Čim se sastave dva dana bez smoga, građane i građanke Sarajeva sunce izmami u šetnju i problem zagađenja se zaboravi do sljedeće temperaturne inverzije i mrtve trke u koncentraciji štetnih čestica sa Lahoreom i Karachijem. Na tome se i zasniva pristup vlasti rješavanju ovog problema jer je daleko lakše i jeftinije računati sa kratkom pameću stanovnika nego se posvetiti ozbiljnim, dugoročnim, skupim i nepopularnim mjerama na kojima se ne dobijaju izbori.
Sarajevo generalno i ne spada među najzagađenije gradove na svijetu – one koji se tokom cijele godine muče sa smogom i gdje su rijetki dani kada im je zrak na prihvatljivom nivou onečišćenja. Ovdje su prisutni kraći ili duži periodi kada se zbog specifične geografske situacije smog zaustavi u kotlini i čine život onoliko nepodnošljivim koliko je to potrebno da ljudi znaju cijeniti lijepo vrijeme i dane kad je zrak čišći.
Zbog toga je jasno da nijedna vlast u Sarajevu nikad neće ozbiljno pristupiti rješavanju zagađenosti zraka, jer jednostavno svojim stručnim kapacitetima nisu dorasli problemu, jer njihova vizija ne seže dalje od sljedeće sjednice, i jer za ovakve mjere nemaju ni novca, a sve kad bi i imali kapacitete, viziju i novac, teško da su u stanju osigurati podršku i povjerenje naroda da će ono što rade donijeti rezultate. Naravno, niko otvoreno neće reći građanima da se problem zagađenosti nikad neće riješiti i uvijek ima dovoljno floskula o naporima koji se ulažu, planovima koji se prave i studijama čija je izrada u toku.
Ukoliko neko misli drugačije, skoknimo u mislima nekih petnaestak godina u budućnost, u Sarajevo u kojem su uspješno provedene mjere protiv zagađenja i pogledajmo kako bi to izgledalo. Možda na taj način i shvatimo zašto se to nikad neće desiti…
Fikret K. (65) je isparkirao svog polovnog Teslu kojeg mu je uvezao sestrić iz Austrije i sa Hrasnog Brda, gdje živi otkad se rodio, krenuo je na posao u centar Sarajeva. Iako je temperatura napolju bila -8 °C, u garaži je bilo toplo jer se za grijanje cijele kuće, pa i garaže, brinula toplotna pumpa koju je par godina prije ugradio i time zamijenio peć na ćumur koji se kao energent u njegovom domaćinstvu koristio od pamtivijeka.
Otkako nema peći ni ćumura, u Fikretovoj garaži ima puno više prostora, a bit će ga i još više kad momci iz KJKP „Rad“ dođu po stiropor koji je preostao nakon nedavnih radova na utopljavanju njegovog doma. I stiropor, baš kao i toplotnu pumpu par godina ranije, većim dijelom je platila kantonalna vlada iz kreditnih sredstava koja su bila raspoređena transparentno i na vrijeme, kako bi se plan mjera za smanjenje zagađenja realizirao onako kako je zamišljen.
Nakon što su par puta obarani tenderi za nabavku opreme i nakon što su dva javna poziva za masovno prijavljivanje na projekte energetske efikasnosti propala zbog loše postavljenih kriterija i sumnji u netransparentnost, program „Sarajevo diše“ je 2033. konačno počeo i Fikret je bio odlučan da ga iskoristi na svaki način. Tako je nabavio i polovnog Teslu, koristeći razumnu odluku Vlade da subvencionira i uvoz polovnih električnih vozila, iako se teška srca rastao od svog Golfa dizelaša.
No, Golf je morao ići iz Sarajeva jer za automobile ekološke norme EURO 4 u ovom gradu za njega više nije bilo mjesta. Otkako je, po ugledu na neke europske metropole, u Skupštini Kantona jednoglasno izglasana odluka o proglašenju gradskog područja Sarajeva Zonom ultra niske emisije (ZUNE), u grad se može po pristojnoj cijeni ući samo sa vozilima EURO 6 i EURO 7 norme, za sve ispod toga je vožnja po gradu postala jednostavno preskupa.
Mnogi nisu vjerovali da će ZUNE ikad zaživjeti, ali i vlada i opozicija su složno i nepokolebljivo stale iza ove ideje, svjesne kako je problem zagađenja iznad kratkoročnih političkih interesa. Nisu pokleknuli ni pred brojnim protestima onih građana, a bilo ih je mnogo, koji jednostavno nisu mogli prihvatiti koncept po kojem njihova navika da koriste automobil nije pravo nego privilegija koja će ubuduće biti jako, jako skupa. Plus, mnogi nisu ni razumjeli sistem čije se uvođenje najavljivalo iako on u osnovi nije nimalo složen.
