TEKST I FOTOGRAFIJE: Kristina Perić
Dok statistika, što civilna, što crkvena govori da neumoljivo odlazimo u jednom smjeru iz BiH, uvijek je bilo onih koji prkose biti dio statistike, i idu u pravom smjeru, da nađu svoj mir i dom i obiteljsko zajedništvo.
Jelenu Bartolović, na prvi dojam radišnu, pričljivu, optimističnu mladu ženu sreli smo na prosvjednom okupljanju kraj stolačke Žuvele. Pozvala nas je tom prigodom da posjetimo etno selo Bartoli, u neposrednoj blizini Radimlje i pekarnice Radimlja, koje su ona i suprug Nedjeljko podigli nakon što su se vratili iz Njemačke. I nakon više kišnih dana, kad je konačno granulo sunce smo se i odazvali. Bartolovići – Nedjeljko i Jelena imaju četvero djece, to su Lara (7), Lora (5), Klea (3), Teo (1).
Za razliku od većine njihovih vršnjaka oni u svome dvorištu imaju pravi mali zoološki vrt. Tu je dvadesetak svinja mangulica, običnih svinja, dvije vrste koza, tri odrasle magarice i dva puleta, tri vrste ovaca, među njima i popularni il de France, koke…
Uz temeljni objekt sagrađena je i sušionica mesa, gdje će se priređivati organsko suho meso od mangulica, nekih tisuću kilograma, a u imanje je do sada uloženo oko 190 tisuća eura. Primjerice, samo bušotina vode stajala je nekih 15 tisuća eura.
Mnoga su pitanja koja bi čovjek upitao majku četvero djece i njezina supruga, no krenuli smo od onog ključnog. Kako su i zašto ona i suprug prelomili da se vrate u BiH, te svoj život i život svoje četvero djece potpuno izokrenu naopačke.
„Meni se suprug razbolio prošle godine, dobio je rak. Tog dana kada se on trebao operirati, ja sam trebala roditi četvrto dijete. Imala sam baš teške trenutke u kojima ti više ništa ne vrijedi, od onog što u tom trenutku imaš, osim djece. Da ostanem sama, da njega nema, borila bi se ja za djecu, ali uvijek on bio 50 posto obitelji koje nema. U trenutku kad pomisliš da bi nekoga mogao izgubiti sve ti se razjasni“, otvoreno će Jelena. U Njemačkoj su se bavili ugradnjom liftova i oboje radili od jutra do sutra.
„On je dosta bio u stresu gore, odrastao je prerano, radio otkako zna za sebe i cijeli se život mučio. Ja sam ga upoznala dok se mučio. Vrijedan je i prepošten čovjek“, priča Jelena. Otkriva da je suprugovo zdravstveno stanje sada stabilno, ne ide na kemoterapije, tek na kontrole svako nekoliko mjeseci, a troši i sve domaće bio proizvode vlastitog etno sela, kozje i magareće mlijeko, meso i ostalo, baš kao i ostali članovi obitelji.
Zanimljivo, Bartolovićima koji su odlučili najbolje godine života provesti u Stocu ovdje nije starina, rodom su iz Bosne (Nedjeljko), odnosno Srbije (Jelena). Imanje u Popratima su pronašli na internetu. Prvotno su razmišljali da im ovo to bude vikendica i mjesto gdje bi Nediljko mogao ganjati divlje svinje lovačkom puškom, a što mu je strast.
„Kupili smo to prije suprugove bolesti. Htjeli smo da imamo nešto svoje ovdje. Bila je to staro imanje, našli smo to na internetu i kupili. Bilo je potpuno zapušteno, ni koze nigdje nisu mogle da prođu, nije bilo podzida, niti ove bašte, a kuća je bila ukopana u zemlju, nije se ni vidjela. Kupili smo, a nismo ni znali da ima kuća, jer se nije moglo doći do nje. Put kojim ste došli nije bio ni ‘p’ od puta“, navode dalje Bartolovići.
Iz godine u godinu, kada bi dolazili na ljeto, sve su se teže vraćali u Njemačku, zadnjih godina i plačući.
„Ljeti, pa opet za Božić mi smo plačući išli odavde. Nije nam više godio život u Njemačkoj, imali smo dvije tvrtke, mnogo smo radili, susretali bi se na stepenicama. Djeca mala, i ti vidiš da ti više nemaš snage da postigneš kod njih to što hoćeš jer si rastrzan. Na poslu sve više radnika, sve više klijenata, sve više posla uzimaš, žao ti odbiti, a posao sve više raste. Ja majka s četvero djece dana nisam otišla na porodiljno. Treću kćerku sam rodila u pet ujutro, a već u devet sam išla da radim, da rješavam probleme sa radnicima. Plan da se vratimo bio je dugoročan, za 5-10 godina, dok nešto zaradimo, jer pošteno radimo, ne raspolažemo milijunima“, navodi dalje Jelena. Osim životnog preokreta i izazova kaže da se osobno zaljubila u Stolac, u povijesnu i drugu baštinu.
„Stolac ima što nijedan grad u Njemačkoj nema. Oni nemaju neku prelijepu bogom danu prirodu, stare gradove, Daorson, Badanj, Neretvu. Oni nemaju ovaj narod, kulturu ispijanja vina, hercegovačku mezu i ostalo. Oni ništa to nemaju, a kao imaju više od nas“, ističe naša sugovornica. Dok se mnogi povratnici i strani investitori muče s administracijom Jelena tvrdi da takvih problema nije imala.
„Otišla sam, svoju poslovnu ideju prezentirala gradonačelniku, ne očekujući ništa. Gradonačelnik je to super podržao. Ovo što radimo je i u interesu grada i svih nas“, istaknula je.
Dodaje da se zbog svoje odluke nisu pokajali. „Mi smo presretni. Na svome smo imanju, nismo pod kirijom, radimo posao koji volimo, životinje su nam zahvalne“, priča ova vrijedna majka. I ovdje je puna kapa posla, od jutra do sutra, ali svoje vrijeme ipak možeš sam organizirati. Imanje im je, kažu, izvor energije.
Bartolovići su stajališta da našoj zemlji treba što više proizvođača hrane. Trenutačno primaju goste, nude dvije-tri vrste jela, i svaki dan pristojno zarađuju na svome imanju.
Suprug je oko ognjišta, ‘okrene’ konkretan obrok tipa svinju ili janje, a Jelena spravlja dnevna jela grah, pastrmku, mezu, uštipke, divljač.
Dolaze im Stočani, Neumljani, imaju i narudžbe. U planu su izgraditi još jedan poslovni objekt, koji bi imao trgovinu s domaćim proizvodima, i to ne samo svojim, nego iz cijelog kraja. Rade pozitivno i za zajednicu, a kaže da su otjerali sedam kamiona smeća iz okolice. U planu im je i sadnja maslina na površini od 3 hektara. Puni optimizma, ideja, ovdje su našli, vidi se i po sjaju u očima, svoj duševni mir. Pod brdom, u suncu, u zavjetrini, u Hercegovini, daleko od hladne Njemačke.
