Danas je 31.5. Još jedan u nizu. Dan borbe protiv duhana. Kraj maja. Rođendan moje najbolje drugarice iz osnovne škole. Početak ljetnih mjeseci.
A misli… Misli odlutaju do trga ispred Patrije. Danas su se u Prijedoru okupili aktivisti i aktivistkinje, Prijedorčani i Prijedorčanke i obilježili Dan bijelih traka. Dan na koji je 1992. godine nesrpskom stanovništvu Prijedora naređeno da na svoje prozore stave bijele čaršafe, a na svoje ruke bijele trake. Da tako iskažu da su bezopasni nesrbi ali i dalje meta.
Misli odlutaju na djetinjstvo u kom sam slušala o maju u mom Prijedoru. Kada kažete maj u Prijedoru, svi pomislimo na isti maj. Onaj iz 1992. Odnio je taj maj dosta. Odnio je tek izgrađenu kuću mladog bračnog para iz Kozarca, odnio je najdražu haljinu djevojčice iz Čarakova, odnio je šume oko Rizvanovića, odnio je kućne ljubimce iz Trnopolja. Ali, maj je odnio i više od toga – odnio je ljubav. Odnio je nečije nane i bake, odnio je nečiju prvu ljubav, odnio je drugove iz klupe, odnio profesore, očeve, majke… Maj je odnio djecu! Odnio je dvomjesečnog Velida, odnio je Elvisu, Krešimira, Ernesta, Muhameda, Luku, Džemala, Alena, Stipu, Faruka, Zlatu, Nerminu… 102 ih je odnio prokleti maj. Odnio je živote 256 žena. Odnio je ukupno 3.176 života. Odnio je i mladosti i starosti u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Maj.
Ali… Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu otvara slučaj pred samo potpisivanje Dejtonskog sporazuma i kaže da maj nije kriv za odnošenje Prijedora. Odnijeli su ga Tadić, Kvočka, Mrđa, Mejakić, Sikirica, Žigić, a lista je još duža. Maj nije kriv! A neki od navedenih – samo djelimično. Presude: etničko čišćenje, ratni zločini, silovanja, ubistva, paljenje, progon, mučenja…
I tako, dok Duško Tadić i njegovi drugovi uživaju na slobodi, danas su porodice 3.176 ubijenih Prijedorčana i Prijedorčanki, zajedno sa aktivistima i aktivisticama, na trgu u centru grada položile cvijeće sa imenima 102 djece ubijene u Prijedoru 1992.
Šta žele? Spomenik za 102 ubijene djece. U Prijedoru. Njihovom Prijedoru. Koji ih ni danas ne doživljava kao opomenu, lekciju ili gorku historiju. Njih 3.176 nema. Ubijeni su. Njih 3.176 grad i generacije lagano zaboravljaju. Na nama je da ih se sjećamo i tražimo bilo kakav vid pravde, mada nijedna pravda koju zamislimo i nijedan svjetski sud i najbolji tužioci ne mogu nadomjestiti ono što je otišlo s majem 1992. Ali, bijela traka oko ruke, pa objašnjenje nekome zašto je nosite – može doprinijeti zajedničkom sjećanju, kao i podrška aktivističkim grupama koje su svojim zagovaračkim naporima na korak do podizanja spomenika djeci ubijenoj u Prijedoru.
Kako u predstavi Kokana Mladenovića prema knjizi Darka Cvijetića Schindlerov lift jedan od protagonista kaže: „Prijedor je zatvorio vrata 3000 ljudi, a ja jednoj ženi…“ Koliko boli jedan život za koji ste odgovorni? Zašto njih ne boli? Zašto su vrata zatvorena? Nemojmo zaboraviti…
