Piše: Rubina Čengić
Koliko puta ste maštali da posjetite Grčku i tamošnje historijske znamenitosti? Vjerovatno ste posjetili i Koloseum, Panteon ili Dioklecijanovu palaču? A koliko puta ste prošli kroz Stolac, a da niste bili u žurbi? Je li vam nekada palo na pamet da posjetite ostatke drevnog grada Daorson?
Na zvaničnoj web-stranici Grada Stoca piše da je Daorson (grč. ΔΑΟΡΣΩΝ) bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije Krista u dolini rijeke Neretve. Piše i da su „kiklopske“ zidine, čije je ostatke moguće vidjeti i danas, slične onima u Mikeni u Grčkoj. U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine kažu da je “moguće pretpostaviti prvobitne dimenzije pojedinačnih zidova – da je originalna visina kiklopskog zida bila oko sedam metara, a visina dvokrilnih ulaznih vrata oko pet metara što su osnovni parametri koji se mogu koristiti za eventualnu izradu idejne rekonstrukcije, a neke od ideja već postoje u stručnoj literaturi”.
Ana Marić, vršiteljica dužnosti direktorice Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, kaže da je “Helenistički urbani kompleks na gradini Ošanjići kod Stoca svoj konačni oblik dobio u razdoblju od kraja 4. do 1. stoljeća prije nove ere, iako je sam prostor bio naseljen još ranije, što je potvrđeno nalazima lokalne željeznodobne keramike”.
“To je naseobinski kompleks koji se sastojao iz tri cjeline: akropole, na samom vrhu gradine, gdje su bili izgrađeni najvažniji objekti javnog i vjerskog karaktera, padina ispod gradine sa stambenim objektima te zaravni Banje. Smatra se da je ovo naselje bilo središte ilirske zajednice Daorsa, vrsnih trgovaca koji su njegovali trgovačke veze s grčkim svijetom te na taj način postepeno primali i različite elemente grčke kulture”, pojašnjava Marić.
Napominje da su megalitski kiklopski zidovi građeni od masivnih kamenih blokova, te da građevina ima dvoja gradska vrata i odbrambene kule.
“I idejno arhitektonsko rješenje, kao i obrada i oblikovanje kamenih blokova, nastali su pod direktnim utjecajem grčkog graditeljstva. Iako takav kulturni utjecaj čini ovo naselje jedinstvenim, sama pojava fortifikacije u razdoblju željeznog doba nije usamljena – naselja se utvrđuju s ciljem osiguravanja dodatne zaštite u vremenima koja su postajala sve neizvjesnija. Pisani izvori potvrđuju da su pripadnici zajednice Daorsa često bili u sukobima sa susjednom zajednicom Delmata, posebno nakon 167. godine p. n. e., kada su Daorsi priznali rimsku vlast te učestvovali kao njihovi saveznici za vrijeme rimskog osvajanja ilirskih zemalja”, priča Marić.
Na možda uvijek prvo pitanje kako je tako veliko zdanje izgrađeno bez mehanizacije Marić kaže da je riječ o ogromnoj količini ljudske radne snage, snazi životinja poput bikova, drvenim kolicima i užadima.
“Kamen je nabavljan u neposrednoj blizini lokaliteta, što je olakšalo njegov transport, a na određenim blokovima i dalje su vidljivi duboki usjeci – tragovi cijepanja velikih kamenih blokova. Nakon dopremanja na Akropolu kameni blokovi su dorađeni, definirani i oklesani te postavljani jedan iznad drugog uz pomoć užadi i nasipanja terena zemljom za svaku sljedeću visinu”, pojašnjava Marić.
Ošanjićki kompleks, lokalitet na kojem se nalaze ostaci drevnog grada, 2003. godine proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, čime je odgovornost za njegovu zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju preuzela Vlada Federacije BiH.
“Nažalost, izuzev manjih projekata, većinom nevladinog sektora, kroz koje su postavljene signalizacija i info-table, značajnijih aktivnosti po tom pitanju nema, što je samo jedan u nizu nesretnih primjera ignorisanja kulture i kulturnog naslijeđa. Bez stručnog pristupa, dugoročnog planiranja i zajedničkog djelovanja institucija kulture, nadležnih tijela i lokalne zajednice vrlo je teško ostvariti ozbiljne rezultate na polju zaštite i promocije. U blizini Ošanjića nalaze se i drugi vrlo značajni arheološki lokaliteti iz različitih razdoblja – od paleolitske stanice u Badnju, preko antičkog Diluntuma do srednjovjekovne nekropole Radimlja – što ovo područje čini velikim potencijalom na polju kulturnog turizma koji je još uvijek neiskorišten”, kaže Marić.
