Ako danas pogledate mirni grad Syracuse u središnjem dijelu američke savezne države New York ničim nećete imati osjećaj da je to tiho mjesto u drugoj polovini 19. stoljeća bilo jedno od glavnih ishodišta brojnih pokreta koji su doveli do radikalniih društvenih promjena i oblikovali svijet u kojem danas živimo. Ali, bilo je to mjesto žive aktivnosti boraca za oslobođenje robova, prosvjetiteljskih organizacija, pokreta za reformu zatvorskog sistema, zagovornika prava žena i drugih aktivista i aktivistkinja važnih nacionalnih pokreta koji su osnovani ili djelovali upravo na ovom području.
Jedan od takvih pokreta bila je i čuvena Nacionalna asocijacija za pravo glasa žena (National Women Suffrage Association – NWSA), koja je osnovana 1869. i čiji je cilj bio osigurati ženama pravo glasa. Na čelu ovog pokreta američkih sufražetkinja bile su tri žene, a dvije od njih je historija Sjedinjenih Američkih Država dobro zapamtila: Elizabeth Cady Stanton, koja je pomogla organizovati prvu američku konvenciju o pravima žena 1848. godine, i aktivistkinju Susan B. Anthony, koja je privukla pažnju nacije kada je uhapšena zbog glasanja na izborima 1872. godine. Treću od njih, po imenu Matilda Joslyn Gage iz Fayettevillea, historija je gotovo u potpunosti zaboravila – vjerovatno zato što je bila najradikalnija od svih.
Za razliku od svojih poznatijih kolegica, Gage se nije fokusirala samo na žensko pravo glasa. Željela je proširiti ljudska prava na sve Amerikance, uključujući crnce i američke domoroce. I za razliku od većine svojih kolegica sufražetkinja, u svojoj borbi nije oklijevala udariti na temelje američkog društva. U provokativnoj knjizi iz 1893., „Žena, crkva i država“, direktno je optužila crkvu za nestanak matrijarhata i za stoljeća sistematske opresije nad ženama kroz njen utjecaj na zakone o braku i obrazovanju, zbog čega su se mnoge sufražetkinje distancirale od nje, a knjiga je 1913. godine zabranjena.
Međutim, kada je ponovo izdata 1972. godine, nadahnula je cijelu novu generaciju aktivistkinja i aktivista. Godine 1980., filozofkinja Mary Daly citirala je Gage kao „glavnu radikalnu feminističku teoretičarku i historičarku čiji je pisani rad neophodan za razumijevanje ženskog pokreta danas“.
Dok su vodile NWSA, Gage i Stanton su povodom stogodišnjice američke nezavisnosti zajedno napisale Deklaraciju o pravima žena i članke prijedloga za opoziv vlade „muških političkih suverena“. Tvrdile su da vlada krši Ustav SAD-a na više načina, kao što je uskraćivanje ženama prava na porotu (samo muškarci su mogli biti porotnici) i podvrgavanje žena oporezivanju bez političke zastupljenosti.
Uprkos zabrani prisustvovanja, Gage i Anthony su sa još tri žene upale na podij na proslavi stogodišnjice u Filadelfiji kako bi predale Deklaraciju tadašnjem američkom potpredsjedniku Williamu A. Wheeleru. Ovim performansom su uspjele privući pažnju, a Deklaracija je pokrenula raspravu koji će u konačnici dovesti do toga da žene dobiju pravo glasa na izborima 1920.
U jednom drugom performansu, Gage je sa megafonom protestvovala na brodu za stoku u njujorškoj luci prilikom svečanog otkirvanja Kipa slobode 1886. godine. Budući da žene nisu mogle glasati na izborima u državi, Gage i njene kolegice su ženski simbol slobode doživjele kao „ogromnu laž, izrugivanje i sprdnju“.
Velik dio rada Matilde Gage unutar NWSA odvijao se iza kulisa. Organizovala je konvencije, pisala je tekstove, uređivala novine i širila peticije. Autorica knjige o njoj Angelica Shirley Carpenter kaže kako su Stanton i Anthony bile više poput filmskih zvijezda koje su se eksponirale u javnosti dok je Gage radila stvarni posao u pozadini, uključujući i osnivanje mnogih lokalnih i regionalnih NWSA grupa, stvarajući tako čvrstu strukturu organizacije u državi.
