„Veća prava imaju Indijanci u Americi nego mi Srbi na Ozrenu“, moglo se čuti na javnoj tribini o rudarenju nikla i kobalta koja je u subotu održana u mjestu Boljanić kod Doboja. Na ovoj tribini je oko šest stotina (!) građanki i građana izrazilo svoje protivljenje namjerama nadležnih da se na planini Ozren vrši istraživanje i eksploatacija teških metala, što je – kako se čini – već gotova stvar.
Poređenje ozrenskih Srba sa američkim Indijancima jeste malo neumjesno, jer u 21. stoljeću niko ne bi trebao biti obespravljen i niko se ni sa kim ne bi trebao porediti u toj kategoriji. Osim toga, to što američki Indijanci već decenijama nemaju ništa manja prava od drugih građana Sjedinjenih Američkih Država je proizvod zahtjevnog procesa demokratizacije i jačanja ljudskih prava – upravo suprotnog od onog u kojem žive stanovnici Ozrena, ali i cijele Bosne i Hercegovine.
Mora se postaviti pitanje ko je taj ko Srbima na Ozrenu uskraćuje prava, i ko u bescjenje daje pod koncesiju njihov okoliš i njihovo zdravlje zajedno sa rudama u njihovoj planini? Ko je taj ko ne čuje njihov glas, ko ignoriše njihovu volju i koga ne zanimaju njihovi strahovi? Da li je to neki strani okupator, da li su u pitanju neki narodi sa kojima su ratovali ili neka nevidljiva prijetnja?
Ne, u pitanju su njihovi politički predstavnici, koji dolaze iz istog naroda kao i oni, koji govore istim jezikom, imaju iste običaje, slave iste praznike i koje su oni sami birali upravo vjerujući da će najbolje zaštititi njihove „vitalne nacionalne interese“. A ima li vitalnijih nacionalnih interesa od zaštite nacionalne imovine i očuvanja zdravlja pripadnika nacije?
Ništa bolji u poređenju sa ozrenskim Srbima nisu ni Bošnjaci u Varešu i okolini. Nivo teških metala u vodi raste, gola sječa na planini koja krije rude vrši se uz maksimalnu elastičnost svih relevantnih propisa, dok investitor u istraživanje i eksploataciju nikla, olova i srebra uporno mantra o zaštiti okoliša ponavljajući priču o minimalnim karbonskim emisjima dok vješto zaobilazi temu zagađenja tla i podzemnih voda. Za to vrijeme, zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa pričaju jeftine priče o radnim mjestima i poreznim prihodima i osmjehuju se iz promotivnog voza koji „vraća život u Vareš“, iako se njime neće voziti ništa osim rude sa kojom će iz Vareša otići i sva dobit od eksploatacije njegovog bogatstva.
Za to vrijeme, dok se njihovi branitelji vitalnog nacionalnog interesa bore za jednakopravnost koja se ogleda u izboru jednog određenog čovjeka na jednu određenu funkciju i jedne određene stranke za monopol na zastupanje cijelog jednog naroda, Hrvati u Hercegovini mogu očekivati da uskoro ostanu bez Neretve. Hidroelektrane i vitalni političko-ekonomski interesi ipak imaju primat nad nacionalnim, uzalud apeli domaćih i svjetskih ekologa.
Ono što svojim narodima u Bosni i Hercegovini trenutno rade rodoljubne, patriotske i domoljubne snage ne bi im radio ni najveći neprijatelj, niti najokrutniji okupator. I pritom ne mislim da im to ne bi radio zbog svoje dobrote ili zbog poštovanja prema okupiranim narodima i njihovim staništima. Ne, nego bi se bojao nezadovoljstva i bunta, jer kad bi iko drugi ovim narodima radio ono što im rade njihovi demokratski izabrani predstavnici došlo bi do ustanka koji ne bi prošao bez krvoprolića.
No, kako stvari izgledaju, ozrenske Srbe će raseliti oni čije su glasove pokupili na temi ugroženosti, vareške i kakanjske Bošnjake će potrovati oni koji su im obećali zaštitu od svake agresije, a Hrvate u slivu Neretve će isušiti (ili poplaviti?) oni koji se kunu u njihovu opstojnost i jednakopravnost. Ne kaže se džaba kako je patriotizam utočište hulja, ali ako je njima utočište – šta je onda taj patriotizam za dobar i pošten svijet, za one ovce koje strepe od vukova dok je na podu čobanove kuće sve više janjećih kožica?
Nema bolje paralele za njih od one sa Pukovnikom iz priče Pukovniku nema ko da piše Gabriela Garcie Marqueza. U njoj se ostarjeli ratni veteran nada penziji koja mu je obećana prije petnaest godina, nakon što je četiri decenije služio domovini. Penzija nikako da stigne, za korumpiranu birokratiju on ni ne postoji, pa se Pukovnik i njegova bolesna žena bore sa siromaštvom prodajući djelić po djelić svoje imovine.
Zvuči odnekud poznato? Možda, samo što kod nas Pukovnikovu imovinu prodaju rodoljubi, patriote i domoljubi, i što mu to rade „njegovi ljudi“ a ne neki „bljedoliki stranci“ koji su američke Indijance onomad satjerali u rezervate. No, od fizičkog rezervata je gori onaj mentalni u koje su zatvoreni naši indijanci i pukovnici i koji zbog toga rijetko pokazuju kako znaju ljutnju i bijes usmjeriti u pravom pravcu.
Primjer iz Boljanića ohrabruje, kao što ohrabruje i rad aktivista u Loparama, u središnjoj Bosni, kao i one grupice zabrinutih građana iz Hercegovine. Ali, ukoliko njihovo djelovanje ne dobije širu i snažniju podršku, pitanje je šta ćemo u ovoj zemlji u budućnosti disati, piti i jesti. Mada, za ovo zadnje se zna – ukoliko znate kojim riječima završava i spomenuta Marquezova priča.
