PIŠE: Vlado Marušić
Koliko je nas vozeći se svojim osobnim automobilom, ili pak vozeći se sa drugima, stisnulo električni podizač stakala ili odvilo prozor vozača ili suvozača i kroz prozor u vožnji izbacilo žvaku, praznu kutiju cigareta, zaštitni najlon, papirnatu ili najlonsku vrećicu, praznu plastičnu bocu soka ili vode i slično, kad smo završili naš sendvič, burek, lisnato ili neki drugi keksić?
Koliko nas je pak šetajući kroz park, trotoarom, kroz šumu, to isto napravilo uvijek gledajući lijevo-desno promatra li nas itko dok to bacamo u prirodu?
Koliko je nas u našim mladim školskim danima išaralo zidove naših škola, pročelja zgrada, klupe u učionicama, WC-ovima, poradi dokazivanja, obijesti, sadizma, divljaštva, ili pak puke potrebe izbaciti iz svoje nutrine sav bijes nataložen u našem domu a nastavljen u školi?
Koliki je pak nas u tu istu prirodu izbacilo automobilske gume, sa felgama ili bez, otvore, građevinski materijal, staklo, željezo, mrtve životinje ili ostatke tih životinja, bez imalo grižnje savjesti kako će taj otpad naškoditi ljudima koji žive u blizini, pored rijeka, jezera ili mora?
Na koliko mjesta uz put, kroz našu prirodu smo naišli na komad daske prikačen na stablo na kojemu piše: “Ne bacaj smeće“, a smeća na svakom koraku, pa čak i u blizini te table?
Koga smo konačno prijavili nadležnim inspekcijskim službama ako smo ga već vidjeli kako baca smeće u prirodi, ili smo pak razmišljali kako to smeće nije bačeno u naše dvorište, kraj naše kuće, pa nas se stoga to ni ne tiče? Osim toga ne želimo biti drukeri, cinkaroši koje nitko ne voli, pa čak ni oni kojima bi prijavili te nesavjesne zagađivače okoline?
Sva ova pitanja se konačno tiču svih nas, i onih koji bacaju u prirodu neželjeni ljudski talog koji joj uništava njeno prelijepo lice, pa i nas koji to nikada ne činimo. No, ovdje nije u pitanju ta suštinska razlika koja vlada između ta dva za sada nepomirljiva svijeta. U pitanju je izgradnja modela koji će jednom za zauvijek kod svih ljudi ovog svijeta izgraditi karakter koji im neće dopustiti takve radnje.
Zanimljivo je kako u svim zapadnim zemljama EU nigdje pored puta ili u prirodi nećete naći nikakav papirić, zgužvanu papirnatu ili najlonsku vrećicu, plastičnu ili drugu bocu, ili pak praznu kutiju cigareta. Nigdje pored puta na nekom drvetu nije prikačena tabla: “Ne bacaj smeće“, pa se čovjek upita: što su to zapadne zemlje učinile pa u njih nitko ne baca smeće u prirodi, a svi znamo kako u tim zapadnim zemljama ima dosta ljudi s ovih prostora, kojima nije bilo strano bacanje smeća kroz prozor automobila ili pak dok šeću u prirodi.
Kako je moguć takav paradoks ili salto mortale, poznajući mentalitet naših ljudi izgrađen na ovim prostorima?
Da li su to zapadne zemlje postigle rigoroznim mjerama, odnosno visokim novčanim kaznama ili su pak to postigle u kombinaciji s nekim drugim metodama koje mi na ovim prostorima ne poznajemo?
Samo rigoroznim kažnjavanjem počinitelja koji zagađuju okolinu to zacijelo nisu uspjeli. U svom društvu su izgradili koncept kod njihove djece u predškolskom odgoju, pa nadalje, educirajući ih kako zagađivanjem okoline štete samoj prirodi ali u ljudima koji su dužni tu prirodu kao majku čuvati i paziti na nju, jer iz njenih njedara svi crpimo mlijeko našeg života.
Ovdje ne treba zaboraviti ni obitelj kao početnu stanicu u kojoj nositelji obitelji, otac i majka svojim primjerom uče svoju djecu ponašanju kako se i gdje odlaže otpad, a poglavito nerazgradivi otpad kojemu nije mjesto u prirodi već na za to predviđenim mjestima.
Nakon sinergije svih segmenata društva u kojemu odrastaju naša djeca, više ni nama neće biti stran postupak dvoje mladih turista, muškarca i djevojke u Mostaru, koji su šetajući ulicama Mostara završili svoj objed (sendviče), i popili svoje sokove u plastičnim bocama, te su odmah, po izgrađenoj navici, tražili kantu za otpatke. Nisu je uočili tu gdje su završili sa jelom i pićem već kojih 30 metra dalje, natrag, da bi se oboje vratili i svoje otpatke stavili u tu kantu.
Sve je to nijemo promatrao jedan Mostarac koji je u svojoj popodnevnoj razbibrizi sjedio na obližnjoj klupi. Nakon njihovog odlaganja otpadaka u kantu za smeće samo je nijemo mahnuo glavom lijevo-desno u nevjerici.
Vjerojatno se taj Mostarac godinama na istom mjestu nagledao svega i svačega, a ponajviše onih koji sve svoje otpatke najradije bace s obližnjeg Lučkog mosta u Neretvu ili pak uz živu ogradu pored tog mosta. Ponašanje tih turista je tom Mostarcu umirovljeniku, doista bilo kao osvježenje dana, kao lahor u kosi, za kojim čeznu svi ljudi ovog svijeta, koji žele živjeti kako to priroda traži od nas, a koja će nas znati nagraditi obiljem svojih darova.
Tada oni natpisi “Ne bacaj smeće“ prikačeni na mnogim stablima diljem naše Hercegovine, više neće biti potrebni jer će ljudi znati što im je činiti.
