U redovima organizacije koju je osnovao danas je angažirano deset miliona članova, a djeluje na prostoru preko 150 država svijeta. Oni pomažu ljudima koji su zatvoreni zbog svojih političkih uvjerenja, nacionalnih, vjerskih i drugih opredjeljenja, onima koji su protjerani iz svojih zemalja i onima koji su žrtve nepravednih sudskih procesa. Oni su Amnesty International a njihov osnivač je Peter Benenson, heroj ljudskih prava.
Dok se vozio na posao u novembru 1960., Peter Benenson je pročitao članak o dva portugalska studenta koji su uhapšeni i osuđeni na sedam godina zatvora samo zato što su glasno nazdravili slobodi. Rođen 31. jula 1921., tad je bio na pragu četrdesete ali su iza njega već bile godine društvenog i političkog aktivizma koji je počeo još kada je kao srednjoškolac sa prijateljima skupljao novac za pomoć siročadi Španskog građanskog rata.
Nakon Drugog svjetskog rata, koji mu je privremeno prekinuo studij prava, radio je neko vrijeme kao advokat dok se nije neuspješno okušao u politici kao kandidat laburista na više izbora pedesetih godina. Dominacija konzervativaca predvođenih Winstonom Churchillom je tih godina bila prejaka za ostvarenje njegovih političkih ambicija, i tako je svijet umjesto još jednog političara dobio vrhunskog borca za ljudska prava.
U to vrijeme, na čelu Portugala je bio António de Oliveira Salazar, dugogodišnji autoritarni lider koji je vladao državom od 1932. pa sve do svoje smrti 1968. godine, a ostaci režima kojeg je uspostavio su se održali na vlasti čak i šest godina nakon njegove smrti. Salazar je u historiji ostao upamćen kao lukav lider koji je navigirao svoju zemlju kroz turbulentna vremena, sačuvao njenu neutralnost u ratu, uspio od Portugala napraviti jednu od država koje su osnovale NATO i bile pokretačice brojnih međunarodnih inicijativa, ali sve to uz čvrstu ruku i izraženu represiju na polju unutrašnje politike.
Tako su i dva studenta koja su 1960. godine glasno nazdravila slobodi završila u lisabonskom zatvoru pod optužbom za subverzivno „anti-portugalsko“ djelovanje. Nakon što je pročitao članak o njihovom hapšenju i zatvaranju, Benenson se obratio uredniku Observera koji je objavio njegov članak naslova „Zaboravljeni zatvorenici“ (The Forgotten Prisoners). U svom članku, Benenson je pozvao čitatelje da šalju pisma podrške ljudima koji su zatvoreni zbog političkih ili vjerskih opredjeljenja, a da bi uspješno koordinirao ove „kampanje pismima“ u julu 1961. godine je u Londonu osnovao Amnesty International.
Među osnivačima su, uz Benensona, bila još šestorica prominentnih članova britanskog društva, uključujući po jednog člana parlamenta iz redova konzervativaca, liberala i laburista. Reakcije na njegovu zamisao su bile tako dobre da su u samo godinu dana osnovane podružnice Amnesty Internationala u desetak drugih zemalja. Misija ove organizacije je da se bore za svijet u kojem će svaka osoba uživati sva ljudska prava ustanovljena Univerzalnom poveljom o ljudskim pravima i drugim međunarodnim instrumentima ljudskih prava.
Do danas je AI odigrala ključnu ulogu u privlačenju pažnje javnosti širom svijeta na kršenja ljudskih prava i pomogla u usmjeravanju javnog mnijenja da bi se izvršio pritisak na vlasti koje to rade. Ono što je počelo kao jednokratni javni apel pretvorilo se u trajni međunarodni pokret za zaštitu onih koji su zatvoreni zbog nenasilnog ispoljavanja svojih uvjerenja.
Tokom godina su se našli na meti brojnih nedemokratskih režima poput sovjetskog, čileanskog, marokanskog ili argentinskog koji su ih optuživali za špijunažu, subverzivno djelovanje i slične optužbe uobičajene u takvim sistemima. No, za svoj rad je Amnesty International već 1977. – nakon svega petnaestak godina postojanja – nagrađen Nobelovom nagradom za mir zbog „odbrane ljudskog digniteta nasuprot torturi.“
Nakon što je uspješno „porinuo“ Amnesty International, Brenenson se povukao sa njegovog čela već 1967. godine. Nakon toga je bio inicijator brojnih drugih kampanja, vodio je Asocijaciju kršćana protiv torture, organizirao pomoć siročadi u Rumuniji, osnovao organizacije za pomoć oboljelima od celijakije… Umro je 25. februara 2005. godine, a tokom svog života je odbijao sve nagrade i priznanja za svoj rad. Tek je u poznoj dobi, 2001. godine, prihvatio nagradu Ponos Britanije, kako je rekao, „tek da udovolji svojoj porodici koja je to tražila od njega.“
