Zabrinutost za sigurnost na internetu dominira debatom oko djece i interneta. Fokus ovog teksta pokušava usmjeriti pozornost na to kako se internet može koristiti kao alat za promicanje pristupa djece informacijama na način koji promiče sva dječja prava, uključujući i zaštitu. Imajući to na umu, evo nekoliko ideja za povelju o tome kako bi se Konvencija o pravima djeteta mogla primijeniti na digitalni kontekst. Konvencija o pravima djeteta je međunarodni dokument, usvojen na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20.novembra 1989. godine, a sadrži univerzalne standarde koje svaka država Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora garantovati svakom djetetu.
Kako djeca sve više traže informacije na internetu, svi oni koji su uključeni u dječje živote – od kreatora politike do roditelja i učitelja – bore se s time kako najbolje uravnotežiti zaštitu djece s poštovanjem njihove autonomije. Povećana osjetljivost djece na seksualno iskorištavanje, cyber maltretiranje i kršenje njihove privatnosti u nereguliranom svijetu cyber prostora razumljivo je privukla pozornost na svim razinama. Ali to je također zasjenilo činjenicu da je internet vrijedan izvor informacija i osnaživanja djece. To je rezultiralo nametanjem nerazmjernih ograničenja dječjem pristupu digitalnim medijima, a time i informacijama. To utječe na sva dječja prava – uključujući slobodu izražavanja, život, zdravlje i zaštitu – jer su informacije način na koji djeca oblikuju poglede na svijet, uče donositi odluke i štititi se od rizika. Drugim riječima, stupanj u kojem se poštuje pravo djece na informacije dobar je pokazatelj koliko su oni priznati kao nositelji prava u danom društvu.
Do kršenja prava djece na pristup informacijama može doći iz različitih razloga, na primjer, kao rezultat neuspjeha Sjedinjenih Država da osiguraju djeci pristup informacijama iz niza izvora na jeziku ili formatu koji razumiju, ili zbog aktivnog nastojanja da se ometa ovaj pristup. Takvi se napori često brane argumentima za zaštitu djece, koji u nekim slučajevima mogu biti dobronamjerni, ali u drugima se koriste za legitimiranje diskriminacije i cenzure – i online i offline.
Osim zabrinutosti oko cenzure, opća ograničenja dječjeg pristupa internetu kontraproduktivna su. Jaz koji postoji između znanja odraslih i djece o internetu znači da će djeca uvijek pronaći načine zaobići tehnologiju ili prikupljati informacije na druge načine, potencijalno ih izlažući većim rizicima. Istraživanje u Brazilu, na primjer, pokazalo je da nešto više od dvije trećine djece vjeruje da zna više od svojih roditelja o internetu bez obzira na njihov socio-ekonomski status. Djecu i odrasle u njihovim životima stoga treba poticati da se angažiraju i raspravljaju o pitanjima na način koji promiče znanje i komunikaciju, pomažući im da donesu informirane odluke o svom životu, a ne da se oslanjaju samo na filtere kako bi izbjegli teške razgovore.
Dakle da bi se postgla bolja i sigurnija prava djece u kontekstu digitalnog doba, potrebno je prvestveno spoznati kapacitete djece. Djeca bi trebala moći ostvarivati svoja prava kako za to steknu kompetenciju. Svi oni koji su uključeni u utvrđivanje pristupa djece internetu trebali bi prepoznati da djeca sazrijevaju različitim brzinama i da postoji velika razlika između sposobnosti djece različite dobi da razumiju i procijene rizik. Roditelji bi trebali biti osnaženi da usmjeravaju svoju djecu na korištenje interneta, poštujući njihove sposobnosti u razvoju.
Internet je važan alat za traženje svih ljudskih prava, kao što je pravo na obrazovanje, i za sudjelovanje u društvu. Kao takve, države bi trebale poduzeti mjere kako bi osigurale pristup svoj djeci, uključujući i onu koja se suočavaju s određenim preprekama, poput djece koja žive u udaljenim područjima ili iz siromašnog podrijetla. Odgovarajuće mjere uključuju pomoć oko računalne opreme i troškova pristupa internetu, nastojanja da se uspostavi infrastruktura za brzi internet u udaljenim područjima te osiguravanje prostora i vremena djeci za korištenje interneta u školi ili gdje god drugdje mogu provoditi vrijeme.
Na kraju, kako bi se suzbila cenzura, djeca bi trebala imati pristup internetskim informacijama iz niza izvora kako bi im pomogli da razviju vlastitu perspektivu, kritički razmišljaju i donose informirane odluke o svojim životima, uključujući probleme o kojima se odrasli možda ne osjećaju ugodno razgovarati s djecom, kao što su seks i odnosi i mentalno zdravlje.
Države bi trebale poticati razvoj materijala za poticanje dječje mašte i učenja, što uključuje web stranice prilagođene djeci.