U Javnoj ustanovi za razvoj turizma i zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa „Radimlja“ Stolac, koja je gradska turistička organizacija osnovana radi stvaranja i promicanja identiteta i turističkih potencijala na razini Općine, kažu da bi prije svega Daorson trebalo arheološki istražiti i zaštititi, a tek onda staviti u turističku eksploataciju.
“Ja bih svakako voljela da se prvo uradi pravilna konzervacija i arheološko istraživanje, da Daorson bude zaštićen na način koji odredi struka i da se onda može održavati kroz odgovarajući turistički model. To bi bio pravi uspjeh”, kaže Maja Lopin, direktorica Javne ustanove.
I ona smatra da Vlada FBiH na Daorsonu nije uradila ništa i podsjeća da je o tom lokalitetu brinula samo nevladina organizacija “Troja” koja više ne postoji.
“Oni su radili tekuće održavanje: uredili su vidikovac, postavili jedan kontejner koji je bio pretvoren u sanitarni čvor i uradili signalizaciju. Mi smo kasnije povukli sredstva od Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH, oko 10 hiljada KM, i obnovili sve što je Troja prethodno uradila, postavili nove klupe, uradili čišćenje lokaliteta, ali to je bilo do korona-pandemije. Sada, ukoliko Grad ima raspisan tender, tražimo održavanje lokalne ceste i čišćenje puta prema Daorsonu u smislu uklanjanja žbunja i niskog rastinja kako bi gosti mogli lakše doći”, kaže Lopin.
Objašnjava da je put od Stoca do Daorsona loš, da dijelom prolazi kroz privatne parcele što otežava sanaciju, te da bi možda trebalo tražiti način da se put izmjesti i napravi bolji pristup ostacima drevnog grada.
Inače, Daorson je historijski i arheološki značajan i izvan BiH.
“Ovaj lokalitet zauzima važno mjesto zbog svoje rijetkosti i služi kao dobar primjer utjecaja i širenja grčkog i mediteranskog načina gradnje u njihovo geografsko zaleđe. Slične primjere nalazimo na prostoru Grčke, Albanije, Italije, Dalmacije i Crne Gore, od kojih je možda najznačajnije spomenuti lokalitete u Termessosu i Thisbi u Grčkoj, koji pokazuju najviše sličnosti s ošanjićkim fortifikacijama. Ipak, najčešće korištena usporedba je ona s čuvenom Mikenom”, kaže Marić i naglašava da je Daorson nužno konzervirati kako bi se spriječilo njegovo daljnje propadanje.
Lopin, pak, smatra da Daorson nije ni dovoljno istražen.
“Poprilično je teško dobiti dozvole za arheološka istraživanja. Mi smo nešto radili zahvaljujući jednom sveučilištu iz Velike Britanije i za to smo tražili sve potrebne dozvole. To smo radili i prije i poslije korone, bila su osigurana strana sredstva. Jedino prošle godine nismo dobili dozvole da radimo, iako smo imali novac, tako da vjerujem da su i s te strane istraživanja dosta skupa. Mislim da naši fakulteti koji imaju arheološke odjele, u Mostaru i Sarajevu, nisu u mogućnosti to raditi jer nemaju dovoljno sredstava”, kaže Lopin.
Naglašava da u ovoj oblasti, čak i kada se osigura novac, nedostaje stručnjaka i licenciranih kompanija.
“Teško da možete naći, recimo, kamenoslesara koji radi na tom lokalitetu u firmi koja je licencirana isključivo za rad na nacionalnim spomenicima”, kaže Lopin i naglašava da je moguće koristiti iskustva i znanja iz Šibenika i Crne Gore.
“Mislim da Ljubuški dobro vodi brigu o svojim lokalitetima, to je dobar primjer kod nas, ali moramo se pomiriti s činjenicom da se to sve radi kroz etape i faze. Ne može se sve odjednom: projektna dokumentacija, dozvole, novac, uređenje – ne možete to uraditi u roku jedne kalendarske godine. Pa i radovi na iluminaciji Starog grada Stoca, odnosno grada Vidoškog, trajali su tri godine. Toliko je trebalo da skupimo novac”, kaže Lopin.
Kompletan pokretni materijal prikupljen tokom istraživanja na Daorsonu nalazi se u Zemaljskom muzeju BiH – kovačka i juvelirska ostava, brončani novac s natpisom ΔΆΟΡΣ… – i dio je stalne izložbe „Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba“, dok su ostali materijal i dokumentacija s istraživanja dostupni na upit i za posudbe za različite međunarodne izložbe.
Lopin smatra da je to najbolje mjesto za čuvanje predmeta pronađenih na lokalitetu u Bosni i Hercegovini, na kojem su ljudi živjeli između 300. i 50. godine prije Krista.
