJKE
Kako to u praksi izgleda svjedoči i priča majke sedmogodišnje Doris iz Tuzle.
Majka piše da je u najboljoj namjeri da svojoj djevojčici pruži dobro obrazovanje i ugodno i sigurno okruženje donijela odluku da je upiše u „dobru i poznatu školu“. No, ono što je uslijedilo i za njeno dijete i cijelu porodicu pretvorilo se u noćnu moru.
Ova majka pojasnila je da se radilo s o svakodnevnom fizičkom i verbalnom nasilju koje uključuju tuče na času, šamaranje, uništavanje školskog pribora, nazivanje pogrdnim imenima, psovanje, vrijeđanje…
„Jasno su bili identificirani učenici koji svojim neprilagođenim ponašanjem stvaraju loše ozračje za napredovanje i nesigurnu sredinu u odjeljenju. Uprava škole je u periodu od kraja decembra do početka drugog polugodišta imala nekoliko molbi roditelja za pomoć i rješavanje problema (pismenih, usmenih, individualnih, grupnih). Ja sam kao roditelj u više navrata razgovarala i sa upravom i sa obje učiteljice i iznosila problem na roditeljskom sastanku. No osim obećanja da će se problemi riješiti, ništa nije činjeno da se to i desi“, kaže majka sedmogodišnje Doris.
Kaže da je njena kćerka krajem prvog polugodišta, u školi, dok su se pripremali za priredbu, dobila šamar od učenika iz njenog odjeljenja, ali da na taj šamar niko nije reagovao, ni učiteljica, ni direktorica, „iako je razgovarala s njima i iznijela problem i na roditeljskom sastanku“.
„Fizičko nasilje nije sankcionirano u skladu s internim aktima škole niti kantonalnim propisima. Nakon toga, u drugom polugodištu, u odjeljenju su se dešavali i drugi takvi incidenti. Moje dijete nije bilo žrtva fizičkog nasilja koje je uslijedilo, ali je svakodnevno bila njihov svjedok. Bilo je strah ići u toalet sama u školi jer se bojala da će je neko udariti. Kod kuće je plakala, čak i tražila da je premjestimo u drugu školu, a mi smo je kao roditelji sa strahom slali u školu. To je bio period za koji nas je uprava zamolila da sačekamo da procijene situaciju i predlože rješenje. Uprava, nažalost, nije ponudila nikakvo rješenje nakon isteka dogovorenog perioda, niti se ponovno obratila roditeljima. Poslije isteka dogovorenog perioda u kojem se trebalo pronaći rješenje, na sastanku s direktoricom i pedagogicom opet sam pokušala ukazati da se nasilje nastavlja, da učenici ne napreduju i da želim promijeniti odjeljenje kako bi moje dijete bez straha išlo u školu, te da konačno počne usvajati znanja iz plana i programa. Pedagogica je odbila takvo ponašanje nazvati vršnjačkim nasiljem, čak i šamar koje je moje dijete dobilo, i rekla da djeca pričaju ono što roditelji žele čuti i da postoje i druge škole u TK. Napomenula je i da za šamar postoji povod. Poslušala sam njen savjet i odmah prebacila dijete u drugu školu“.
Ova majka je javno progovorila, ali nažalost, znatan je broj roditelja koji to ne čini. Ili svoj glas dignu kada nasilje postane kontinuirano, a reakcija nadležnih neadekvatna.
KO JE ZAKAZAO – SVI SU ZAKAZALI
Na pitanje ko je zakazao, stručnjaci iz oblasti uglavnom se slažu da bi odgovor mogao da bude – svi.
„Sigurna sam da u BiH ne postoji statistika o broju slučajeva vršnjačkog nasilja, niti jedinstven pristup ovom problemu, a o usaglašenosti propisa ne vrijedi ni pričati. Događaji u Srbiji su izazvali veliki šok u BiH i regiji, ali bojim se da ćemo se svi za koji dan vratiti svakodnevnici, događaj će biti zaboravljen kroz koji mjesec u nadi da mi nećemo doživjeti nešto slično. Svoj šok i nezadovoljstvo ćemo usmjeriti na sistem koji nema adekvatna sredstva da se bori sa ovim problemom. Zakoni postoje, ali nisu usmjereni na prevenciju i rješenja, kazne su blage. Djeca žele biti dominantna, nemaju poštovanja, nastavnici nemaju autoritet. Škole su nemoćne. Zajednica treba da ima jasan i jedan stav prema nasilju – osuditi svaki oblik nasilja. Roditelji, stručnjaci i škola da zajedno rade sa djecom. Trebamo njegovati kulturu nenasilne komunikacije, moramo raditi na kulturi uvažavanja različitosti, inkluziji, interkulturalnosti, itd. Naravno, ne smijemo zatvarati oči pred problemom kako to često radimo. Po meni jedino dugoročno rješenje za smanjenja vršnjačkog nasilja je edukacija. Edukacija nastavnika, roditelja, djece, zajednice“, pojašnjava Tuckešić.
Škola itekako zna zakazati, jer, iako nema statističkih podataka, vršnjačko nasilje i psihičko zlostavljanje najčešće je među učenicima. Ali ono o čemu se teško progovara jeste i institucionalno nasilje kojem su građani, pa tako i djeca, izloženi.
Vlast koja veliča ratne zločince, mediji sa nacionalnim frekvencijama koji čine to isto, visoki politički dužnosnici koji se javnosti obraćaju jezikom neprimjerenim ni ulici, nekažnjavanje ili neadekvatne sankcije koje se izriču počiniteljima krivičnih djela, policija koja ne reaguje, a posljednji primjer bio je Banjaluka i napad na pripadnike LGBT zajednice.
U takvom okruženju djeca odrastaju, odlaze u školu, pa je i pitanje koliko je danas teško biti s druge strane katedre.
„Čudan je 21. vijek, vijek nasilja, pandemija, naglog razvoja tehnike i tehnologije… U ovom vijeku prosvjetni radnici imaju tešku i nezahvalnu ulogu. Prije svega mora da bude predavač, administrativni radnik, organizator, menadžer, majstor, asistent, informatičar… mora da se uklapa u nove stilove života, da zna šta treba učeniku u svakom trenutku, da bude svjestan da je javna ličnost, da je sistem davno digao ruke od njega i školstva, da je prepušten sam sebi“, zaključuje Tuckešić.
Univerzitetski profesor Damir Arsenijević kaže da se „nešto strukturalno novo“ desilo ubistvom đaka u Beogradu — pomjerena je granica onog što je do tada izgledalo kao nemoguće.
„Nasilje koje svakodnevno trpimo je sada provalilo u svoju brutalnost u školi. Zašto smo mislili da neće? Škole već dugo vremena istovremeno ćute o vršnjačkom nasilju a gube svoju odgojnu funkciju i samo disciplinuju učenike. Roditelji su uvučeni u privatizovanje odgojno-obrazovnog procesa da više ne vjeruju školama. Nastavnici rade u užasnim uslovima. Poruka onih na vlasti je jasna: obrazovanje nije bitno i svako mora da se snađe za sebe. Njihov nemar i bahatost sada je došao po nasu djecu. Ako već ne možemo da napravimo raj na zemlji, rasturimo ovaj pakao u kojem živimo”, naglašava Arsenijević.
Pitanje je samo da li su vlast i građani sprmani „rasturiti pakao u kojem živimo“?