Jednostavno, na svim ulazima u grad su postavljene takozvane ZUNE-kamere koje su očitavale tablice sa vozila i njegovu emisionu normu sa stikera na vjetrobranskom staklu. Sistem bilježi ulaske vozila u zonu ultra niske emisije i izlaske iz nje, te vrijeme provedeno u njoj množi sa koeficijentom i računa naknadu za boravak u ZUNE. Još jednostavnije, svaki sat vremena kojeg auto provede u sarajevskoj gradskoj zoni množi se sa koeficijentom za njegov emisioni standard (što je EURO kategorija niža to je koeficijent viši) i sa cijenom po satu koja je najviša u vrijeme jutarnjih i popodnevnih gužvi.
Stanovnici u gradskoj zoni za svaki auto plaćaju paušalnu godišnju naknadu, dok svima drugima sistem mjesečno obračuna „zonarinu“ i račun ispostavi na kućnu adresu. Iako je ignorisao godinu dana prilagodbe, nakon svega dva mjeseca plaćanja ove takse, Fikret je shvatio da mora nabaviti električni auto kako zna i umije. Srećom pa su cijene starijih električnih auta već bile u dobrom padu, isplatila se i dobra subvencija kantonalne vlasti, pa je Golf završio kod čovjeka u Konjicu u masovnom egzodusu jeftinih dizelaša koji su iz Sarajeva migrirali u druge dijelove BiH.
Fikret je izračunao kako je za samo dva mjeseca „zonarine“ mogao platiti četiri mjesečna računa za plin, da se kao i većina komšiluka opredijelio za taj energent i učestvovao u zajedničkom provođenju instalacija do svake kuće u Hrasnom Brdu. On je izračunao da mu je toplotna pumpa bolje rješenje, ali u svakom slučaju je naselje sada puno prijatnije za život a nema ni onih kamiona koji su svako malo blokirali uske ulice dovozeći ugalj, drva ili pelet.
U svakom slučaju, sad više ni ne žali ni za Golfom jer na svakom parkingu i javnoj garaži u Sarajevu postoji dovoljan broj električnih punjača za njegovog „Nidžu“, kako od milja naziva Teslu. Rezultat je to javno-privatnog partnerstva nekoliko kompanija, općina, Grada i Kantona kojim se u Sarajevu u posljednjoj deceniji poticala elektromobilnost. Kombinacija ekstenzivne mreže punjača i niske cijene struje pokazala se dobitnom.
Dok je čekao da Tesla stigne iz Austrije, da bi uštedio na „zonarini“ koristio je nove linije gradskog saobraćaja koje su uvedene uz istovremeno povećanje frekventnosti linija koje su ranije saobraćale. Nije bio oduševljen jer je ipak navikao na vlastiti volan u 45 godina vozačke karijere, ali priznaje da ovo rješenje odlično za učenike, penzionere i ljude koji su ipak odlučili odustati od automobila nakon što su uzeli u obzir sve pozitivne i negativne strane njegovih korištenja.
Naravno da su se sve ove mjere odrazile i na ljude koji posjećuju Sarajevo. Mnogi su frustrirani plaćanjem ekološke takse ako poslom ili drugim obavezama dolaze u glavni grad, ali i za njih je osigurano rješenje u vidu nekoliko ogromnih parkinga van ZUNE koji su izvrsno povezani sa gradom linijama gradskog saobraćaja. Oni koji baš žele sa automobilom ući u grad, u zavisnosti od ekološke kategorije i doba dana platiće to zadovoljstvo između tri i devet maraka po satu, naravno, ukoliko im se to isplati.
Tako je Sarajevo zahvaljujući velikim naporima vlasti, uz podršku opozicije, bez značajnog otpora građana, uz transparentan i stručan rad te dosljednu primjenu vlastitih zakona već nadomak 2040. ostvarilo svoj cilj i postalo grad u koji se počesto zna spustiti magla, ali čista magla bez smoga koja samo smeta oku ali ne škodi plućima. Jeste da je cijela stvar koštala dvije milijarde maraka ali vrijedilo je to za grad iz kojeg su protjerani motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, u kojem se grije na ekološki prihvatljive energente, gdje je na svakom ćošku punjač za električne automobile, gdje su zgrade i kuće utopljene a javni saobraćaj funkcionira savršeno i gdje je smog samo maglovito sjećanje.
