Tekst i foto: Željka Mihaljević
U Bosni i Hercegovini se nakon rata, zahvaljujući prvenstveno poticajima međunarodnih organizacija, naglo razvijao nevladin sektor. Organizacije i udruženja nicali su kao gljive poslije kiše. Mnoge su se ugasile, dio ih životari, a samo mali broj radi punom parom. U ove zadnje spada i Udruženje građanki “Grahovo” iz Bosanskog Grahova. Nastalo kao neformalna grupa desetak žena i djevojaka u ljeto 1999., registrirano u srpnju 2000., danas broji više od 250 članica i organizacija je bez koje bi se i ovo malo povratnika što je ostalo, ponovno odselilo.
Oformiti udrugu prije 23 godine u ratom razrušenom Bosanskom Grahovu, potaknuti ljude da se vrate, pomoći ženama da se organiziraju i počnu nešto raditi, bilo je veliko iskušenje. Nekolicina upornih žena ne samo da je uspjela u tomu nego su kroz 2004., 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu imale veći proračun nego lokalna samouprava. Danka Zelić, koja je na čelu UG “Grahovo” od samih početaka, prisjeća se tih ‘zlatnih’ vremena kada su donatori bili široke ruke, a i suradnja s lokalnom samoupravom dobra.
„Tih godina su naši godišnji budžeti bili čak i preko milijun maraka, radili smo velike infrastrukturne projekte, od obnavljanja kuća, štala, pomoćnih objekata, nabavljanja matičnog stada, uglavnom poljoprivrednih projekata, jer je u porušenoj općini bez industrijskih kapaciteta, to bio jedini način za opstanak i ostanak. Tu su još i dodjele humanitarne pomoći, pokretanje otkupa mlijeka, uglavnom sve što je vezano za egzistenciju povratnika i raseljenih osoba. Obnovili smo 20 kuća u cijelosti, 50 kuća s djelomičnom rekonstrukcijom učinili smo useljivim, kroz dva projekta uradili smo 45 štala u Grahovu, te po 10 u Kupresu i Glamoču. Uz laktofrize, muzilice i popratnu opremu nabavile smo kroz više projekata i cca 200 krava. Međutim, najveći prelom događa se 2008. kada na vlast dolazi SNSD, prekida se s projektom vodovoda, obnovom štala, gubimo Ambulantu koja je funkcionirala u objektu predratnog Doma zdravlja. Bila je u sastavu Doma zdravlja Livno, imali smo stalnog liječnika, medicinske tehničare, stomatologa, dva puta mjesečno dolazili su nam specijalisti, opremili smo zubnu, ginekološku i dječju ambulantu…, a nakon te 2008. sve je stalo. Ambulanta prestaje raditi, premda je pripala Domu zdravlja Drvar, specijalisti više ne dolaze, jer je i Drvar bio potkapacitiran, a ljudi su o svom trošku morali ići ili u Drvar, ili u Livno.“
Međutim, žene su nastavile dalje, periodično su dovodile specijaliste, plaćali ih te realizirali projekte edukacije i besplatnih pregleda papa testom. Uz otkrivanje velikog broja malignih oboljenja, bilo je i spašenih života. Među njima je bila i Gordana Gligić iz Marinkovaca koja nam je svojedobno kazala: “Ja sam bila u toj grupi za pregled žena u ginekološkoj ambulanti, da nisam tad pregledana, danas tko zna šta bi bilo.“
U vrijeme našeg razgovora, dvije i pol godine nakon operacije, Gordana je na obiteljskom imanju skrbila za 17 muznih krava u štali koju je izgradila uz pomoć Udruženja. Inače, mnogi naši sugovornici između Udruženja građanki i predsjednice stavljaju znak jednakosti. Vidljivo je to bilo i na nedavnom Danu otvorenih vrata koje je Udruženje građanki „Grahovo“ upriličilo kako bi građanima, suradnicima, volonterima i korisnicima pokazalo što je u nešto više od dvije godine uradilo na unutarnjem uređenju zgrade koju je dobilo na trajno korištenje od Općine Bosansko Grahovo. Samo