Umjetnici u Bosni i Hercegovini često nalaze na izazove uzrokovane etno/nacionalnim simbolizmom, koji im ne dozvoljava da do kraja iskažu svoj umjetnički izričaj. Tako je i ovaj put bilo u Sarajevu. Umjetnik Rikardo Druškić je naslikao mural na Trećoj gimnaziji povodom Dana planete Zemlje, međutim taj mural je zasmetao nekima iz bizarnih razloga.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Jučer sam u afektu svašta napisao. Danas sam cenzurisao samog sebe, a pitam se, jesam li trebao? To je drugi put u dva dana da se moje misli prisilom mijenjaju. Ovo je mural koji je naslikan na Trećoj gimnaziji. Povodi i tema za oslikavanje murala bio je Dan planete Zemlje. Ovaj rad je trebao biti puno ljepši, bogatiji, življi. Puno više rikardovski. Prošle godine stanarima zgrade na Ilidži smetala je haljina na jednoj od protagonistkinja moje priče. Haljina je bila obojena crveno-bijelim kockicama a to je stanare zgrade podsjećalo na Hrvatsku (?!!!). Načelnik opštine je urgirao i zaprijetio obustavom festivala. Citirat ću jednog dobrog čovjeka iz naselja u kojem smo slikali: “Nekada se u ovom naselju slušao Pink Flojd, a sada se sluša Pink (tv kuća)“. Jučer je uposlenim u Trećoj gimnaziji I roditeljima djece koja idu u školu zasmetala riba koja iskače iz vode I vuk koji pruža ruku pomirenja Crvenkapici. Riba je za njih Katolički simbol, a od vuka su napravili ratnog zločinca. Dan prije, jedan od profesora, skoro čitav dan je, u maniru nekog wannabe šanera, dobacivao vrlo ružne, neumjesne komentare. Ton mu je bio maliciozan. Obraćao nam se s podsmijehom: ““Vuku ti je kriva noga““. Sve je to trajalo do momenta dok mu vrlo jasno nismo dali do znanja da nam se tako neće obraćati. Tada je promjenio priču. Tipični je to prikaz malog bosankog čovjeka. On umjetnika uvijek gleda s visine, jer najzad, kakve fajde od umjetnosti?! Tužna je država i njena budućnost, u kojoj takav nivo svijesti odgaja našu djecu. Koliko bolesno je društvo u kojem riba predstavlja religijski simbol? Ostali smo u prošlosti. Vodeći se ovako zaostalom analogijom, bukvalno sve moze biti metafora za zlo I tamu. Sve se može staviti u religijski kontekst ili kontekst nečega što nije dobro. Evo, recimo rijeka. Koliko se samo ljudi utopilo u rijeci? Također I sama tema ovog rada, “priroda“, može se staviti u arhetipski kontext mističnog, nepoznatog. Priroda je bila okrutna prema čovjeku u bezbroj navrata. To nije poenta. Moja poenta je da smo mi izuzetno malo, radikalno, konzervativno društvo, u kojem mi je sve teže I teže živjeti. Zapravio rijec “teže“ nije poštena. Ja sam sretan I zadovoljan. To sam postigao skoro potpunom izolacijom od najvećeg broja bliže I dalje okoline. Oko sebe sam ostavio sam par ljudi koje smatram istinskim prijateljima. Mrsko mi je. Postaje mi mrsko živjeti u ovoj sredini. Ja sam čovjek koji svaki kutak planete Zemlje smatram svojim. Za mene su nacionalne podjele najniži nivo svijesti. Tribalizam koji priliči pečinskom čovjeku. Ovaj vid cenzure me podsjeca na Putinov režim. U Rusiji ulična umjetnost je u samom startu temom ograničena. Voljeli mi to ili ne, Bosna je puno bliže Rusiji nego nekoj od pogresivnih, zapadnih zemalja. Jedina razlika što u ovoj drzavi postoje tri Putina, po jedan za svaki narod. Da me neko ne shvati pogrešno, Bosna i Hercegovina nikada nije bila agresor. Ja ovdje pričam o mentalitetu ljudi. Uvijek kad pomislite na lidere neke zemlje i njene sudbine, sjetite se I građana te države. Oni su gotvo pa uvijek, uzročno-posljedično povezani. Svaki moj odlazak u bilo koji drugi evropski grad, na kraju završi sa tužnom mišlju o tome koliko je život u Sarajevu siromašan na bezbroj nivoa. Često se osjećam kao da imam više zajedničkoog sa ljudima iz Njemačke ili Švedske, nego sa ljudima kojima smetaju odjevni predmeti ili životinje na muralima, ili koji na sred autoceste, pri zastoju Izađu I počnu plesat kolo. Nikoga ne osuđujem, svako ima pravo da živi ovaj život po svom nahođenju, ali takve frekvencije nisu dio moga bića. To, ali I puno drugog, je razlog zašto sve više I više tražim prilike da svoj rad internacionalno prezentujem. Sve više razmišljam o tome kako bi tužno bilo čitav život provesti u ovom tužnom okruženju. S tim u vezi, za sve vas koji ste bili moja bezuslovna podrška sve ove godine, s radošću ću vas ubrzo obavijestiti o svojoj četvrtoj, internacionalnoj samostalnoj izložbi, ali ne sada. Sada ne želim da kvarim lijepe vijesti s ovom energijom. Voli vas, Rikardo.
Edit:
Mnogi od vas su me pitali, zašto sam pristao na ovaj potez?
Zato što je ovo projekat u kojem je bilo uključeno jako puno ljudi. Meni su čast, obraz i poštenje veći od umjetnosti. Najlakše je bilo pokupiti stvari i otići. Time bih nažalost zakomplicirao život drugim ljudima. Odabrao sam to da ne uradim. Vedran je mladi umjetnik i njemu je novac koji će dobiti za oslikavanje bitan. Cure koje su bila zadužene za ovaj projekat, četiri su mjeseca svog života uložile u ovu ideju. Nisam želio biti sebičan i ponovo bih isto sve uradio. Čak mi je drago što sam početni afekat pobijedio, jer sam ispao fer prema svom prijatelju i saradnicima, a to Rikardo iz prošlosti nikad ne bi uradio.”
