Razmišljam o tome od kako sam pročitao prvu informaciju o dječaku koji je u OŠ Lukavac, pucao iz pištolja na nastavnika, teško ga ranivši.
Bez obzira na još uvijek svježe emocije koji nosimo u sebi, nakon beogradske tragedije, opet smo poletjeli na internet, „pasući“ nesuvisle medijske natpise, pune senzacionalizma. Oni, što je baš teško za povjerovati, kao da nemaju ni trunke empatije u vijestima koje plasiraju u rubrici crna hronika, već, kao da sa nestrpljenjem čekaju ovakve i slične stvari, koji će im poslužiti za što veći broj klikova, komentara i kakvih već reakcija na njihovim postovima.
Možemo reći sve i svašta na tu vrstu medijskog senzacionalističkog izvještavanja ali veliki dio odgovornosti za takav način rada, je velikim dijelom na nama, jer mi im dajemo poticaj, upravo „klikćući“ takve sadržaje.
Lako je već iz naslova, pretpostaviti da unutar, teksta, informacije, nećemo saznati ništa novo, ali poriv o kojem smo već zvanično postali ovisnici je jači.
„MUP objavio detalje pucnjave u školi u Lukavcu“, „Pucnjava u školi u Lukavcu: Iz minute u minutu“, „Pogledajte privođenje osumnjičenog za pucnjavu u školi u Lukavcu (Video)“, „Ušao u školu s pištoljem i pucao nastavniku u glavu“, „Učenik iz Lukavca ranije je prijetio da će počiniti osvetu jer je izbačen iz škole, niko nije reagovao“, „Šta nakon pucnjave u školi u Lukavcu? Pitanja na koja građani trebaju odgovore“, „U školi u Lukavcu upucan Nedim Osmanović, sin Ismeta Osmanovića, bivšeg federalnog zastupnika“, „Ministar o pucnjavi u Lukavcu: Dijete koje je pucalo od drugog polugodišta nije bilo učenik ove škole“…
Ono što me je (s)potaklo na razmišljanje su upravo posljednja dva naslova. Ranjeni Nedim Osmanović, nastavnik je engleskog jezika u toj školi ali za medije to nije dovoljna informacija već, brzinom svijetlosti, donose informaciju i da je on sin nekadašnjeg zastupnika u Parlamentu FBiH. Zašto je ova informacija bilo kome bitna u tom trenutku i od kakvog je značaja za javnost?
No posljednji naslov i tekst, su zapravo razlog pisanije.
Ministar obrazovanja Tuzlanskog kantona Ahmed Omerović je dolaskom na lice mjesta za medije izjavio: “Duboko smo pogođeni slučajem koji se desio u Lukavcu. Dijete koje je počinilo ovo djelo od drugog polugodišta više nije bio učenik ove škole već je prebačen u drugu školu kao rezultat disciplinske mjere”
Šta je pisac (u ovom slučaju ministar) želio da kaže?
Da skine sopstvenu i odgovornost svog ministarstva jer su oni kao riješili stvar tako što su problematičnog učenika izbacili iz jedne i upisali u drugu školu „kao rezultat disciplinske mjere“?
Ono što nećemo saznati u daljnjem medijskom izvještavanju, jeste da niko nikoga, od svih silnih sagovornika, stručnjaka, pedagoga, psihologa, nastavnika i nastavnica, nije pitao na osnovu čega se izrekla ta i takva disciplinska mjera. Može li bilo ko, stručan po mogućnosti, objasniti kako zapravo takve mjere donose pozitivan rezultat, za dijete, njegove roditelje, drugu djecu i zajednicu i cjelini?
Još za vrijeme mog školovanja, pa onda kada sam se našao u ulozi roditelja, bilo mi je nejasno da se sva ta, „problematična“ djeca, po automatizmu šalju direktorima, pedagozima i na sve moguće načine bivaju dodatno izopćena i kažnjavana bez stvarne namjere da im se pomogne.
Nisam stručnjak, stvari posmatram laički ali najveći broj te i takve djece, dolazi iz disfunkcionalnih porodica, bar u slučajevima koje sam ja imao priliku vidjeti. Dakle, djeca imaju problem u kući. Iz kuće dolaze u školu s tim i takvim problemima. Škola, koja je obrazovno-odgojna ustanova i koja bi trebala imati zaposlene stručnjake od strane državnih institucija, bi valjda trebala biti korektiv svega onoga što mi kao roditelji ne znamo i propuštamo u kućnom odgoju.
Djeca, jer su djeca ne znaju da ispravno artikulišu svoje nezadovoljstvo i ono što im nedostaje pod okriljem kućnog doma i onda na različite načine, manje ili više radikalne, praveći ekscese pokušavaju da nam skrenu pažnju na svoje nezadovoljstvo. Opet laički, ja to tumačim kao poziv u pomoć.
No ono što se oduvijek radi je, umjesto da ih saslušamo, razumijemo, pokušamo naći način da im pomognemo, mi ih kažnjavamo. Šaljemo u ćošak, direktoru, pedagogu, kažnjavamo nesuvislim kaznama i u konačnici izbacimo iz škole. I tako valjda skinemo „problem“ sa svojih leđa, kolegijalno ga prebacimo nekoj drugoj školi, drugom direktoru, pedagogu…
Neophodan nam je sveopšti reset sistema. Počev od nas, pojedinaca koji zbirno činimo javnost. Preko medija, koji bi uz pomoć nas i naših klikova izvršili pritisak na institucije, postavljajući im pitanja o pedagoškim rezultatima pojedinih odluka i Zakona, umjesto senzacionalističkog izvještavanja. O broju pedagoga i psihologa koji rade u školama. O uslovima pod kojim rade nastavnice i nastavnici. O administraciji koja ne dozvoljava prosvjetarima da budu to zašta su stručni, već birokrate i činovnici. O političkim imenovanjima u institucijama i na rukovodećim pozicijama u školama, što je zapravo i rezultat svega onoga što danas imamo u obrazovanju. A imamo sve manje.
Dumam ti ja tako, dok mi na ekranu izlijeću već uveliko nove teme i sadržaji oko kojih ćemo se zabaviti.
„Da li je ovo početnih 11 Zmajeva za utakmicu protiv Portugala?“, „Egipat će mumificirati morskog psa koji je pojeo ruskog turistu – bit će izložen u muzeju?“, „Osnovana druga Crvena jabuka: Svirat će samo pjesme snimljene do 1991.“ “Dodik ustvrdio kako Sarajevo nije bilo pod opsadom”…
Za to vrijeme u svojoj paralelnoj stvarnosti “Ministri obrazovanja u FBiH donijeli 11 konkretnih preporuka, koja će se naći na sljedećoj sjednici Vlade FBiH”.