na unutarnje građevinske radove, od podruma do krova, uloženo je više od 70.000 KM i bezbroj sati volonterskog rada. Uz uredske prostorije i Centar za djecu „Gnijezdo“ našlo se mjesta i za Savjetovalište za žene žrtve obiteljskog nasilja. Pruža im se besplatna pravna pomoć, psihosocijalna, materijalna i svaka druga potpora. Upornim radom, edukacijom i komunikacijom došlo je i do bolje suradnje s policijom. Dragana Kelečević, kriminalistička istražiteljica u PP B. Grahovo tom prigodom nam je, među ostalim, kazala i ovo: „Drago mi je što postoji ovakav Centar da se žene educiraju, osnažuju, da postaju svjesnije onoga što prolaze, koje vrste nasilja, na koji način se nasilje sankcionira. Treba im i moralna, i svaka vrsta i financijske podrške da bi one snagama svojim, ali i našim, mogle prevazići to stanje u kojem su se našle.“
A Marina Dobrijević, bolno svjesna svih nedostatka za normalno funkcioniranje života, kazala je: „U Bosanskom Grahovu ne postoje mnoge institucije koje bi trebale da postoje i u zamjenu za sve to mi koristimo Danku. I kad nam treba savjet, i kad nam treba neka pomoć, ne znam ni ja, stručna, materijalna, u ovom u onom, tu je Danka, tu su žene, tu je Udruženje. Građani stvarno vjeruju njima.“
Borilo se Udruženje nekoliko godina za uspostavu centra za socijalni rad, točnije od 2018. Godinu poslije prikupilo je 100 potpisa građana, a akcijski plan za njegovo osnivanje našao se i na tematskoj sjednici Općinskog Vijeća. Inicijativu je podržalo i resorno ministarstvo u kojem su, po tko zna koji put, istaknuli da socijalni rad nije samo nahraniti i napojiti gladnoga i žednoga, te da je to zakonska obveza lokalne samouprave. No, akcijski plan nije prošao.
Odlučne da toj disfunkciji stanu u kraj Grahovljanke nastavljaju s aktivnostima, uz Instituciju Ombudsmana obratile su se i višim razinama vlasti, ali i po drugi put (koncem 2022.) prikupljale potpise sugrađana kako bi ih priložile uz zahtjev Općinskom Vijeću za usvajanje Akcijskog plana za uspostavu Centra za socijalni rad. Višegodišnji pritisak građana koji dolaze po pomoć, dnevno barem njih pet-šest, nisu mogle više podnositi jer su trpjele ostale aktivnosti.
„U biti radili smo posao Centra za socijalni rad. Mjesečno se znalo dogoditi i po pet slučajeva nasilja u obitelji, a da ne govorimo o starima, bolesnima, napuštenima… Onda smo napravili rez i upućivale sve takve slučajeve u općinu. I urodilo je plodom. U službi za građanska stanja, kadrovske poslove i socijalnu zaštitu zaposlen je socijalni radnik, barem neki pomak u odnosu na prethodno stanje,“ govori nam Danka premda je, kako kaže, jedino i pravo rješenje Centar za socijalni rad koji bi radio u punom kapacitetu, sa svim stručnjacima.
Mladi Ante Čondrić, socijalni radnik, vrlo brzo je postao svjestan svih problema u toj povratničkoj općini s izrazito negativnom demografskom slikom. Naglašava kako treba više poraditi na dostupnosti usluga osobama starije životne dobi u vidu uzdržavanja, institucionalnog smještaja, kao i dnevnih usluga poput adekvatne prehrane, pomoći u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. I u tome je, kako kaže, nemjerljiva uloga Udruženja građanki koje su, uz savjetovalište za žene, centar za djecu i karitativni rad, za starije ruralno stanovništvo osigurale i patronažnu medicinsku službu.
Bilo bi dobro kad bi svaka općina u BiH imala barem po jednu Danku i ovakvo Udruženje, jer za njih građani, povratnici i raseljene osobe, imaju samo riječi hvale.