Iako je najpoznatija po svojoj ulozi u ženskom pokretu za pravo glasa, njen rad je obuhvatao puno više od toga. U doba kada su se mnogi bijeli doseljenici plašili domorodačkog stanovništva, Gage se divila plemenu Haudenosaunee koji su nastanjivali državu New York. U njihovom matrijarhalnom društvu, kad bi se parovi razdvojili, žene bi dobile skrbništvo nad svojom djecom i mogle su zadržati svu imovinu koju su donijele u brak – prava koja žene doseljenika u SAD-u nisu imale. „Pravda nikada nije bila savršenija, civilizacija nikada nije bila viša“, napisala je Gage o njima. Zbog toga su je u znak poštovanja Mohikanci, pleme u sastavu Haudenosauneeja, u zadnjim godinama njenog života usvojili i dali joj ime Ka-ron-ien-ha-wi (Ona koja drži nebo).
Jednako tako, kad je Kongres 1850. usvojio zakon o odbjeglim robovima koji zahtijeva da se ljudi koji su bili u ropstvu vrate svojim prethodnim „vlasnicima“, čak i ako su bili u slobodnoj državi, Gage je potpisala peticiju protiv toga. Danas su imena mnogih boraca za slobodu koji su prošli kroz Syracuse oslikana na zidovima muzejske prostorije posvećene tim događajima, a u čast života Matilde Gage pojedine prostorije unutar muzeja odaju počast njenoj bogatoj ostavštini.
Za nju se veže i jedna neočekivana ostavština pokoljenjima. Naime, Matilda Joslyn Gage je potaknula svoga zeta, L. Franka Bauma, da zapiše priče koje je pričao svojoj djeci, čemu dugujemo serijal knjiga o čarobnjaku iz Oza. Mnogi ljubitelji ovog djela vjeruju da su upravo Gageini feministički pogledi snažno utjecali na ovaj klasik svačijeg djetinjstva, napominjući kako su i djevojčica Dorothy i princeza Ozma od Oza snažni ženski likovi. Nažalost, sama Matilda Gage je umrla 1898. godine i nije dočekala da objavljivanje „Čarobnjaka iz Oza.“
Danas turisti o njoj mogu saznati više na nekoliko lokacija u državi New York, uključujući Nacionalnu kuću slavnih žena i Nacionalni povijesni park za prava žena, oba u Seneca Fallsu, New York. Međutim, muzej Gage u gradu Fayetteville pokraj Syracuse gdje je provela najveći dio života je taj koji najtemeljitije istražuje njezine ideje.
Tu je i sjedište Fondacije Gage koja vodi razne programe osmišljene za promociju dijaloga i kritičkog mišljenja. Tako organizuju izlete u zajednice američkih domorodaca i druga mjesta kako bi djevojčice srednjoškolskog uzrasta imale priliku vidjeti svijet iz drugih perspektiva, a priređuju i diskusije gdje osobe sa različitim mišljenjimarazgovaraju o temama koje se protežu od pitanja pobačaja do reproduktivnih prava LGBTQ+ osoba, kako bi se raspravila različita stajališta i, u idealnoj varijanti, pronašao zajednički jezik.
Čak i sam dizajn muzeja ima za cilj poticanje slobodnog izražavanja. Na ulaznim vratima stoji poruka: „Odložite svoju dogmu na ulazu. Budite otvoreni za nove ideje. Razmišljajte samostalno.“, a unutrašnji zidovi su premazani bojom za bijelu ploču kako bi posjetitelji mogli na njima markerom zabilježiti svoje refleksije.
Referišući se na frazu „Majka, dom i raj“, kako je naslov zbirke pobožnih pjesama i priča iz 19. stoljeća, natpis na grobu Matilde Joslyn Gage glasi: „Postoji riječ slađa od majke, doma ili nebesa. Ta riječ je sloboda.“
